Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3820/10 (M. B.)
Odluka donesena 19. 07. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-3820/10, rješavajući zahtjev Milene Božić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milene Božić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Božić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 7. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-10-000 181 od 9. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0Gž-08-000 020 od 30. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-600/05 od 5. oktobra 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje, opterećenje ili raspolaganje stanom u Banja Luci.
2. Apelantica je pokrenula postupak tužbom protiv tuženih JF PIO RS Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond), Dušana Ćuluma i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod) radi utvrđivanja ništavosti i predaje u posjed.
3. Osnovni sud donio je presudu broj P-600/05 od 5. oktobra 2007. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između Zavoda i Dušana Ćuluma od 30. juna 1997. godine, odluka Fonda od 6. juna 1997. godine, odluka Fonda o dodjeli Dušanu Ćulumu stana pobliže opisanog u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 25. oktobra 1995. godine, te odluka Fonda kojom je utvrđen prestanaka prava korištenja spornog stana apelantici od 1. septembra 1995. godine. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da su pravno valjani ugovor o korištenju stana zaključen između Zavoda i apelantice od 2. septembra 1992. godine i odluka Fonda kojom je apelantici dodijeljen na korištenje sporni stan te da se naloži Dušanu Ćulumu da iseli iz spornog stana i preda ga apelantici u posjed, kao i da svi tuženi solidarno isplate apelantici mjesečni iznos od 300,00KM od 10. juna 2003. godine, kao i da joj plate troškove parničnog postupka. Apelantica je obavezana da Dušanu Ćulumu naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da nije sporno među parničnim strankama da je Fond dodijelio apelantici sporni stan 31. avgusta 1992. godine i da je ona zaključila ugovor o korištenju stana sa Zavodom 2. septembra 1992. godine. Takođe je utvrđeno da je apelantici odlukom Fonda utvrđen prestanka stanarskog prava na spornom stanu i otkazan ugovoru o korištenju stana te joj dodijeljen veći stan (odlukom Fonda iz septembra 1995. godine) za koji je zaključila ugovor o korištenju stana (12. septembra 1995. godine). Takođe je utvrđeno da je Dušanu Ćulumu dodijeljen sporni stan odlukom Fonda na privremeno korištenje (25. oktobar 1995. godine), te mu je odlukom Fonda 6. juna 1997. godine dodijeljen sporni stan na trajno korištenje, kao i da je zaključio ugovor o korištenju spornog stana 30. juna 1997. godine sa Zavodom. Apelantica i Dušan Ćulum su uselili u dodijeljene stanove i koristili ih sa članovima porodičnog domaćinstva. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je prijeratni nosilac stanarskog prava na većem stanu ( koji je koristila apelantica ) tražio povrat stana i da mu je isti vraćen u upravnom postupku, a apelantici naloženo iseljenje iz stana. Apelantica je podnijela zahtjev za povrat spornog stana, ali je nadležni organ uprave odbio njen zahtjev sa obrazloženjem da ista nije bila nosilac stanarskog prava na stanu na dam 30. april 1991. godine. Utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Marija Marica Galić koja je umrla 1992. godine u Dubrovniku. Apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu koji je postupak obustavio. Takođe, utvrđeno je da apelantica ne posjeduje nekretnine u Baja Luci, a Dušan Ćulum posjeduje nekretnine u Glamoču.
5. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, kojim je utvrđeno da svi ugovori koji su zaključeni od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, a lice koje živi u stanu koje je dobilo u spornom periodu smatra sa privremenim korisnikom. Dakle, odluka o dodjeli spornog stana apelantici iz 1992. godine prestala je da važi po sili zakona, kao i zbog činjenice da je apelantica svojom voljom iselila iz spornog stana i prešla u veći stan 1995. godine. Zbog toga je sud zaključio da je neosnovan zahtjev apelantice kojim traži da se utvrdi pravna valjanost ugovora o dodijeli spornog stana apelantici i ugovora o korištenju spornog stana (iz 1992. godine).
6. U odnosu na Dušana Ćuluma kojem je takođe sporni stan dodijeljen u periodu koji je obuhvaćen navedenim zakonskim odredbama Osnovni sud je naveo da isti ima status privremenog korisnika i da pred Komisijom za nadovjeru koju formira Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica ima pravo da „nadovjeri“ svoj ugovor o korištenju stana. Kako samo lice koje je privremeni korisnik stana ima pravo na nadovjeru, to je prema mišljenju Osnovnog suda tužbeni zahtjev apelantice da sud utvrdi ništavost ugovora i korištenju stana Dušana Ćuluma i odluke o dojeli stana Dušanu Ćulumu neosnovan, jer odluka o dodjeli stana po sili zakona već prestala da važi.
7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelantica svojom voljom ostala bez spornog stana, a veći stan u koji je uselila vraćen je prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Osnovni sud je naveo da na spornom stanu apelantica nema status privremenog korisnika niti je lice koje može da traži nadovjeru. Osnovni sud je naveo da obzirom da apelantica nije vlasnik spornog stana niti nosilac stanarskog prava nije aktivno legitimisana da traži predaju u posjed spornog stana te je u tom dijelu sud odbio tužbeni zahtjev apelantice.
8. U vezi sa tužbenim zahtjevom apelantice kojim je tražila da joj tuženi solidarno plaćaju 300,00 KM Osnovni sud je naveo da je apelantica iz većeg stana iseljena na osnovu odluke nadležnog organa, nakon čega je zaključila ugovor o zakupu za kuću u Banja Luci za koji plaća zakupninu 300,00KM te na taj način prema njenom mišljenju trpi štetu. Osnovni sud je naveo da apelantica nije uopšte dokazala da plaća zakupninu (trpi štetu), a čak i da jeste, tuženi nisu odgovorni za štetu jer su Fond i Zavod donijeli zakonite odluke, a Dušan Ćulum je na osnovu zakonite odluke uselio u sporni stan.
9. Osnovni sud je odbio zahtjev apelantice da se izvrši uvid u spis Vrhovnog suda u uspravnom sporu (po njenom zahtjevu za povrat spornog stana), kao i određene prijedloge tuženih jer su predloženi na ročištu za glavnu raspravu, a stranke nisu dokazale da bez svoje krivice nisu mogli te dokaze predložiti na pripremnom ročištu. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu sve iznijete dokaze prigovore i navode stranaka, ali ih posebno ne obrazlože jer nisu od uticaja za drugačije odlučenje.
10. Okružni sud je rješavajući po žalbi apelantice donio presudu broj 011-0-Gž-08-000 020 od 30. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da smatra da je prvostepena presuda zakonita i pravilna i donesena temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi Okružni sud je naveo da se apelantica saglasila sa gubitkom spornog stana kada je zaključila ugovor o korištenju za veći stan. Takođe, Okružni sud je naveo da ne prihvata navod apelantice da je postupala „savjesno“ jer se ni u radnjama ostalih tuženih ne stiču nezakonite radnje i niko nije mogao da zna kakva će biti sudbina stanova koji su dodijeljeni u navedenom periodu. Okružni sud nije prihvatio navod apelantice da se ovako stvara pravna nesigurnost jer je prihvatio kao pravosnažno rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za povrat spornog stana. Osim toga Okružni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio prijedlog za čitanje spisa Vrhovnog suda. Okružni sud je potvrdio pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu u kojem je apelantica tražila naknadu za štetu koju trpi plaćanjem zakupnine.
11. Vrhovni sud je odlučujući po reviziji apelantice donio presudu kojom broj 118-0-Rev-10-000 181od 9. juna 2010. godine kojom je reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje među strankama i nije bilo sporno kao i zaključka nižestepenih sudova Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepena odluka pravilna i zakonita. Vrhovni ud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine . Vrhovni sud je naveo da je apelantica napustila sporni stan 1995. godine. Vrhovni sud se izjasnio da ni primjena odredbu Zakona o stambenim odnosima (na šta je ukazivala apelantica) ne bi dovela do povoljnijeg rješavanja stvari za nju jer je stan ostavila zbog prelaska u veći stan. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije legitimisana da traži posjed stana, kao i da pobija zakonitost akta o dojeli spornog stana Dušanu Ćulumu. Vrhovni sud je potvrdio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da protupravnim radnjama tuženih trpi štetu. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost drugostepene odluke kada je odbio prijedlog apelantice da se izvrši uvid u upravni spis jer odluke organa uprave i Vrhovnog suda po sadržaju i suštinu nisu suprotne odluka u konkretnom predmetu i zbog toga što ovaj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu.
13. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. U stava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u veoma opširnoj apelaciju ističe da se sudovi pogriješili kada su sporni stan smatrali napuštenim, kao i da je odlukom Dušanu Ćulumu privremeno dodijeljen stan. Apelantica osporava pravo na sporni stan Dušanu Ćulumu. Nadalje, apelantica navodi da odluke upravnih organa kao i odluka Vrhovnog suda u upravnom sporu nisu pravosnažne. Apelantica smatra da je zakonitio dobila sporni stan, te se na sporni stan ne mogu primijeniti odredbe zakon o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine. Apelantica se poziva na odredbe Zakona o stambenim odnosima. Apelantica je takođe tražila da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti Dušanu Ćulumu otuđenje, opterećenje ili raspolaganje spornim stanom jer presude redovnih sudova omogućavaju Dušanu Ćulumu provođenje postupka otkupa, što bi apelanticu dovelo u situaciju da ne može ostvariti svoje pravo u slučaju uspjeha.
14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere, ali nije navela niti jedan razlog koji bi opravdala donošenje tražene mjere osim što je navela da presude „omogućavaju Dušanu Ćulumu otkup stana“ što bi apelanticu dovelo „u položaj nemogućnosti ostvarenja prava u slučaju uspjeha“. Dakle, osim paušalnog zahtjeva koji se bazira na prejudiciranju stvari Ustavnom sudu, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
17. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić