Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1185/11 (D. M.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1185/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 1185/11, rješavajući zahtjev Dragana Makivića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Makivića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Makivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 11. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine i presude Suda BiH broj X-K- 06/193 od 23. juna 2010. godine. Apelant je 8. marta 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da obustavi svaku radnju usmjerenu na izvršenje presude tog suda broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine do okončanja postupka o apelaciji. Apelant je 15. maja 2012. godine dopunio zahtjev za izdavanje privremene mjere dokumentacijom o njegovom zdravstvenom stanju.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) za šta ga je Sud BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Navedenom presudom na osnovu člana 41. st. 2. i 4. KZ BiH apelantu je izrečena i novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, dok je na osnovu člana 110. stav 1. «Zakona o krivičnom postupku BiH» (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelantu oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 629,742,80 KM, koju je apelant dužan isplatiti u korist Budžeta BiH.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze Tužilaštva BiH i dokaze apelantove odbrane kao i dokaze ostale četvorice suoptuženih. U konkretnom slučaju, a na osnovu provedenih dokaza Sud BiH je utvrdio da pravna lica «Madaco» d.o.o. Banjaluka (čiji je osnivač i direktor apelant) i «Address investment» d.o.o. Zenica jesu obveznici plaćanja poreza na promet proizvoda i to «Madaco» d.o.o. Banjaluka u iznosu od 629.742,80 KM, a pravno lice «Address investment» d.o.o. Zenica u iznosu od 129.700,00 KM, te da uslova za oslobađanje, odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika nije bilo, jer su apelant kao direktor «Madaco» d.o.o. Banjaluka i suoptuženi Husein Glavaš kao direktor «Address investment» d.o.o. Zenica robu u navedenim vrijednostima prodali za Sud nepoznatim kupcima kao robu namijenjenu krajnjoj potrošnji, uz napomenu da apelant i navedeni suoptuženi kao direktori odgovaraju za zakonitost poslovanja navedenih pravnih lica. Apelant je umjesto da obračuna i prijavi porez na taj promet robe, dajući lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja za utvrđivanje iznosa poreskih obaveza, izbjegao plaćanje ovog poreza na način što je u periodima navedenim u izreci presude, tu robu koju je prethodno nabavio od raznih dobavljača, prodao njemu poznatim kupcima, ali taj promet, protivno članu 18. Zakona o akcizama i porezu na promet RS i čl. 21, 24, 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga BiH nije obračunao, ni prijavio, niti platio porez, nego je u namjeri da to prikrije i izbjegne plaćanje poreza, prikazao da je tu robu prodao firmama navedenim u izreci presude radi daljnje prodaje. Prethodno je apelant sa istim ciljem sa tim firmama dogovorio sačinavanje narudžbenica koje su sadržavale izjavu navodnih kupaca da roba služi za daljnju prodaju kako bi se obaveza plaćanja poreza prenijela na kupca, iako stvarnog prometa nije bilo. Sud BiH je našao nesporno utvrđenim da su ovlaštena lica u firmama obuhvaćenim optužbom od apelanta i navedneog suoptuženog primala gotov novac, isti polagala na račun svojih firmi, a zatim odmah virmanskim nalozima prebacivala na račun «Madaco» d.o.o. Banjaluka i «Address investment» d.o.o. Zenica, na ime navodnog plaćanja robe koja je samo fiktivno naručena i nikada nije isporučena kupcima. Na taj način apelant i navedeni suoptuženi su izbjegli plaćanje poreza na promet proizvoda ponovno uključujući u žiralni platni promet novac koji su ostvarili prodajom krajnjim potrošačima za gotovinu.

4. U obrazloženju prvostepene presude je dalje navedeno da je Sud BiH prigovor apelantove odbrane da taj sud nije nadležan da procesuira počinjenje krivičnog djela porezne utaje iz člana 287. stav 1. KZ RS smatrao neosnovanim, obzirom da prema članu 7. Zakona o Sudu BiH u krivičnu nadležnost Suda BiH spadaju i krivična djela utvrđena KZ BiH i drugim zakonima BiH, odnosno zakonima Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta BiH, kada ta krivična djela pored ostalog mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za BiH ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta BiH što je slučaj u konkretnom predmetu.

5. U obrazloženju je dalje navedeno da je odbrana apelanta i drugih suoptuženih u završnoj riječi prigovorila na nezakonitost dokaza – saslušanjem svjedoka Džavida Mečevića, Osmana Vlajčića i Emira Omeragića. Prigovor je obrazložen činjenicom da je protiv navedenih svjedoka Tužilaštvo BiH provodilo istragu, te ih ispitalo u svojstvu osumnjičenih, nakon čega je Tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi istrage, te je Džavid Mečević nakon što je saslušan kao svjedok dobio imunitet. Ovim je prema navodima odbrane zloupotrijebljeno tužiočevo pravo davanja imuniteta u skladu s zakonom prema članu 35. stav 2. tačka c) ZKP BiH, jer je sklopio sporazum o imunitetu sa osumnjičenim u toku istrage, čime je povrijeđeno načelo zakonitosti dokaza. Isto je učinjeno i u osdnosu na svjedoka Osmana vlajčića sa kojim je Tužilaštvo zaključilo sporazum o imunitetu te istog saslušalo u svojstvu svjedoka. Sud BiH je navedene prigovore ocijenio neosnovanim i naglasio da je jedno od osnovnih prava tužioca shodno članu 35. stav 2. ZKP BiH da daje imunitet primjenom člana 84. navedenog zakona kao i što je njegovo pravo i obaveza da procesuira počinitelje krivičnih djela. Tužiočeva je diskreciona ocjena kome će dati imunitet od krivičnog gonjenja što se cijeni u svakom konkretnom slučaju, te ukoliko tužilac nađe opravdanim dati imunitet određenoj osobi koja ima neposredna saznanja o počiniocu i krivičnom djelu tu odluku Sud ne može promijeniti jer je to u isključivoj nadležnosti tužioca. Sud može samo cijeniti iskaz takvog svjedoka u smislu da li je isti vjerodostojan i tačan, kao što cijeni i iskaz svakog drugog svjedoka, što je u konkretnom slučaju Sud i učinio te nije našao valjan razlog da sumnja u tačnost iskaza koji su dali navedeni svjedoci. Pored toga odbrana apelanta je osporavala i zakonitost izvedenog dokaza čitanjem presuda za optužene Vinka Savića i Mehmeda Tuzlaka, koji su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivnje, u pogledu čega Sud ukazuje na primjenu člana 15. ZKP BiH prema kojem pravo Suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje neke činjenice nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Osim toga Sud je pomenute presude cijenio prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka u smislu njihove istinitosti, te Sud svoju odluku temelji na iskazima svjedoka, a ne isključivo na temelju navedenih presuda.

6. Protiv navedene prvostepene presude žalbe su izjavili Tužilaštvo BiH, apelant i ostali suoptuženi. Odlučujući o navedenim žalbama Apelaciono odjeljenje Suda BiH je donijelo presudu broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine kojom je žalbu Tužilaštva BiH odbilo kao neosnovanu, a u odnosu na apelanta žalbu je djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela tako što se apelant oglašava krivim da je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinio produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH. U dijelu odluke o glavnim kaznama apelantu je smanjena kazna zatvora sa tri godine i šest mjeseci na tri godine. U preostalom dijelu u odnosu na apelanta prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude u vezi apelantovih žalbenih prigovora da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima (izjave svjedoka koji su saslušani kao osumnjičeni a nakon toga im je dat imunitet od krivičnog gonjenja i izjave svjedoka koji su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivnje) navedeno je da su navedeni prigovori neosnovani i potvrđena prvostepena presuda uz detaljno obrazloženje (str. 10-12. drugostepene presude). Također, u obrazloženju presude u odnosu na apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koji su odbijeni kao neosnovani, dato je detaljno obrazloženje.

7. Sud BiH je 11. juna 2012. godine donio rješenje kojim je apelantu odgodio izvršenje kazne zatvora na temelju presude Suda BiH broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine za period od tri mjeseca. Navedenim rješenjem apelant je obavezan javiti se na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zavod u Banjaluci 12. septembra 2012. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su se u konkretnom slučaju ispunile sve zakonske pretpostavke za odgađanje izvršenja kazne zatvora po osnovu člana 131. stav 1. tačke 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, te da je odgađanje kazne apelantu opravdano. Dalje je navedeno da je priloženom materijalnom dokumentacijom apelant učinio nespornim da je obolio od teže akutne bolesti, te da je po ocjeni Suda vrijeme od tri mjeseca za koje je odgođeno izdržavanje kazne, dovoljno za apelantovo bolničko liječenje.

8. Aplelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom postupku pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Istakao je da privredno društvo «Madaco» d.o.o. Banjaluka prema vrsti i obimu svoje djelatnosti nije bilo obveznik poreza na promet kao trgovac na malo, te da je samo trgovac na malo obveznik poreza na promet, kojeg prilikom kalkulacije cijene ugrađuje u maloprodajnu cijenu i u konačnici prenosi na kupca. U tom smislu Sud BiH je očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je navedeno privredno društvo kao veletrgovac obveznik poreza na promet. Ovo privredno društvo u vremenu obuhvaćenom optužnicom i presudama nije prekršilo niti jedan propis iz oblasti poreskog prava i prema nalazu Poreske uprave Banjaluka od 22. decembra 2005. godine nema neizmirenih poreskih obaveza. Apelant smatra da su u konkretnom postupku nezakonito pribavljeni dokazi, odnosno ističe da su osporene presude donesene na temelju iskaza svjedoka koji su ranije bili osumnjičeni pa su dobili imunitet ili su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivnje. Apelant smatra da se osumnjičenom ne može dati cjelovit imunitet od krivičnog gonjenja u zamjenu za svjedočenje, kao što je to urađeno u konkretnom slučaju sa svjedocima tužilaštva Džavidom Mečevićem i Osmanom Vlajčićem, koji su u toku istrage dali iskaze kao osumnjičeni. Dalje je istakao je da su osporene presude zasnovane na iskazu svjedoka koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanuju krivnje, a u konkretnom postupku su davali iskaz u svojstvu svjeoka. Također, je istakao da je povrijeđen standard pravičnog suđenja pred nepristrasnim sudom budući da su sudije koji su kao članovi prvostepenog vijeća postupali u apelantovom predmetu istovremeno učestvovali u postupku razmatranja sporazuma o priznanju krivnje svjedoka Vinka Savića, Kenana Tuzlaka i Mehmeda Tuzlaka. Dalje je navedeno da su osuđeni S.Z, A.K. i O.K. označeni kao pomagači apelantu u izvršenju produženog krivičnog djela porezne utaje iako se po mišljenju apelanta radi o saizvršiocima, zbog čega je Sud biH kako smatra apelant proizvoljno tumačio i primijenio pravnu normu člana 31. stav 2. KZ BiH. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijsjek struke kojeg je angažovalo Tužilaštvo apelant ističe da Tužilaštvo vještaku nije stavilo na uvid sve dokumente i podatke relevantne za objektivno i stručno vještačenje, to jeste nalaz je bio ograničen na analizu dokumentacije koju je postupajući tužilac selektivno prikupio.

9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je Sudu BiH 2. februara 2012. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka zbog činjenice da je jedan od osobito bitnih svjedoka Džavid Mečević izmijenio iskaz, te se izjasnio da iskaz kojeg je dao pred prvostepnim sudom nije tačan i da je spreman snositi sve konsekvence za davanje lažnog iskaza. Sud BiH je svojim rješenjem broj S 1 2 K 005313 12 Kvl 2 od 13. februara 2012. godine odbio kao neosnovan navedeni zahtjev, na koje je apelant uložio žalbu 16. februara 2012. godineo kojoj drugostepena odluka još nije donesena. Dalje je naveo da je Sud BiH pravosnažnom presudom pogrešno obavezao apelanta da izvrši povrat protupravno stečene imovinske koristi u korist Budžeta BiH, iako se radi o izvornom prihodu Budžeta RS i u njegovu korist treba izvršiti uplatu, te da se s tim u vezi postavlja pitanje ko je postavio imovinsko pravni zahtjev, te da li je entitetu RS uskraćeno pravo na pristup sudu u vezi tog zahtjeva. Dalje je naveo da je pod stalnom opasnošću da bude pozvan na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 3 godine. U međuvremenu apelant je obolio od ozbiljnih srčanih tegoba koje su se manifestovale u akutnom stanju pa je 21. februara 2012. godine primljen na bolničko liječenje zbog bolesti srca. Zbog toga se apelant obratio Sudu BiH 25. februara 2012. godine s molbom za odgodu izvršenja kazne. Apelant je 15. maja 2012. godine dostavio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke prim. dr. Senada Pešte u kojem je navedeno da apelant boluje od teške akutne upale srčanog mišića, teške akutne ishemije srca koju uzrokuje neregulisani kritično visoki krvni pritisak, a koji kao posljedicu izaziva poremećaj ritma srca, što u savkom momentu može izazvati smrt apelanta. Apelantu je preporučeno mirovanje i daljnje liječenje s tim da obzirom da je apelant izuzetno rizičnog zdravstvenog stanja ne smije boraviti u zatvorenom prostoru tipa pritvorske jedinice zbog navedenih akutnih stanja bolesti. Apelant je 25. juna 2012. godine obavijestio Ustavni sud da je Sud BiH rješenjem od 11. juna 2012. godine na molbu apelanta odgodio izvršenje kazne zatvora za period od tri mjeseca. Apelant je naveo da je predmetna odgoda privremenog karaktera i da se izrečena kazna vjerovatno više neće moći odgađati.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere zbog akutnog stanja bolesti, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Sud BiH na molbu apelanta rješenjem od 11. juna 2012. godine odgodio mu izdržavanje kazne zatvora za period od tri mjeseca. Sud BiH je, imajući u vidu apelantovu medicinsku dokumentaciju smatrao da je navedeni period dovoljan za apelantovo bolničko liječenje. Ustavni sud dalje zapaža da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u članu 131. stav 2. propisuje da se izvršenje kazne u slučaju da je osuđeni obolio od teže akutne bolesti može odgoditi za vrijeme dok bolest traje, te da će eventualna daljnja odgađanja izvršenja predmetne kazne na molbu apelanta zavisiti od njegovog zdravstvenog stanja.

13. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant također, smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada je apelant s uspjehom iskoristio mogućnosti odgađanja izvršenja kazne zatvora koje ima prema Zakonu Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1185/11 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio