Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-425/12 (M. S. i D. S.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 425/12, rješavajući zahtjev Muharema Softića i Džafera Softića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Muharema Softića i Džafera Softića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Softić i Džafer Softić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), obojica iz Gradiške, koje zastupa advokat Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 27. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 72 0 P 001240 11 Gž 2 od 22. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 72 0 P 001240 10 P 2 od 29. novembra 2010. godine. Apelanti su, istovremeno, tražili donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud obustavio prinudno izvršenje po rješenju o izvršenju Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 72 0 P 001240 10 P 2 od 29. novembra 2010. godine utvrđeno je da je Tahir Softić (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik i posjednik cjelokupne parcele k.č. br. 3708/2, njiva V klase u ukupnoj površini od 1.500,00 m2 upisano u p.l. br. 833 k.o. Orahovica (u daljnjem tekstu: sporna parcela) koja se nalazi između parcela preciziranih u stavu 1. izreke presude i koja je obilježena međašnom linijom preciziranom na skici lica mjesta od tačke A do E, po vještaku geodetske struke, što su apelanti, kao tuženi, dužni priznati i omogućiti tužitelju njeno nesmetano korištenje. Stavom 2. izreke apelanti su obavezani da sa sporne parcele uklone sagrađene temelje dvorišnog objekta, gabarita 12 x 5 metara i da uklone sav građevinski materijal sa sporne parcele u roku od 30 dana od donošenja presude, uz upozorenje apelantima da će temelje ukloniti tužitelj o njihovom trošku, ukoliko ne postupe po presudi. Istom presudom stavom 3. izreke apelanti su obavezani i da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 2.650,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude pojasnio da je tokom postupka utvrđeno da tužitelj bio suvlasnik na parceli k.č. 3708, te da je fizičkom diobom nekretnina u postupku tog suda, broj R-

160/85, koji je pravomoćno okončan 1987. godine, navedena parcela cijepana na spornu parcelu koja je pripala tužitelju, tako da se na temelju pravomoćnog rješenja Osnovnog suda tužitelj upisao kao nositelj prava u zvaničnim evidencijama.

4. Osnovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je nakon fizičke diobe nekretnina prvoapelant uklonio međašne oznake, pa je iz tog razloga tužitelj pokrenuo postupak kojim je tražio da mu se sporna parcela preda u posjed o čemu u spisu postoji Presuda tog suda broj P 682/88 od 25. decembra 1989. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku, kojom je naloženo prvoapelantu da tužitelju preda u posjed spornu parcelu u površini od 1500 m2

5. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj pokretao i postupak uređenja međa, međutim apelanti su u tom postupku tužitelju osporili pravo vlasništva na jednom dijelu sporne parcele smatrajući da je sporno oko 500 m2, ukazujući i na određene nepravilnosti u postupcima koji su ranije vođeni, tako da je sud rješenjem od 2. juna 1989. godine tužitelja uputio na parnicu. Osnovni sud je još pojasnio da je tokom navedenih postupaka koje je tužitelj pokretao utvrđeno da je prvoapelant poklonio drugoapelantu dio parcele koja je cijepanjem dobila površinu od 640 m2, koja se vodi kao k.č. 3708/3, te da je upravo na toj parceli drugoapelant sagradio kuću koja se nalazi uz samu granicu sa spornom parcelom.

6. Osnovni sud je pojasnio da tužitelj predmetnim postupkom tražio da se utvrdio da je vlasnik i posjednik cjelokupne sporne parcele, te je tokom postupka na temelju izvedenih dokaza, prije svega vještačenjem po vještaku geodetske struke, uzimajući u obzir mjerenja koja su izvršena od strane vještaka geodetske struke prilikom razvrgnuća zajednice suvlasnika, utvrđena granica sporne parcele. Osim toga Osnovni sud je istakao da je prilikom odlučenja imao u vidu i rješenje Odsjeka za inspekcijske poslove, odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti od 18. juna 2001. godine, kojim je prvoapelantu naloženo da obustavi gradnju pomoćnog dvorišnog objekta koju je započeo bez odobrenja za građenje, dok se ne riješe imovinsko pravni odnosi. Prema ocjeni Osnovnog suda s obzirom da su apelanti gradili na tuđem zemljištu, što im je bilo poznato, a što je tokom postupka nesporno utvrđeno, a da je tužitelj tražio rušenje tog dijela građevinskog objekta, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 60/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03), budući da su apelanti čitavo vrijeme od 1985. godine, pa do danas, bili nesavjesni, jer su znali da se radi o tuđem zemljištu, ali su unatoč tome nastavili sa građenjem i na taj način sprječavali i onemogućavali tužitelja da nesmetano pristupi spornoj parceli kao vlasnik, pa je zbog navedenog i odlučeno kao u izreci presude.

7. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu, broj 72 0 P 001240 11 Gž 2 od 22. novembra 2011. godine, kojom je žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena (stav 2. i 3. izreke) na način da su apelanti obavezani da se sa sporne parcele uklone temelje dvorišnog objekta gabarita 15,8 x 6 metara, umjesto dvorišnog objekta gabarita 12 x 5 metara, dok je zahtjev tužitelj da se apelanti obavežu da uklone građevinski materijal sa sporne parcele, odbijen, te je preinačena i odluka o troškovima postupka, tako što su apelanti obavezani da tužitelju isplate iznos 1.987,50 KM. Stavom 2. izreke presude žalba apelanata u ostalom dijelu je odbijena i stav 1. izreke prvostepene presude potvrđen. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je između tužitelja i prvoapelanta, kao suvlasnika na nekretninama proveden postupak sudske diobe nekretnina, te da je taj postupak pravomoćno okončan. Okružni sud je pojasnio da je u toj diobi tužitelj dobio u vlasništvo spornu parcelu na ime suvlasničkog dijela, te da je rješenje o diobi provedeno u katastarskom operatu, te je položeno i u Zbirku isprava kod Osnovnog suda, što proizlazi iz rješenja prvostepenog suda od 28. aprila 1988. godine, kojim je određeno polaganja isprave radi sticanja prava svojine, pa iz navedenih okolnosti proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj vlasnik sporne parcele. Okružni sud je naveo da apelanti žalbom neosnovano ukazuju da je tužitelju diobom trebao pripasti manji dio, s obzirom na veličinu njegovog suvlasničkog dijela. Naime, Okružni sud je pojasnio da se diobom ne prenosi svojina, već se samo uređuju odnosi između suvlasnika na način da se određuje ko je vlasnik na određenim nekretninama, odnosno na dijelu nekretnine. Osim toga, Okružni sud je istakao kada se u sudskom postupku donese odluka o razvrgnuću suvlasništva na nekretninama, tada nema mjesta novoj diobi, bez obzira što je jednom od suvlasnika diobom pripao manji dio, pa se shodno tome u konkretnom slučaju ne može u parničnom postupku vršiti nova dioba nekretnina. Okružni sud je još naveo da se u predmetnom parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost postupka dioba koji je proveden u vanparničnom postupku, na čemu insistiraju apelanti.

8. Prema ocjeni Okružnog suda iz utvrđenja prvostepenog suda zasnovanog na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke kao i skici snimanja nedvosmislenim i jasnim se ukazuje da je na spornoj parceli sagrađen temelj gabarita 15,8 x 6 metara, pa je kod takvog stanja stvari valjalo naložiti apelantima da uklone temelje pomoćnog objekta navedenih gabarita. Okružni sud je istakao da je tužitelj tokom postupka tvrdio da se na spornoj parceli nalazi građevinski materijal, ali tokom prvostepenog postupka, niti jednim provedenim dokazom nije utvrđeno postojanje građevinskog materijala na spornoj parceli, pa je iz tog razloga taj sud zaključio da tužitelj, u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) nije pružio dokaze u tom pravcu, tako da je taj dio zahtjeva odbijen. Okružni sud je u vezi sa dosuđenim troškovima postupka pojasnio da ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka, ali da je preinačenjem prvostepene presude promijenjen uspjeh u parnici, pa je shodno tome i umanjena visina troškova postupka na iznos kao u izreci. Na temelju svega navedenog Okružni sud je primjenom odredbi čl. 229. tačka 4., 235. tačka 3. i 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

9. Apelanti osporavaju gore navedene presude smatrajući da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelacionih navoda se odnosi na postupak fizičke diobe nekretnina koji je pravomoćno okončan i temeljem koga je tužitelju u cijelosti pripala sporna parcela, tako da su apelanti u tom postupku oštećeni za 500 m2 koji dio, kako se u navodima ističe, pripada njima. Apelanti smatraju da je upravo u tom postupku načinjeno niz propusta i da su u tom postupku grubo povrijeđena prava apelanata zbog bitnih povreda odredaba vanparničnog i parničnog postupka, a i zbog pogrešene primjene materijalnog prava na temelju koje je izvršena sporna dioba, pa su ta rješenja stoga nezakonita. Prema ocjeni apelanata osporene presude samo produžavaju nepravdu učinjenu u postupku diobe, pa su samim tim i osporene presude nezakonite. Apelanti smatraju da im treba omogućiti da zadrže davno izgrađeni temelj, jer se na taj način uspostavljaju njihova prava na spornoj parceli koja su ugrožena od momenta podjele, kada je tužitelju bez ikakvog osnova dodijeljno spornih 500m2.

10. Apelanti traže od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio postupak izvršenja, kako bi se spriječilo rušenje izgrađenog temelja i nastupanje štete za apelante. Apelanti smatraju da tužitelj (tražitelj izvršenja) donošenjem privremene mjere neće trpiti nikakve posljedice.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju apelanti traže donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja, pri čemu ne nude nikakve racionalne razloge i dokaze, zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, osim što su nezadovoljni postupkom razvrgnuća suvlasništva, koji je prvomoćno okončan još 1987. godine, a temeljem koga je tužitelju (tražitelju izvršenja) u cijelosti pripala sporna parcela.

15. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi apelacije o kršenju ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, odnosno nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama kao u konkretnom slučaju, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporenih presuda. Dakle, apelanti nisu ponudili takve razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka i koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravomoćna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-425/12 (M. S. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio