Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-830/10 (J. B.)

Odluka donesena 19. 07. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-830/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine, u predmetu broj AP-830/10, rješavajući zahtjev Jovanke Bojinović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jovanke Bojinović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovanka Bojinović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nenad Kovačević advokat iz Teslića, podnijela je 8. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 035 od 10. decembra 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) do donošenja odluke po apelaciji.

2. Osnovni sud donio je presudu broj P-188/05 od 24. novembra 2006. godine kojom je utvrdio da je AD „Elektro Doboj“ iz Doboja (u daljnjem tekstu: tužilac) vlasnik dvosobnog stana u Tesliću, pobliže opisanog u presudi (u daljnjem tekstu: sporni stan) pa je naloženo apelantici da sporni stan preda u posjed tužiocu. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu pa da shodno tome ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

3. U obrazloženju presude nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je zaključio da među strankama nije sporno da je pokojnom suprugu apelantice tužilac dodijelio sporni stan na privremeno korištenje i da je nakon smrt supruga apelantica zaključila sa SIZ-om stanovanja ugovor o privremenom korištenju. Apelantica je u upravnom postupku na osnovu odluke Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Dobij-Komisija za provjeru zakonitosti zaključenih i obnovljenih ugovora (u daljnjem tekstu: Komisija) izvršila nadovjeru ugovora.

4. Osnovni sud je utvrdio da je sporan osnov tužbenog i protutužbenog zahtjeva apelantice jer tužilac tražio vraćanje stana, a apelantica mu osporava to pravo jer smatra da je stekla stanarsko pravo.

5. Osnovni sud je utvrdio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, jer ga apelantica nije obrazložila. Ovo pogotovo što iz spisa proizilazi da je tužilac dodijelio sporni stan suprugu apelantice, te kao vlasnik u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima ovlašten da traži vraćanje stana. Osim toga obzirom da je sporni stan suprugu apelantice dodijeljen privremeno korištenje sud je smatrao da nije osnovan protutužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo korištenjem stana. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je ona izvršila nadovjeru, ali tim činom se ne može dovesti u pitanje primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima kojima je regulisano kako se stiče stanarsko pravo (akt o dodjeli i zakonito useljenje). Osnovni sud je zaključio da apelantica nije stekla stanarsko pravo jer je akt o dojeli stana bio privremenog karaktera, što znači da nisu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje stanarskog prava. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio protutužbeni zahtjev apelantice. Obzirom na ovakvo stanje stvari i činjenicu da je tužilac vlasnik spornog stana, te da apelantica drži stan bez pravnog osnova Osnovni sud je usvojio zahtjev tužioca u skladu sa članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

6. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili tužilac i apelantica. Okružni sud je donio presudu broj 013-0-Gž-07-000 094 od 7. maja 2008. godine kojom je žalbu tužioca odbio a žalbu apelantice uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužioca odbio sa tužbenim zahtjevom, a zahtjev apelantice za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu usvojio i tužioca obavezao da joj naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prvo na štetu apelantice kada je odbio njen protutužbeni zahtjev. Prije svega Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije riješio po prigovoru presuđene stvari koji je istakao tužilac. Tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica, nakon što je tuženi odbio da sa njom zaključi ugovor, podnijela prijedlog u vanparničnom postupku da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, a koji je sud prvostepenim rješenjem odbio. U konkretnoj stvari apelantica je tražila da sud utvrdi da je na spornom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, zbog čega ne postoji sadržajni identitet izreke rješenja (u vanparnici) i zahtjeva protutužbe.

8. Nadalje, polazeći od zaključka prvostepenog suda da je stan dodijeljen na privremeno korištenje, Okružni sud je naveo da je dodjela izvršena u toku ratnih dejstava (1993. godine) i jedina su takva rješenja bila moguća. Nadalje, Okružni sud je istakao da je raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu mogao podnijeti zahtjev za povrat sve do 19. aprila 2000. godine. Međutim, kod nesporne činjenice da raniji nosilac nije podnio zahtjev za povrat to više nije postojao razlog za privremenu dodjelu stana i od tada je stan mogao biti dodijeljen apelantici na trajno korištenje. Prema mišljenju Okružnog suda ovo iz razloga što tužilac (obzirom da nije podnijet zahtjev od ranijeg nosioca stanarskog prava) nije poništio svoje rješenje o dodjeli stana niti otkazao ugovor o korištenju stana. Apelantica je i dalje nesmetano koristila stan pa je stekla pravo na trajno korištenje po mišljenju Okružnog suda. Nadalje, Okružni sud je naveo da je isto zaključila Komisija koja je donijela rješenje kojim je utvrđeno da je apelantica stekla uslove za obnovu ugovora i time pravo na korištenje stana a zatim i otkup. Nadalje, što se tiče prigovora tužioca da je apelantica vlasnik stambene zgrade za koju je njen suprug dobio kredit od tužioca, Okružni sud je naveo da je Komisija cijenila ove navode koje tužilac nije uspio dokazati. Kako je apelantica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu a time i pravo na otkup stana, to je valjalo tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i predaju stana u posjed odbiti jer se prema mišljenju Okružnog suda u konkretnom slučaju maju primijeniti odredbe Zakon o stambenim odnosima kao lex specialis a ne Zakon o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima kako pogrešno zaključuje prvostepeni sud.

9. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-09-000 035 od 10. decembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, preinačio presudu Okružnog suda i presudio na način da je žalbu odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana. Vrhovni sud se pozvao na utvrđeno činjenično stanje, te na zaključke prvostepenog i drugostepenog suda te je zaključio da drugostepena presuda nije pravilna. Prema mišljenju Vrhovnog suda Okružni sud je pravilno našao da nije osnovan prigovor presuđene stvari. Vrhovni sud je zaključio da predmet odlučivanja u vanparničnom postupku nije utvrđenje da li je apelantica stekla stanarsko pravo, a to je tužbeni zahtjev u konkretnoj parnici.

11. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima (zakonito useljenje). Vrhovni sud je naveo da je članom 29. stav 1 Zakona o stambenim odnosima regulisano da je za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava osim ugovora o dodjeli stana potrebno zaključiti ugovor o korištenju stana. Nadalje, navedeno je da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme (izuzetno u skladu sa članom 27. može i na određeno vrijeme). Vrhovni sud je naveo da je odlukom o privremenoj dodjeli stan dodijeljen pokojnom suprugu apelantice, a apelantica je zaključila ugovor o privremenom korištenju 1995. godine, ali ne iz zakonom propisanih razloga o privremenoj dodjeli iz člana 27. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga je prema mišljenju suda ugovor ništav u skladu sa odredbama člana 103. ZOO.

12. Vrhovni sud je naveo da je apelantica nesporno izvršila nadovjeru ugovora (kojom je zaključeno da je predmetni ugovor o privremenom korištenju zakonit i da apelantica stiče pravo trajnog korištenja i otkupa), ali se takva odluka upravnog organa iscrpljuje samo u domenu utvrđivanja tih činjenica i kao takva ne veže sud. Naime, u smislu odredbe člana 10. stav 1. Zakona o stambenim odnosima isključiva je nadležnost suda da u parničnom postupku utvrđuje pravnu valjanost ugovora o korištenju stan, a ne stambenog organa koji odlučuje u tačno zakonom određenim slučajevima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je stan dodijeljen umrlom suprugu apelantice i da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji društvenih stanova nije protekao rok iz člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga odredbom člana 69. Zakona o privatizaciji društvenih stanova propisano je da se stupanjem na snagu ovog zakona ne može više steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini, a ovaj zakon je stupio 2001. godine, dakle prije nego što je apelantica izvršila nadovjeru (2004. godine).

13. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda i zaključke, te navodi da je stan njenom suprugu dodijeljen privremeno upravo zbog neizvjesnosti stana (podnošenja zahtjeva od strane ranijeg nosioca stanarskog prava). Nadalje, apelantica navodi da je izvršila nadovjeru ugovora, te je tužilac morao da se suoči sa odlukom o nadovjeri. Apelantica osporava pravni osnov tužiocu, odnosno navodi da nema dokaza da je vlasnik stana, iako je nesporno je da je dodijelio stan njenom pokojnom suprugu. Osim toga, apelantica ističe da odluku o dodjeli stana tužilac nikad nije poništio ili donio drugi akt. Apelantica se pita zašto bi morala da iseli iz stana pa tek onda da uđe u postupak kojom bi njoj mogao pripasti stan u novoj raspodjeli. Apelantica je tražila da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje presude Osnovnog suda. Apelantica je istakla da ima saznanja da će se sporni stan otuđiti, čime bi ona bila „razvlašćena“ i njoj bi bila nanesena nenadoknadiva šteta.

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

16. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud ukazuje da je apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navela da „ima saznanja da će stan biti otuđen“, ona „razvlašćena“, te da bi joj nastupila nenadoknadiva šteta.

18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži „stavljanje van snage pravosnažne presude“, odnosno neizvršenje pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelantica ne nudi razloge koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-830/10 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio