Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-646/12 (Z. I.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-646/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 646/12, rješavajući zahtjev Zorana Ikonića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi Zorana Ikonića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Ikonić(u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 15. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine i S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio obustavu upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 29. maja 2012. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio obustavu izvršenja Rješenja direktora Granične policije Bosne i Hercegovine broj 17-05-2-34-11-3 od 27. februara 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelantu" do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine apelant je oglašen krivim što je 26. novembra 2006. godine kao službenik Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija), prilikom vršenja kontrole šireg područja oko državne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, bio prisutan kada je optuženi Franjo Ilić, kao vođa patrolnog sektora Granične policije, zatražio i nakon toga primio od Vuleta Arsića iznos od 650,00 KM kako bi omogućio Alemu Sipoviću da, protivno odlukama nadležnih organa u Bosni i Hercegovini, van graničnog prelaza na teretnom motornom vozilu prokrijumčari 23 grla stoke iz Republike Srbije u Bosnu i Hercegovinu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je na taj način optuženi Franjo Ilić počinio krivično djelo – primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), dok je apelant počinio krivično djelo – neprijavljivanje krivičnog djela ili počinitelja krivičnog djela iz člana 230. stav 2. KZ BiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i navedenu presudu potvrdio.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio obustavu upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH", apelant navodi da je sloboda čovjeka jedno od temeljnih ljudskih prava, te da povreda tog prava i posljedice koje takva povreda prouzrokuje, nikada ne mogu biti sanirane ili kompenzirane bilo kakvim novčanim iznosom u vidu naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Apelant smatra da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci pretrpio znatnu imovinsku i neimovinsku štetu, da bi i država Bosna i Hercegovina pretrpjela štetu u slučaju usvajanja apelacije, te da postoji realna mogućnost da mu bude izrečena i disciplinska mjera – prestanak radnog odnosa, a da bi te posljedice bilo gotovo nemoguće otkloniti.

5. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere od 29. maja 2012. godine, apelant navodi da je direktor Granične policije donio Rješenje broj 17-05-2-34-11-3 od 27. februara 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1-

49/12 od 28. marta 2012. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu zbog izrečene pravosnažne kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci. U vezi s tim, apelant navodi da je 28. maja 2012. godine podnio tužbu nadležnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa, te da je taj postupak u toku. Apelant navodi da je otac dvoje malodobne djece, da ima kredit u banci i da kasni sa plaćanjem tri rate, da je i sa dosadašnjim primanjima njegova porodica jedva preživljavala, te da bi u slučaju prestanka radnog odnosa njegovoj porodici bila ugrožena osnovna egzistencija. Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi "naložio obustavu izvršenja Rješenja direktora Granične policije broj 17-05-2-34-11-3 od 27. februara 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelantu" do donošenja odluke o apelaciji.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prvenstveno, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, uz predmetnu apelaciju, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio obustavu upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH". U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/10; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) propisuje u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 131-133.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija.

9. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da razlozi, te dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi "da će u slučaju njegovog upućivanja na izdržavanja kazne zatvora nastupiti brojne posljedice koje će kasnije biti nemoguće ili gotovo nemoguće otkloniti", ne predstavljaju sami po sebi dovoljan dokaz za usvajanje predložene privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 29. maja 2012. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio obustavu izvršenja Rješenja direktora Granične policije broj 17-05-2-34-11-3 od 27. februara 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelantu". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ima u vidu da su osporene odluke Suda BiH, kojima je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, predstavljale osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu shodno odredbama člana 119. stav 1. tačka 9. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da sama ta činjenica nije dovoljna da bi Ustavni sud intervenisao u potpuno drugom postupku na način na koji to apelant traži. Naime, Ustavni sud smatra da ne može odlučivati o ovako postavljenom apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, budući da su predmet apelacije odluke koje su donesene u krivičnom postupku, a kojima se, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o pitanjima koja su predmet apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ovaj apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, takođe, neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-646/12 (Z. I.) | Sudska praksa | Aktio