Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2127/09 (H. Š.)

Odluka donesena 13. 07. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Strani državljanin
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2127/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine, u predmetu broj AP 2127/09, rješavajući apelaciju Halide Šlaku, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halide Šlaku, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju broj UP-2-

03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine u odnosu na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halide Šlaku, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju broj UP-2- 03/3-1-13-6-78/08, od 14. jula 2008. godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Halida Šlaku (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06-1-30-2-

02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava administracije i podrške, Sektor za administraciju (u daljnjem tekstu: MUP) broj UP-2-03/3-1-13-6-78/08 od 14. jula 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. jula 2010. godine.

2. Ustavni sud je donio Odluku AP 2127/09 14. septembra 2010. godine, kojom je apelaciju odbacio kao djelimično prima facie neosnovanu, a djelimično kao ratione materiae inkompatibilnu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Apelantica je 6. decembra 2010. godine podnijela zahtjev za preispitivanje odluke jer Ustavni sud nije uzeo u obzir njene navode o diskriminaciji (koje je iznijela u dopuni apelacije), a zahtjev za preispitivanje dopunila je 15. aprila 2011. godine pozivajući se na opštu zabranu diskriminacije.

3. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za preispitivanje Odluke AP 2127/09 od 14. septembra 2010. godine, Ustavni sud je 26. januara 2012. godine usvojio zahtjev za preispitivanje. Ustavni sud je, pozivajući se na apelanticine navode da je diskriminirana jer nadležni organi „po istom činjeničnom osnovu donose različite odluke“ (kako je apelantica prezentirala u zahtjevu za preispitivanje), zauzeo stav da takvo - različito postupanje - otvara pitanja pravne sigurnosti u državi. Činjenice apelanticinog predmeta

4. Činjenice predmeta proizlaze iz navoda apelacije i priložene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odjeljenje za administraciju Centar (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) donijelo je Zaključak broj 03/3-7.2-13-6-66/08 od 5. februara 2008. godine o odbacivanju apelanticinog zahtjeva da joj se naknadno utvrdi prebivalište u općini Centar Sarajevo, u ul. Tekija 54 u periodu od juna 1990. godine do maja 1992. godine, i od 1996. godine pa nadalje (apelantica nije dostavila navedeni zaključak, ali njegov sadržaj u potpunosti proizlazi iz dostavljenih rješenja). Apelanticin zahtjev je odbačen zbog toga što ne postoje uslovi za pokretanje upravnog postupka, i što je kroz službenu evidenciju utvrđeno da apelantica nema niti je imala prijavljeno prebivalište i ne prolazi kroz evidenciju izdatih ličnih karata. Prema mišljenju organa (uz pozivanje na Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH) evidentno je da je apelantica državljanka Crne Gore i da je 29. oktobra 1996. godine prijavila boravak kao stranac na adresi Tekija 54, zbog čega je upućena da prijavi boravište kod Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH, u skladu sa zakonskom obavezom (Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu). Apelantica se žalila protiv ovog zaključka, pa je drugostepeni organ donio Rješenje br. UP-2-03/3-1-13-6-36, od 25. marta 2008. godine kojim je žalbu uvažio i vratio predmet na ponovno odlučivanje.

6. Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 03/3-7.2-13-6-66/08 od 27. maja 2008. godine kojim je odbilo apelanticin zahtjev da joj se naknadno utvrdi prebivalište u općini Centar Sarajevo, Tekija 54, u periodu od juna 1990. godine do maja 1992. godine i od 1996. godine pa nadalje (apelantica nije dostavila navedeno rješenje, ali njegov sadržaj u potpunosti proizlazi iz kasnijih rješenja). U rješenju je navedeno da je nakon provedenog postupaka, u kojem su saslušani apelantica i svjedoci te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (onu koju je priložila apelantica i onu zatraženu po službenoj dužnosti), zaključeno da je apelantica državljanka Crne Gore. Također, utvrđeno je da je apelantica uz zahtjev dostavila dokaze: fotokopiju uvjerenja Ekonomskog fakulteta u Sarajevu o upisu na prvu godinu i njenu obnovu za školsku 1990/1991. i 1991/1992. godinu - vanredno i ispisu 5. decembra 2007. godine na Višoj ekonomskoj komercijalnoj školi, izvod iz matične knjige rođenih Općine Centar za Viona Šlaku (broj 3537/01), izvod iz matične knjige rođenih Općine Novo Sarajevo za Škelzena Šlaku (broj 326/1972), i Općine Bar za Halidu Pelinković, kao i fotokopiju izvoda iz matične knjige vjenčanih Opštine Ulcinj (Crna Gora) za apelanticu i Škelzena Šlaku, te fotokopiju kartona o prijavi kratkog boravka za Halidu Šlaku na adresi Tekija 54. Zatim, u postupku pred prvostepenim organom operativnom provjerom na terenu je utvrđeno da apelantica živi na adresi Tekija 54, a u razgovoru s licima Hatidžom Grahić i Hilmom Medošević utvrđeno je da je apelantica živjela na navedenoj adresi u spornom periodu. Provjerom u Mjesnoj zajednici Skenderija-Potekija utvrđeno je da se apelantica ne nalazi u njenoj evidenciji, a provjerom u evidenciji Ministarstva sigurnosti BiH, Službe za poslove sa strancima, utvrđeno je da apelantica nema prijavu bezviznog boravka, kao ni odobreni privremeni ili stalni boravak. Apelantica je izjavila u toku postupka da je u BiH živjela od juna 1990. godine do maja 1992. godine, na navedenoj adresi, u vanbračnoj zajednici sa Škelzenom Šlaku, da je u toku rata izbjegla u Crnu Goru i vjenčala se tamo, a nakon rata se vratila u Sarajevo u julu 1996. godine, da je došla u Sarajevo radi studiranja, da nema regulisan boravak stranaca, već samo karton o boravku iz 1996. godine, te da se nije odjavila iz zemlje porijekla i da trenutno živi na predmetnoj adresi u Sarajevu. U toku postupka apelantica je dostavila nove dokumente: fotokopiju pasoša, prijavnicu iz CIPS-a i izvode iz matične knjige rođenih za djecu, uvjerenje o prebivalištu/boravištu za supruga, izvod iz matične knjige rođenih i uvjerenje o državljanstvu za supruga, kao i izvod iz matične knjige vjenčanih iz Ulcinja, potvrdu Ministarstva za civilne poslove i komunikacije o podnošenju zahtjeva za prijem u državljanstvo BiH. U toku postupka saslušana su lica koja su potvrdila da je apelantica živjela na navedenoj adresi. Prvostepeni sud je proveo ocjenu dokaza, te je zaključio da apelanticin suprug imao prijavljeno prebivalište u Sarajevu na navedenoj adresi. Navedeno je da nije sporno da je apelantica tu živjela, ali je organ zaključio da apelantica nije imala namjeru stalnog boravka jer nije dostavila uvjerenje o odjavi iz zemlje porijekla, niti dokaz o prijavi u zemlju nastanjenja, a činjenica da je bila vanredni student ne dokazuje da je imala namjeru stalnog nastanjenja. Osim toga, namjeru boravka u BiH apelantica nije dokazala ni drugim dokazima, a kako proizlazi iz potvrde Ministarstva civilnih poslova (od 29. jula 2002. godine) ne postoje smetnje za naknadno priznanje prebivališta na dan 6. april 1992. godine, ali je potrebno da zanteresovana lica predoče relevantne dokaze za to. Dalje, u vezi s periodom od 1996. do 2008. godine apelantica nije dostavila dokaz o legalno regulisanom boravku u BiH, što je potvrdila i provjera kod Službe za strance Ministarstva sigurnosti BiH, kao i dokaz da ispunjava uslove za sticanje državljanstva BiH naturalizacijom, odnosno olakšanom naturalizacijom, a na osnovu ugovora o dvojnom državljanstvu između BiH i SRJ („Službeni glasnik“ BiH broj 4/2003) čija je primjena važila i za državljane Crne Gore. Apelantica je umjesto toga dostavila karton o prijavi kratkog boravka, od 29. oktobra 1996. godine i od 12. maja 2008. godine, zbog čega je organ zaključio da se apelantica nije pridržavala odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Zbog svega navedenog prvostepeni organa je zaključio da se apelantica nije nastanila s namjerom da trajno živi na navedenoj adresi u prijeratnom periodu, niti je tu namjeru iskazala nakon rata, te je utvrđeno da je boravak imenovane bio nezakonit u periodu od 29. oktobra 1996. godine do druge prijave 12. maja 2008. godine.

7. Apelantica je osporila prvostepeno rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ocjene dokaza i kontradiktornosti između utvrđenog stanja i odluke. S tim u vezi apelantica je posebno istakla da je dostavila sve relevantne dokaze (izjave svjedoka i provjera na terenu), dok se prema apelanticinom mišljenju stav organa u osporenom rješenju bazira na činjenici da je bila vanredni student te da nema prijavu prebivališta, dok nije uzeta u obzir činjenica vraćanja na adresu, zaključenje braka i rađanje djece, što je prema apelanticinom mišljenju relevantno. Apelantica je osporila zaključak da nezakonito boravi u BiH kao strani državljanin kao neosnovan jer potiče od nenadležnog organa.

8. MUP je donio Rješenje broj UP-2-03/3-1-13-6-78/08, od 14. jula 2008. godine kojim je odbio apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

9. Razmatrajući cjelokupan spis MUP je zaključio da je prvostepeni organ proveo postupak i da su izvedeni dokazi po službenoj dužnosti i prijedlogu stranke, te je izveden pravilan zaključak o činjeničnom stanju uz primjenu odgovarajućeg materijalnog propisa. MUP se posebno pozvao na definiciju pojma prebivališta kao pravne kategorije (po važećem i ranije važećem zakonu). Navedeno je da je irelevantno što je apelantica boravila kao vanredni student, bez ispunjenja obaveze prijavljivanja i odjave adrese u Baru, Crna Gora. Što se tiče vanbračne zajednice (koju nije dokazala drugim dokazima osim izjavama svjedoka) MUP je naveo da je brak zaključen u Crnoj Gori i dvoje od troje djece je rođeno u Crnoj Gori (jedno dijete je rođeno u Sarajevu 2001. godine). Zatim, MUP je naveo da apelanticina izjava da je napustila Sarajevo zbog rata (bez dokaza kada je do toga došlo) po ocjeni MUP-a ne ide u prilog apelanticinom zahtjevu. Navedeno je da činjenice u vezi s rješavanjem apelanticinog statusa nakon 1996. godine, koje je apelantica isticala u žalbi, nisu mogle uticati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Imajući u vidu sve navedeno, MUP je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i utemeljeno na zakonu, a apelanticina žalba neosnovana pa je žalbu odbio.

10. Protiv rješenja MUP-a apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06-1-30-2-02-SK/BA/08 od 16. septembra 2008. godine kojim je odbilo apelanticinu žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je žalba neosnovana i da je pobijano rješenje donijeto u pravilno provedenom postupku, na bazi činjenica utvrđenih u dokaznom postupku, te uz primjenu odgovarajućeg materijalnog prava. S tim u vezi, Ministarstvo se pozvalo na definiciju prebivališta (iz sada važećeg kao i iz ranije važećeg Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH) i utvrdilo da je ta definicija u konkretnom slučaju pravilno tumačena i primijenjena.

11. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor tužbom pred Sudom BiH. Sud BiH je donio Presudu broj U 779/08 od 20. aprila 2009. godine, kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da osporenim rješenjem konačno odbijen apelanticin zahtjev za utvrđivanje prebivališta u općini Centar Sarajevo. Sud BiH se pozvao na odredbe Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana („Službeni list SRBiH“ broj 29/77, koji je bio na snazi u periodu za koji apelantica traži da joj se prizna boravak) kojima je propisana obaveza građana da prijave i odjave svoje prebivalište i boravište, promjenu adrese stana, odlazak u inostranstvo, privremeni dolazak u zemlju i ponovni odlazak u inostranstvo, kao i povratak u zemlju. Zatim, Sud BiH je naveo da je prijava prebivališta obavezna za sve građane starije od 14 godina, a da je prebivalište zakonom definisano kao «mjesto u kojem se građanin nastani da trajno živi». Sud BiH je naveo da je apelantica, u skladu s odredbama ovog zakona, bila dužna da prijavi svoj boravak u Sarajevu, što nije učinila. Sud je naveo da sama činjenica da se apelantica školovala u Sarajevu i zasnovala bračnu zajednicu, bez prijave prebivališta nadležnom organu, ne daje dovoljno osnova za zaključak da je apelantica imala namjeru trajnog življenja na području općine Centar Sarajevo.

12. Zatim, Sud BiH se pozvao na poglavlje „Posebne odredbe“ važećeg Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, te istakao da je članom 16. tog zakona određen krug lica na koje se odnosi olakšano prijavljivanje, a radi se o izbjeglicama i raseljenim licima. Sud BiH je naveo da se povratnikom smatra izbjeglica iz BiH ili raseljeno lice koje se vratilo ili je u procesu povratka u svoje prebivalište prije sukoba, a raseljenim licem se smatra državljanin BiH kojem je dodijeljen status izbjeglog lica ili drugi sličan status u skladu s odgovarajućim aktima, ili koje je podnijelo zahtjev da dobije taj status. Sud BiH se pozvao i na član 20. tog zakona kojim je regulisano da ukoliko povratnik nema dokumentaciju kojom dokazuje svoj identitet ili prebivalište koje je imao prije početka sukoba to može dokazati drugim sredstvima, uključujući izjavu tog povratnika i izjave drugih lica. Sud je naveo da apelantica nema status povratnika ili raseljenog lica, pa je njen zaključak da joj pripada pravo po ovom osnovu (olakšanog prijavljivanja) prema stavu Suda BiH nepravilan zato što apelantica nije državljanka BiH, nego državljanka Crne Gore.

13. Sud BiH je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da su joj povrijeđena prava iz čl. 6. i

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je apelantica učestvovala u postupku, iznosila svoje dokaze prije donošenja odluke koja je obrazložena i imala pravo na pravni lijek. Zatim, Sud je naveo da apelantica svoj status u BiH može regulisati u skladu sa Zakonom o državljanstvu BiH, u skladu sa članom 10. tog zakona - olakšanom naturalizacijom zbog činjenice da je u braku s državljaninom BiH duže od pet godina i uz ispunjavanje drugih zakonom predviđenih uslova.

14. Činjenice u drugim predmetima koje je apelantica dostavila u prilog navodima o diskriminaciji mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Slučaj Zorke Vitić

15. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Bijeljina, donio je Rješenje broj 12-05/2-26-79 od 23. oktobra 2007. godine kojim je utvrdio neprekidni boravak u Bosni i Hercegovini – Republici Srpskoj Zorki Vitić, koja je rođena u Crnoj Gori a nastanjena u Milićima (Bosna i Hercegovina) od 22. januara 1997. godine.

16. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ono doneseno po zahtjevu Zorke Vitić u skladu s članom 190. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske i članom 2. stav 1. tačka 1. Ugovora o dvojnom državljanstvu između BiH i SRJ („Službeni glasnik“ Bosne i Hercegovine-

Međunarodni ugovori broj 4/03). U obrazloženju rješenja dalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je zahtjev podnesen u svrhu sticanja državljanstva BiH. Također, u rješenju je navedeno je da je Zorka Vitić rođena u Crnoj Gori i državljanka Crne Gore, da ima ličnu kartu (na osnovu koje je utvrđen identitet) koju je izdala PS Milići (broj lične karte 20/97), da ima prijavljeno boravište u Milićima od 22. januara 1997. godine. Osim toga, Zorka Vitić je dostavila dokaz (izvod iz matične knjige rođenih) da je zaključila brak u Derventi (Bosna i Hercegovina) 1966. godine s državljaninom Bosne i Hercegovine, s kojim ima djecu (državljani Bosne i Hercegovine). Zorka Vitić je izjavila da živi u Milićima neprekidno od 1964. godine (što je potvrđeno izjavama dva svjedoka), kao i dostavila izvještaj Filijale Penzionog i invalidskog osiguranja PIO Bijeljina da je korisnik porodične penzije u Republici Srpskoj. Zbog svega navedenog odlučeno je da se zahtjevu Zorke Vitić udovolji.

b) Slučaj Milana Janusa

17. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Banja Luka, donio je Rješenje broj 10-05/2-207/1-73/04 od 26. maja 2004. godine kojim je utvrdio neprekidni boravak u Prijedoru od 15. aprila 1992. godine Milanu Janusu (rođenog u Sisku, Republika Hrvatska).

18. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje izdato na zahtjev Milana Janusa u skladu s čl. 123. i 190. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je uz zahtjev Milan Janus dostavio izvod iz matične knjige rođenih za svog sina Aleksandra koji se rodio u Prijedoru (1993. godine), uvjerenje Stanice javne bezbjednosti da Milan Janus ima prijavljeno boravište u Prijedoru (od 8. novembra 1999. godine), izbjegličku legitimaciju da ima prijavljeno „izbeglištvo“ od 8. novembra 1999. godine, kao i uvjerenje firme da je zaposlen (od 2004. godine). Svjedoci saslušani u toku postupka su izjavili da je Milan Janus izbjegao iz Petrinje (Republika Hrvatska) 1991. godine, nastanio se u Prijedoru, zaposlio i oženio (1992. godine), dobio sina (1993. godine) i od tada neprekidno živi u Prijedoru. Isto je izjavio i apelant, te je nadležni organ odlučio da se zahtjevu može udovoljiti.

19. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa provedenim postupkom. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da je trebalo primijeniti član 16. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, te navodi da su u tom pravcu izvedeni dokazi u toku postupka. Apelantica navodi da je u toku postupka utvrđeno da je živjela na predmetnoj adresi, ali da je pogrešno zaključeno da nije imala namjeru da trajno boravi u Sarajevu. Apelantica navodi da je ovakav zaključak «tendenciozan» i zasnovan «na subjektivnom osjećanju a ne na objektivnim činjenicama». U vezi s pravom na diskriminaciju apelantica se pozvala na praksu (Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske) gdje je u istim pravnim situacijama donesena drugačija odluka. U dopuni apelacije (od 16. jula 2010. godine) apelantica je istakla da se u sličnim predmetima različito postupa, te je priložila dvije odluke MUP-a Republike Srpske gdje je udovoljeno zahtjevima državljana Crne Gore, odnosno utvrđen im je neprekidni boravak na teritoriji BiH (retroaktivno).

20. U dopuni zahtjeva za preispitivanje od 15. aprila 2011. godine apelantica je istakla da joj je postupanjem nadležnih organa povrijeđeno pravo na opštu zabranu diskriminacije u vezi s članom II/1.2) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se u vezi sa ovim navodima pozvala na slučaj Zorke Vitić, te navodi da je ovim rješenjem državljanki Crne Gore koja je udata za državljanina BiH i sa njim ima djecu, a koja nije imala prijavljeno prebivalište na ovoj teritoriji, priznato pravo na neprekidni boravak. Apelantica navodi da pri donošenju tog rješenja nije bilo od značaja da Zorka Vitić nije imala prijavljeno prebivalište, nego su cijenjene izjave svjedoka i izjava te osobe. Apelantica navodi da je po tom osnovu njena „sunarodkinja stekla državljanstvo RS i BiH“. Apelantica se poziva na primjenu Zakona o upravnom postupku i principe navedenog zakona (ocjena dokaza) u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, te smatra da rješenjima u Republici Srpskoj ovo ispoštovano, a u njenom slučaju ne. Apelantica navodi da je „kao Albanka muslimanske vjeroispovijesti koja je iz Crne Gore doselila na teritoriju Federacije BiH diskriminisana u odnosu na [...] sunarodkinju koja ne pripada nacionalnoj manji [kao apelantica] niti je iste vjeroispovijesti [kao apelantica]“. Relevantni propisi

21. Zakon o prebivalištu i boravištu („Služeni list BiH“ broj 32/01), u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom se uređuje prebivalište i boravište državljana Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: državljanin) i boravište raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: raseljene osobe).

Poglavlje IV - POSEBNE ODREDBE

Član 16.

Osoba na koja se odnose odredbe iz ove glave su raseljene osobe i povratnici.

Član 17.

Povratnik u svoje prebivalište prije sukoba iz kojeg se nije nikad odjavio odnosno nije odjavljen time, ponovo uspostavlja svoje prebivalište prije sukoba i nije dužan ponovo prijavljivati prebivalište.

Član 20.

Povratnik koji ima pravo da mu se olakša ponovno prijavljivanje nadležnom organu predočava odgovarajući dokaz identiteta i dokument kojim dokazuje svoje prebivalište prije sukoba u roku od 60 dana nakon povratka u svoje prebivalište prije sukoba. Za olakšano ponovno prijavljivanje ne može se tražiti nijedan drugi dokument osim dokumenata kojima se dokazuje identitet ili prebivalište prije sukoba.

Ako ne može predočiti dokument kojim dokazuje svoj identitet ili prebivalište prije sukoba, povratnik ima pravo da dokaže svoj identitet ili prebivalište prije sukoba drugim sredstvima, uključujući i izjave tog povratnika ili izjave koje daju druge osobe u korist povratnika.

Član 21.

Putem olakšanog ponovnog prijavljivanja povratnik uspostavlja svoje prebivalište prije sukoba, o čemu se izdaje potvrda.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Pravo na privatni i porodični život i dom

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. Ustavni sud primjećuje da apelantica ističe povredu prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog osporenih odluka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelanticin zahtjev bio usmjeren na naknadno priznanje utvrđivanja prebivališta (za period od juna 1990. godine do maja 1992. godine i od 1996. godine nadalje). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u momentu podnošenja zahtjeva pred nadležnim organima apelantica imala državljanstvo Crne Gore, živjela je u Sarajevu, sa suprugom i djecom, koji su državljani BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu, kao i praksu Evropskog suda prema kojoj pravo stranaca da uđu i borave u određenoj zemlji kao takvo nije zagarantovano Evropskom konvencijom. U stvari, na zemljama ugovornicama je da uspostave svoj nacionalni sistem na svojoj teritoriji i države članice imaju pravo da kontrolišu ulazak i boravak stranaca (vidi Evropski sud, Boultif protiv Švajcarske broj 54273/00). U slučajevima koji se bave „imigracijom“ član 8. Evropske konvencije ne može se tumačiti tako da se državama ugovornicama nameće obaveza da poštuju izbor bračnih parova o državi u kojoj će živjeti i da dozvole spajanje porodica na toj izabranoj teritoriji (vidi Evropski sud, Gül protiv Švicarke, presuda od 19. februara 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama, 1996-I, pp. 174-75).

25. Osim toga, Evropski sud je u svojim brojnim odlukama afirmisao stav da se član 8. Evropske konvencije ne može tumačiti tako da garantuje pravo na dobijanje određene dozvole boravka. U slučajevima gdje je domaćim zakonodavstvom omogućeno postojanje različitih vrsta dozvola, Evropski sud će analizirati pravne i praktične implikacije korištenja određene dozvole. Ako ta dozvola omogućava licima koji je posjeduju da borave na teritoriji države domaćina i slobodno uživaju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, izdavanje takve dozvole predstavlja u principu dovoljnu mjeru da bi se zadovoljili zahtjevi zbog kojih je izdata. U takvim slučajevima Evropski sud nije ovlašten da odluči treba li taj pojedinačni slučaj potpadati pod jednu kategoriju ili drugu, već je na domaćim vlastima da o tome odluče.

26. Imajuću u vidi navedene stavove Evropskog suda, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje „statusa žrtve“ apelantice. Apelantica je nezadovoljna odlukama nadležnih organa i Suda BiH (kojim joj se ne dozvoljava retroaktivno priznavanje boravišta), ali u apelaciji ništa ne upućuje, niti se apelantica žali da joj se na bilo koji način onemogućen boravak u Bosni i Hercegovini ili da postoji bilo kakva prijetnja za njen ostanak u BiH. Osim toga, relevantnim zakonskim odredbama (na koje upućuju i organi koji su donijeli osporene odluke) propisan je način boravka i kretanja stranaca u Bosni i Hercegovini, a iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantica vodi i druge postupke (dobijanje državljanstva BiH) s ciljem da reguliše svoj status i boravak u Bosni i Hercegovini. Osporenim odlukama nije odlučeno o apelanticinom pravu „sada“ ili „za ubuduće“ već joj nije „unazad“ priznato pravo na boravak, a apelantica ničim nije dokazala ili ukazala da osporene odluke na bilo koji način utiču na njeno pravo da reguliše status i boravak u Bosni i Hercegovini u skladu s važećim propisima. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Opšta zabrana diskriminacije

27. Osim na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije apelantica je navela i opštu zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju.

28. Iako je apelantica tek 15. aprila 2011. godine (u dopuni zahtjeva za preispitivanje odluke) proširila navod o diskriminaciji na „opštu zabranu diskriminacije“, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nalazi za potrebno da posebno ispita ovaj navod (posebno imajući u vidu i apelanticin navod o zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i navod o pravnoj (ne)sigurnosti iz zahtjeva za preispitivanje).

29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi: 1 Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

2 Nitko neće biti diskriminiran od strane javne vlasti po bilo kojoj osnovi kao što su osnove navedene u stavu 1.

30. Dakle, Ustavni sud podsjeća, to je utvrdio i Evropski sud, da član 14. Evropske konvencije zabranjuje diskriminaciju u uživanju "prava i sloboda navedenih u Evropskoj konvenciji", dok član 1. Protokola broj 12 uvodi opštu zabranu diskriminacije.

31. Također, važno je primijetiti da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju proširuje opseg zaštite ne samo na "bilo koje pravo određeno zakonom", kako bi to mogao sugerisati tekst stava 1. nego i preko toga. Ovo osobito slijedi iz stava 2. koji dalje propisuje da javne vlasti ne smiju nikoga diskriminisati. Dakle, suština Protokola 12 Evropske konvencije je zaštita od diskriminacije „zbog diskriminacije“.

32. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud naveo (vidi odluku Evropskog suda Savez crkava „Riječ života“ i ostali protiv Republike Hrvatske, od 9. decembra 2010. godine, broj 7798/08) da se prema obrazloženju uz član 1. Protokola br. 12 opseg zaštite toga člana tiče četiri vrste predmeta, osobito kad je izvršena diskriminacija neke osobe: i. u uživanju nekog prava konkretno danog nekom pojedincu na temelju nacionalnog prava; ii. u uživanju nekog prava koje može biti izvedeno iz jasne obveze javne vlasti na temelju nacionalnog prava, to jest, kad javna vlast ima obvezu na temelju nacionalnog prava ponašati se na neki određeni način; iii. od strane javne vlasti u vršenju diskrecione ovlasti (na primjer, davanje određenih potpora); iv. bilo kojom drugom radnjom ili propustom od strane javne vlasti (na primjer, ponašanjem policijskih službenika kad kontrolišu pobunu).

33. U istoj presudi Evropski sud je naveo da Obrazloženje pojašnjava da: "...se smatra nepotrebnim pobliže navesti koji je od ova četiri elementa pokriven prvim stavom člana 1, a koji drugim. Dva stava se nadopunjuju i njihov kombinovani učinak je taj da su sva četiri elementa obuhvaćena članom 1. Treba također imati na umu da razlike između odnosnih kategorija i-iv nisu jasno određene i da domaći pravni sustavi mogu imati različite pristupe tome koji predmet spada u koju kategoriju."

34. Stoga, kako bi utvrdio je li član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju primjenjiv, Ustavni sud u skladu s praksom Evropskog suda treba utvrditi nalazi li se apelanticin navod unutar ove četiri kategorije.

35. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se navodi o povredi člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju temelje na navodima da je apelantica diskriminisana zbog postupanja nadležnog organa (nasuprot nadležnim organima u Republici Srpskoj), odnosno pogrešne primjene materijalnog prava – člana 16. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine.

36. Kako bi ispitao da li je došlo do povrede apelanticinog prava na opštu zabranu diskriminacije, Ustavni sud mora napomenuti da je Evropski sud utvrdio da je u odnosu na član 14. Evropske konvencije pojam diskriminacije dosljedno tumačen u jurisprudenciji Evropskog suda. Jurisprudencija naročito jasno precizira da „diskriminacija“ označava različito postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja prema licima koja su se našla u sličnom položaju. Autori su koristili isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola br. 12 uz Evropsku konvenciju. Bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredbi, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. Evropske konvencije. Prema tome, u skladu s praksom Evropskog suda ni Ustavni sud ne vidi razlog da odstupa od utvrđenog tumačenja „diskriminacije“, navedenog u tekstu, u primjeni istog pojma prema članu 1. Protokola br. 12 (vidi presuda Evropskog suda Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, od 22. decembra 2009. godine, aplikacija br. 27996/06 i 34836/06).

37. Dakle, Ustavni sud će ispitati da li je apelantica tretirana različito od dugih lica, posebno imajući u vidi rješenja koje je dostavila. S tim u vezi, iako nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje činjenice i utvrđenja redovnih sudova, odnosno nadležnih organa, u konkretnom slučaju, za potrebe ispitivanja diskriminacije, Ustavni sud će upravo analizirati način na koji su ove činjenice utvrđene u redovnom postupku.

38. Zaključak nadležnih orana je da apelantica, koja je državljanka Crne Gore, nije dostavila dokaze (za period od 1989. do 1992. godine) da je imala namjeru da se trajno nastani u opštini Centar Sarajevo, jer je ove svoje navode potkrijepila samo svojom izjavom i izjavama svjedoka. Od materijalnih dokaza apelantica je dostavila samo potvrdu kojom dokazuje da je bila vanredni student. Osim toga, zaključeno je da se i pored obaveze prijavljivanja apelantica nije prijavila, niti je evidentirana u službenoj evidenciji nadležnih organa. Za period nakon 1996. godine nadležni organi su utvrdili da apelantica kao strani državljanin nije na adekvatan način prijavila boravak (u dva navrata prijavila se kao stranac bez ispunjavanja ostalih potrebnih uslova za prijavu). Zatim, u toku postupka je nesporno utvrđeno da se apelantica nikada nije odjavila iz zemlje porijekla.

39. Suprotno apelanticinim navodima (da su činjenice za Zorku Vitić identične) Ustavni sud primjećuje da su nadležni organi u Republici Srpskoj utvrdili da je Zorka Vitić (osim izjava svjedoka i svoje izjave) dostavila materijalne dokaze da je neprekidno od 1964. godine živjela u Milićima (gdje je zaključila brak, rodila djecu i ostvarila pravo na penziju), te je to stavlja u bitno drugačiji položaj od apelantice. Također, važno je napomenuti kao ključnu stvar da Zorka Vitić „prolazi“ službenu evidenciju jer joj je izdata lična karta u Milićima, te je prijavila svoj boravak (od 22. januara 1997. godine). Dakle, u slučaju Zorke Vitić donijeto rješenje je „deklaratornog“ karaktera jer joj se pravo na boravak utvrđuje upravo od prijave 22. januara 1997. godine, zbog ispunjenja svih traženih uslova i relevantnih dokaza koje je predočila pred nadležnim organima.

40. Ustavni sud zbog slučaja Zorke Vitić i zbog činjenice da joj je izdata lična karta u Milićima od 1997. godine mora da napravi osvrt na dešavanja u Bosni i Hercegovini. Naime, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da su se posljedice dešavanja (1992-1996. godine) na teritoriji cijele bivše Jugoslavije reflektovale na nemali broj građana koji su cijeli život živjeli na određenoj teritoriji, u jednoj republici, a činjenicom rođenja (što je najčešći ali ne isključivi osnov) imali državljanstvo druge republike. U bivšoj saveznoj državi ovo nije bilo bitno. Međutim, raspadom Jugoslavije građani su zadržali svoja „republička državljanstva“.

41. Ustavni sud konstatuje da je Zorki Vitić izdata lična karta 1997. godine (iako nije državljanka Bosne i Hercegovine), te može samo da pretpostavi da je, u skladu s tada važećim zakonima, izdavanje lične karte 1997. godine u Milićima posljedica prijave nakon rata na osnovu ranije izdatih dokumenata. Međutim, kako to u svakom slučaju nije predmet rješenja na koje se apelantica poziva bez ulaženja u dalje detalje, Ustavni sud primjećuje da ova krucijalna činjenica prijave boravka i lične karte čini razliku između slučaja Zorke Vitić i njenog. Također, Ustavni sud primjećuje da je rješenje Zorke Vitić izdato radi regulisanja državljanstva (koji je sasvim drugi postupak), a ne kako apelantica tvrdi da je time Zorka Vitić „stekla državljanstvo“.

42. Drugi slučaj, Milana Janusa, Ustavni sud ne može uporediti s apelanticinim slučajem jer je Milan Janus registrovan kao izbjeglo lice. Osim toga, nigdje nije navedeno da Milan Janus nije državljanin Bosne i Hercegovine, niti je navedena svrha izdavanja predmetnog rješenja a iz čega bi proizlazio zaključak o identičnosti te situacije s činjenicama apelanticinog slučaja.

43. Zbog svega utvrđenog Ustavni sud ne može da nađe elemente diskriminacije, prije svega zbog različite situacije u kojoj se apelantica nalazi u odnosu na druga lica. Također, polazeći od navedenih kriterija iz Obrazloženja Protokola broj 12 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da postoji zakonska mogućnost „priznanja“ odnosno utvrđivanja retroaktivnog boravka građanima, ali uz ispunjenje zakonom propisanih uslova i, naravno, uz pružanje konkretnih dokaza da su uslovi ispunjeni. Diskreciono je pravo nadležnih organa i suda da ocijene ponuđene dokaze, uz adekvatno obrazloženje i razloge za i protiv odluke. U konkretnom apelanticinom slučaju Ustavni sud nalazi da su nadležni organi i sud dali dovoljne i jasne razloge zašto nije udovoljeno njenom zahtjevu, odnosno zašto je odbijen zahtjev da joj se naknadno utvrdi prebivalište u općini Centar Sarajevo, u periodu od juna 1990. godine do maja 1992. godine i od 1996. godine pa dalje, a takva obrazloženja Ustavnom sudu ne odaju dojam proizvoljnosti, niti na bilo koji način ukazuju na elemente diskriminacije budući da je u postupku kao nesporno dokazano da apelantica nema ni uredno reguliran boravak na navedenoj adresi. Osim toga, apelantica svoj zahtjev uporno temelji na Zakonu o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine, iako nije državljanin Bosne i Hercegovine, niti je raseljeno ili izbjeglo lice, zbog čega se navedeni zakon ne može primijeniti na nju. Ustavni sud jednostavno, u okolnostima konkretnog predmeta, ne nalazi argumente za zaključak da je apelantica u postupku koji je proveden u skladu sa zakonom, uz poštivanje relevantnih principa domaćeg prava i pravilnu primjenu zakona, zbog činjenice što je „Albanka muslimanske vjeroispovijesti“ i crnogorska državljanka, diskriminirana jer osim paušalnih navoda i svoje lične interpretacije zakonskih odredbi apelantica nije ponudila niti jedan relevantan dokaz u prilog svojim tvrdnjama. Iz činjenica predmeta Ustavni sud također ne može zaključiti da je u odnosu na apelanticu postupano drugačije, budući da su nadležni organi i Sud BiH odlučili da odbiju apelanticu na osnovu objektivnih i razumnih kriterija (zbog nedostatka dokaza i neispunjenja zakonskih uslova) a ne na osnovu njenih ličnih karakteristika (kao što je njeno porijeklo ili vjera). Samim tim, te imajući u vidu naprijed napravljenu distinkciju između apelanticinog predmeta i dva druga slučaja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na eventualnu povredu principa pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, imajući u vidu naprijed izneseno, Ustavni sud zaključuje da u činjenicama konkretnog predmeta nije došlo do povrede apelanticinih prava garantiranih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

44. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda izričito stoji na stanovištu da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantovano odredbama Evropske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968). Isto tako, bivša Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da je postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno diskrecione, administrativne prirode i «ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija je dalje utvrdila da «zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije, zbog čega je takav zahtjev ratione materiae inkompatibilan s odredbama Konvencije» (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

45. Prema tome, pravo na naknadno utvrđivanje prebivališta, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, spada u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obavezu». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

46. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

47. Imajući u vidu da se apelantica žali na diskriminaciju, odnosno na različito postupanje i donošenje različitih odluka nadležnih organa po sličnom činjenično-pravnom odnosu, iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s opštom zabranom diskriminacije, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno razmatra ovo pitanje.

48. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2127/09 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio