Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1614/12 (Uprava za indirektno oporezivanje Banja Luka)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1614/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-1614/12, rješavajući zahtjev Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Uprava za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 30. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) br. S1 3 p 005260 12 Rev od 7. marta 2012. godine, S1 3 P 005260 11 Gž 2 od 6. decembra 2011. godine i S1 3 P 005260 11 P2 od 5. septembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio obustavljanje izvršenja pravosnažne presude Suda BiH broj S1 3 P 005260 11 P2 od 5. septembra 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Sud BiH donio je presudu broj S1 3 P 005260 11 P2 od 5. septembra 2011. godine kojom je obavezao apelanta da Selmi Kadić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime naknade štete iznos od 17.848,90 KM sa zakonskim zeteznim kamatama kao i da joj plati troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrđeno da je tužiteljici oduzeto vozilo 4. decembra 2003. godine, koje joj je vraćeno nakon što je Općinski sud u Bihaću donio rješenje od 15. februara 2007. godine kojim se obustavlja prekršajni postupak protiv tužiteljice. Nakon toga vozilo je vraćeno tužiteljici 7. aprila 2007. godine. Pozivajući se na zakonske odredbe, kao i na stav Apelacionog odjeljenja (odluka Suda BiH po žalbi tužiteljice zbog usvajanja prigovora pasivne legitimacije, koja je donijeta u postupku koji je prethodio konkretnom postupku), Sud BiH je zaključio da je vozilo tužiteljice koje je oduzeto u postupku provedenom pred bivšom entitetskom carinskom upravom prešlo u posjed apelanta, a čemu u prilog govori i činjenica da je apelant vratio vozilo tužiteljici. Sud BiH se pozvao na odredbe člana 2. stav 1. Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje, po kojim je apelant zadužen za izvršavanje zadataka koji su prethodno bili dodijeljeni entitetskim carinskim upravama i tim je kao pravni slijednik carinskih uprava entiteta preuzeo i prava i obaveze proistekle iz zakonom utvrđenog djelokruga rada. Zbog navedenog, Suda BiH je zaključio da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije.

4. Odlučujući visini tužbenog zahtjeva sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i dopunski nalaz i mišljenje vještaka. Sud BiH da je nalaz stručan a dopuni nalaza na osnovu kojeg je utvrđena vrijednost vozila stranke nisu prigovorile (17.848,90KM). Vještak je utvrdio da je u periodu od kada je vozilo oduzeto tužiteljici do kada je vraćeno na vozilu nastala štete jer je vozilo bilo na otvorenom, bez održavanja, i zaštite. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tužiteljica dokazala i osnov tužbenog zahtjeva te je u vezi sa tim utvrdio činjenice u prekršajnom postupku koji je vođen protiv tužiteljice, u kojem joj je i oduzeto vozilo, a koji je okončan obustavom postupka protiv tužiteljice. Sud BiH je takođe naveo da je u obrazloženju rješenja kojim je obustavljen postupak navedeno da postoji odgovornost apelanta za nastalu štetu tužiteljici jer je utvrđeno da se vozilo koje joj je oduzeto može smatrati teretnim, kao i da tužiteljica u carinskoj deklaraciji nije dala niti jedan podatak koji bi se mogao smatrati netačnim. lažnim ili krivotvorenim, nisu sr stekla obilježja prekršaja po ranije važećem, odnosno sada važećem Zakonu o carinskim prekršajima. Prema tome, jasno proizilazi da je šteta nastala na vozilu tužiteljice pouzrokovana nedozvoljenim radnjama ovlaštenih osoba i od strane ovlaštenih osoba apelanta, iz kojih razloga je apelant u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužan nadoknaditi štetu tužiteljici. Sud BiH je na dosuđeni iznos u skladu sa članom 277. ZOO u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o visini stope zatezne kamate dosudio kamate od dana podnošenja tužbe, od kada se apelant nalazi u docnji.

5. Suda BiH rješavajući po žalbi donio je presudu broj S1 3 P 005260 11 Gž 2 od 6. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su svi žalbeni prigovori apelanta neosnovani i da je prvostepeni sud dao jasne činjenične i materijalno pravne razloge za svoju presudu. Sud BiH je naveo da svi iznijeti razlozi iz prvostepene presude imaju uporište u pravilno ocijenjenim izvedenim dokazima kao i u primijenjenim materijalnim propisima Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje. BiH, kao i ZPP. Zato Sud BiH nije prihvatio navode da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da su prilikom donošenja prvostepene presude povrijeđene odredbe parničnog postupka. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prvostepena presuda jasna i podobna za izvršenje, u skladu sa odredbama ZPP. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant pasivno legitimisan jer je pravni sljednik entitetskih carinskih uprava (kako je na osnovu pravno relevantnih normi i utvrđenih činjenica zaključio prvostepeni sud), navodeći praksu Suda BiH o pasivnoj legitimaciji apelanta koji je zauzet u ranijim pravosnažnim odlukama. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno odlučilo u skladu sa odredbama ZOO, jer se zahtjev odnosi na naknadu štete, suprotno navodima apelanta da treba odlučiti u skladu sa Zakonom o prekršajima i Zakonom o carinskoj politici. Zbog toga je prema mišljenju Suda BiH neosnovan i prigovor o nenadležnosti suda. Takođe, sud BiH je naveo da je apelant neosnovano prigovorio utvrđenoj visini dosuđenog potraživanja, ističući nalaz vještaka na koji (poslije dopune) stranke nisu imale prigovor. Prema mišljenju Suda BiH na dosuđeni iznos prvostepeni sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe do isplate.

7. Rješavajući po reviziji Sud BiH donio je presudu broj S1 3 p 005260 12 Rev od 7. marta 2012. godine, kojom je reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo, razmatrajući revizione prigovore apelanta, kao i pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, da revizija nije osnovana. Sud BiH je naveo da - kako je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo-je neosnovano pozivanje apelanta na materijalne i procesne povrede zakonskih propisa, jer su sva pitanja na koja je apelant ukazivao u reviziji obrazložena u drugostepenoj presudi. Sud BiH je naveo da apelant pogrešno ističe da šteta za koju se veže uspostavljanje građansko pravne odgovornosti apelanta nije utvrđena, jer je po mišljenju revizionog suda šteta kako po visini tako i o osnovu pravilno utvrđena od strane drugostepenog suda. Sud BiH je nadalje istako da je pitanje aktivne legitimacije tužiteljice kao i pasivne legitimacije apelanta jasno i nesporno utvrđeno u obje nižestepene presude, a svi prigovori apelanta su obrazloženi u drugostepenoj presudi, a što u cijelosti prihvata i revizioni sud. Nadalje, u vezi prigovora da nije bilo protupravnosti na strani apelanta zbog čega nisu ispunjeni uslovi odgovornosti za štetu, Sud BiH je naveo da iz obrazloženja nižestepenih presuda jasno proizilazi da je šteta nastala kao posljedica nemarnog odnosa apelanta u odnosu na uskladišteno tužiteljice. Zbog navedenog prema mišljenju Suda BiH drugostepena presuda je zakonita a revizija neosnovana.

9. Apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na naknadu zbog pogrešne presude iz član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije, koja je vrlo opširna svodi se na to da apelant smatra da je sud donio odluku protiv apelanta iako apelant nije pasivno legitimisan, da je pogrešno primijenio materijalno pravo, da nije postojao nalaz vještaka u vrijeme kada je vozilo oduzeto, tako da je i kasniji nalaz vještaka nevalidan, da sud nije bio nadležan za postupanje, da je donijeta stav u predmetu koji ne spada u sudsku nadležnost, kao i da se trebalo postupati po odredbama Zakon o prekršajima FBiH i BiH, a u vezi sa krivično pravnim uslovima za naknadu štete. Takođe, apelant ističe i nedostatak aktivne legitimacije jer je vozilo uvezeno na ime pravnog lica, apoteka „Prva pomoć“. Apelant osporava i dosuđene kamate od dana podnošenja tužbe. Apelant je tražio da Ustavni sud „u svrhu očuvanja zakonitosti kao postulata najviše vrijednosti“ donese privremenu mjeru o obustavi izvršenja pravosnažne presude Suda BiH.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom obustavi izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije, osim navoda o kršenju prava na koja se poziva i navoda da privremenu mjeru traži „u svrhu očuvanja zakonitosti“, naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan. Međutim, ovi navodi nisu dovoljni da Ustavni sud dovedu do zaključka da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju spriječilo neku nenadoknadivu štetu ili da bi bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1614/12 (Uprava za indirektno… | Sudska praksa | Aktio