Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1145/12 («Globex Tabak» d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1145/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1145/12, rješavajući zahtjev «Globex Tabak» d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev «Globex Tabak» d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Globex Tabak» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banja Luke, podnio je 26. marta 2012. godine Ustavnom sudu apelaciju zbog dužine trajanja postupka kod Vrhovnog suda Republike Srpske u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) koji se vodi po tužbi apelanta u predmetu broj 57 0 Ps 005035 06 Ps. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi «Ustavni sud naložio Vrhovnom sudu da odmah, bez odlaganja, dostavi predmet broj 57 0 Ps 005035 06 Ps Okružnom privrednom sudu radi meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu».

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 005035 06 Ps od 13. januara 2011. godine po tužbi apelanta radi duga, v.s.2.863.633,13 KM tuženi «Darta trgovina» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu platiti iznos od 2.503.966,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. jula 2006. godine do isplate i iznos od 359.667,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. augusta 2007. godine do isplate, kao i naknadi prouzrokovane parnične troškove u iznosu od 28.780 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostepene presude do isplate, sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu zahtjev apelanta kao tužioca za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je parnični postupak u predmetnoj pravnoj stvari pokrenut tužbom apelanta kao tužioca 30. juna 2006. godine protiv tuženog, radi isplate potraživanja po osnovu ugovora o poslovnoj saradnji zaključenog između stranaka 4. maja 2001. godine ( u daljnjem tekstu: osnovni ugovor).Prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev apelant je precizirao na isplatu dospjelih a neplaćenih potraživanja na ime glavnog duga u iznosu od 2.168.526,03 KM, te po osnovu kamata. U tužbi i tokom postupka apelant je istakao da su stranke bile u poslovnom odnosu u periodu od 2001. godine do aprila 2006. godine, tako što je apelant kao prodavac prodavao i isporučivao tuženom kao kupcu robu iz svog trgovačkog asortimana (cigarete inostranih proizvođača) i to nakon što je prethodno platio carinu i akcize; da je tuženi bio dužan da isporučenu robu plati u ugovorenom roku od 60 dana; da je tuženi svoje obaveze plaćao sukcesivno, odnosno svakom izvršenom uplatom vršilo se plaćanje najranije fakturisanih obaveza koje su u času plaćanja bile dospjele, te da je tuženi konstantno kasnio sa plaćanjem zbog čega je i došlo konačno do raskida ugovora. Dalje je navedeno da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta za isplatu određenog novčanog iznosa na ime zakonske zatezne kamate po osnovu zadocnjenja u plaćanju glavnog duga, proizašlog iz osnovnog ugovora. Pravni osnov tužbenog zahtjeva su odredbe člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96, dalje: ZOO), člana 262. stav 1. istog zakona i člana 516. stav 1. navedenog zakona u vezi sa članom 277. i članom 279. ZOO.

4. U toku postupka je utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno: da je postojao poslovni odnos između apelanta i tuženog u periodu od 2001. godine do 2006. godine, zatim da je apelant kao prodavac prodavao i isporučivao tuženom kao kupcu robu iz svog trgovačkog asortimana (cigarete inostranih proizvođača), da je između njih bio zaključen osnovni ugovor, te da je tim osnovnim ugovorom bilo propisano da tuženi plaća robu tužioca u zakonskom roku od 60 dana. Međutim, sporno je: da li je postojao glavni dug tuženog prema tužiocu i kada je on u cijelosti izmiren, da li su između stranaka u ovom postupku zaključivani aneksi osnovnog ugovora, koji su motivi zaključenja istih i da li je postojao usmeni dogovor između apelanta i tuženog da se plaćanje vrši nakon što tuženi naplati potraživanje od maloprodajnih preduzeća kojim je tuženi prodavao robu apelanta. Po ocjeni suda, apelant je dostavio dokaze iz kojih proizlazi postojanje glavnog potraživanja prema tuženom. Nakon što je glavni dug plaćen, ostalo je potraživanje po osnovu zatezne kamate, zbog kašnjenja u plaćanju.

5. Odlučujući o žalbi tuženog Viši privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 005035 11 Pž od 14. jula 2011. godine, žalbu djelomično uvažio, te presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 005035 06 Ps od 13. januara 2011. godine-ukinuo u pogledu iznosa od 2.503.966,10 KM sa zateznom kamatom od 1. jula 2006. godine pa do isplate i u odluci o troškovima, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Osim toga, prvostepena presuda je preinačena u odnosu na period od kada je dosuđena zatezna kamata na iznos od 359.667,03 KM, tako što se ista dosuđuje .počev od 25. februara 2010.. godine kao dana podnošenja zahtjeva pa do isplate, (umjesto od 3. augusta 2007.godine), dok se u pogledu iznosa od 359.667,03 KM, žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

6. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno odredio pravnu kvalifikaciju spornog odnosa, ali pravac dokazivanja relevantnih činjenica je odstupao od pravca kojim bi se na pravilan način mogao utvrditi objektivni element spora (predmet tužbenog zahtjeva), te bez obzira na brojne dokaze, ostale su neutvrđene činjenice od kojih zavisi materijalno pravna osnovanost tužbenog zahtjeva u cjelini. Viši privredni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je ukazano je da činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi «na dug po osnovu neisplaćenih a dospjelih kamata u iznosu od 2.503.966,10 KM ne proizlazi iz izvedenih dokaza niti je sud u pogledu visine tog dijela tužbenog zahtjeva dao razloge koji bi uvjerili i ovaj sud u osnovanost i visinu potraživanja po osnovu obračunatih kamata za period docnje, tako da se pobijana presuda u ovom dijelu ne može ispitati kako u odnosu na navode žalioca tako i u odnosu na povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, niti se može prihvatiti da je obrazloženje ispunilo zahtjeve koje pred sud postavlja odredba člana 191. stav 4. ZPP koja u pogledu sadržine sudske odluke propisuje potrebne standarde logičnog i pravnog zaključivanja». Viši privredni sud je, imajući u vidu navedene dokaze u pobijanoj presudi, zaključio da će u ponovljenom postupku, apelant jasno individualizirati sadržinu tužbenog zahtjeva po osnovu kamata koje su dospjele a nisu plaćene i dokazima odgovarajuće dokazne snage potkrijepiti činjenične navode (svim računima, vještačenjem sa jasno određenim zadatkom) i za period docnje (od dana dospjeća obaveza pa do dana plaćanja ), obračunati zateznu kamatu u skladu sa zakonom koja bi predstavljala glavni dug i na koji apelantu kao tužitelju pripada pravo i na procesnu kamatu (član 279.stav 2.ZOO) od dana podnošenja tužbe pa do isplate, nakon čega će sud, zavisno od aktivnosti apelanta kao tužiteljka u tom pravcu, odlučiti o tužbenom zahtjevu. U odnosu da dospjeće obaveze plaćanja, sud je u cjelini prihvatio razloge prvostepene presude koji kao momenat dospjeća utvrđuje datum određen na ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji i datum iz faktura a ne dospjelost do momenta kada tuženi naplati robu od krajnjih potrošača (kako je tuženi tvrdio). Period docnje (do momenta plaćanja) istaknuto je da nije bilo moguće utvrditi na osnovu cjelokupnog raspoloživog procesnog materijala (činjenica i dokaza) prezentiranog sudu od strane parničnih stranak, zaključujući da će također biti predmet dokazivanja u ponovljenom postupku.

7. Protiv pravosnažnog dijela presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 005035 11 Pž od 14. jula 2011. godine donesene u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju Vrhovnom sudu RS, na koju je apelant 2. septembra 2011. godine dao odgovor. Apelant je predložio da se revizija tuženog na osnovu člana 247. ZPP odbaci kao nedozvoljena.

8. Vrhovni sud je podneskom, broj 57 0 Ps 005035 11 Rev od 11. oktobra 2011. godine povodom urgencije apelanta od 4. oktobra 2011. godine, obavijestio apelanta «da je na sjednici vijeća, održanoj 11. oktobra 2011. godine, odlučeno shodno praksi ovog suda, da ovaj sud nakon što odluči o reviziji protiv drugostepene odluke, predmet vrati prvostepenom sudu na odluku u pogledu preostalog zahtjeva tužitelja».

9. Apelant smatra da mu je nezakonitim postupanjem Okružnog privrednog suda i Vrhovnog suda RS povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka te istakao da je tuženi protiv presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu i to u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda, a apelant je kao tužilac blagovremeno dao odgovor na navedenu reviziju tuženog. Dalje je istaknuto da Okružni privredni sud, umjesto da odmah po prijemu odluke drugostepenog suda odredi novo pripremno ročište (povodom dijela tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje) i isto održi u roku od 30 dana u skladu sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu ZPP), kompletan predmet dostavlja Vrhovnom sudu radi odlučivanja o reviziji tuženog izjavljenoj protiv pravosnažnog dijela presude koji po vrijednosti procentualno iznosi manje od 10% tužbenog zahtjeva. Apelant je naveo da je navedenim postupanjem Okružnog privrednog suda povrijeđeno pravo apelanta na pravičan i fer postupak koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku, kao i na ravnopravan tretman stranaka u postupku, «jer se daje prioritet odlučivanju po reviziji kao vanrednom pravnom sredstvu (za koje odlučivanje nije propisan poseban rok) u odnosu na redovan postupak pred prvostepenim sudom i meritorno odlučivanje o cjelokupnom tužbenom zahtjevu».Nadalje je navedeno.da je apelant prije podnošenja ove apelacije urgirao pismenim putem Vrhovnom sudu, da se predmet vrati prvostepenom sudu radi odlučivanja o preostalom dijelu tuužbenog zahtjeva ali da je Vrhovni sud je svojim dopisom od 11. oktobra 2011. godine obavijestio apelanta da «shodno praksi» toga suda «nakon što odluči o reviziji tuženog predmet će dostaviti prvostepenom sudu na ponovni postupak u pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva».

10. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo, «s obzirom na visinu potraživanja koje apelant ima prema tuženom, kao i činjenicu da će zbog pasivnosti i neažurnosti Okružnog privrednog suda i Vrhovnog suda RS ovo potraživanje ostati neizmireno, kao i činjenicu da spor traje već pet godina i da još uvijek nije okončan, već se naprotiv nalazi na početku, a da za apelanta mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice, to apelant predlaže da Ustavni sud BiH na osnovu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će naložiti Vrhovnom sudu RS da odmah, bez odlaganja , dostavi predmet br. 57 0 Ps 005035 06 Ps Okružnom sudu radi meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu».

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu predstavljaju osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda da će njegovo potraživanje ostati neizmireno i navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta odnosno dužine trajanja postupka, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1145/12 («Globex Tabak» d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio