Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-758/12 (F. Č.)

Odluka donesena 13. 07. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Član 40. stav 3. Pravila
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-758/12

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 758/12, rješavajući apelaciju Fadila Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je

ODLUKU

Smatra se odbijenom apelacija Fadila Čovića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3.

februara 2012. godine i S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fadil Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 9. marta 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 19. marta 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 20. marta 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 27. marta 2012. godine.

5. Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je, na prijedlog sudije Mate Tadića, donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine apelantu, koji se nalazio u pritvoru po Rješenju tog suda broj S1 1 K 007914 11 Krn od 23. novembra 2011. godine, produžio pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji po ovom rješenju može trajati najduže do tri godine, odnosno do 17. januara 2015. godine, ili do drugačije odluke suda.

8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH 10. januara 2012. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KRTZ 0002553 od 29. decembra 2011. godine kojom se apelant i još sedam lica terete da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), kao i krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a), b) i c) KZ BiH, u vezi s članom 180. st. 1. i 2, sve u vezi s članom 29. KZ BiH. U okviru potvrđene optužnice Tužilaštvo BiH je predložilo da se produži pritvor apelantu i ostalim optuženim, a iz pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

9. Na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora apelant je osporavao postojanje osnova sumnje, te je isticao da ne postoji konkretizacija i individualizacija njegovog uticaja na tok krivičnog postupka, te da se ne može govoriti o procesnoj zajednici optuženih u kontekstu u kojem govori Tužilaštvo BiH, prevashodno s obzirom na princip individualne krivične odgovornosti.

10. Cijeneći postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora, Sud BiH je istakao da prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava „osnovana sumnja“ podrazumijeva postojanje činjenica, odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo. Dalje, ukazano je da se prilikom potvrđivanja optužnice Sud BiH upravo i rukovodio ovim standardom, nakon čega su apelant i ostali osumnjičeni stekli svojstvo optuženih, a zbog čega je ocijenjeno da se Sud BiH neće decidno upuštati u ponovno ispitivanje njenog postojanja.

11. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja Sud BiH je krenuo od činjenice da se apelantu i ostalim optuženim na teret stavljaju veoma teška krivična djela, čije posljedice su još uvijek prisutne kod oštećenih, a s obzirom na izjave koje su svjedoci dali u toku istrage. Dalje, ukazano je da se apelant i ostali optuženi terete za krivična djela čiji su zaštitni objekt vrijednosti međunarodnog prava, te se apelant i ostali optuženi, s obzirom na visinu zaprijećene kazne za navedena djela, suočavaju s mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora. Na temelju navedenog zaključeno je da je za pretpostaviti da imaju i jak motiv za izbjegavanje ili umanjenje vlastite odgovornosti tako što će uticati na svjedoke i saučesnike koji imaju relevantna saznanja o predmetu optužbe. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da se postupak vodi protiv 11 lica od kojih je njih osam lišeno slobode, da se u slučaju apelanta i ostalih optuženih u odnosu na koje je istaknut prijedlog za produženje pritvora radi o licima koja su cijeli ili barem određeni period rata obavljali najodgovornije funkcije u civilnim i vojnim strukturama vlasti na području Pazarića i Tarčina, odnosno rukovodeće funkcije u zatočeničkim objektima „Silos“ i „Krupa“. S tim u vezi je ukazano da značajan broj svjedoka upravo čine lica koja su pripadala istim strukturama kao i apelant i ostali optuženi, da najveći broj njih i danas živi na području Hadžića, tj. u sredini iz koje dolaze gotovo svi optuženi. Također, posebno je ukazano da je određeni broj svjedoka lično poznat optuženim, a zbog čega su prilikom saslušanja u istrazi izrazili strah za vlastitu sigurnost. Na temelju navedenog zaključeno je da je uticaj na svjedoke realan i moguć. Zatim, ukazano je da je kroz navedene zatočeničke objekte za vrijeme rata prošlo preko 500 osoba srpske i hrvatske nacionalnosti, od kojih je 150 u zatočeništvu ostalo cijeli rat, što ukazuje da se radi o velikom broju očevidaca počinjenog krivičnog djela. S obzirom da glavni pretres još nije otpočeo, zaključeno je da je neophodno osigurati da svjedoci svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj straha za svoju sigurnost i sigurnost svojih porodica. U prilog ovog zaključka ukazano je na iskaz oštećenog Đ.A. koji je za vrijeme boravka na području općine Hadžići, u razgovoru sa S.G. i još nekoliko lica, upozoren da se zna da se ovaj predmet radi u Tužilaštvu BiH i da će neko „zaplatiti“ u decembru ili januaru, kao i da mu je rečeno „da se ljudi bezveze uvaljuju s davanjem izjava“, odnosno da se „ne mogu uvaljivati ljudi koji nemaju ništa s tim“. S obzirom da je „opomena“ došla od osobe koja je pripadnik istih civilnih struktura kojima su pojedini od optuženih u vrijeme podizanja optužnice također pripadali (SJB Hadžići), zaključeno je da je inicirana s ciljem da se utiče na svjedoka Đ.A. zbog saradnje s organima gonjenja BiH, te na koncu da je cilj bio uticaj na tok konkretnog postupka. Prema navedenom, neosnovanim je ocijenjen saglasan navod odbrane apelanta i svih optuženih da činjenica da su svjedoci saslušani u istrazi ide u prilog ukidanju njihovog pritvora. Pri tom, ukazano je da će se konačno dokazi osigurati u skladu sa zakonom neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu, uz jednake procesne garancije i tužilaštvu i odbrani kao strankama u postupku.

12. Prema navedenom, Sud BiH je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja zadovoljavaju standard „ozbiljnog rizika“ da će apelant i ostali optuženi uticati na tok postupka, a na temelju čega je zaključeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Najzad, analizom svih relevantnih činjenica konkretnog slučaja, Sud BiH je zaključio da se niti jednom drugom mjerom osim pritvorom ne bi moglo obezbijediti prisustvo optuženih, a što je apsolutno bitna pretpostavka za vođenje krivičnog postupka.

13. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine.

14. Apelant je žalbu izjavio lično i preko advokata. U žalbama je osporavan zaključak da samim potvrđivanjem optužnice nema potrebe da se posebno obrazlaže postojanje osnovane sumnje, kao i da Tužilaštvo BiH u ovoj fazi postupka nije dozvolilo odbrani uvid u spis. Zatim, u žalbama je ukazano da ne postoje dokazi da je apelant uticao ili pokušao uticati na svjedoke ili saučesnike, odnosno da apelant nema nikakve veze sa uticajem na oštećenog Đ.A., kao i da se pritvor ne može određivati iz razloga procesne zajednice. Također, ukazano je da je istraga pokrenuta još 2005. godine i da je realno očekivati da je Tužilaštvo BiH uzelo izjave od svih potrebnih svjedoka, zbog čega je neosnovano pozivati se na uticaj na svjedoke ili treća lica. Najzad, apelant je istakao da mu je zadržavanjem u pritvoru povrijeđen i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da nije zadovoljena procesna jednakost stranaka zbog obimnosti građe, te udaljenosti pritvorske jedinice od sjedišta advokata.

15. Dalje, u obrazloženju rješenja je ukazano da je u osporenom rješenju pravilan i obrazložen zaključak da postoji osnovana sumnja. U vezi s tim je ukazano da sudija za prethodno saslušanje potvrđuje optužnicu onda kada utvrdi da postoji osnova sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo za koje se tereti, a na temelju dokaza dostavljenih uz optužnicu. Prema navedenom, aktom potvrđivanja optužnice potvrđuje se i postojanje osnovane sumnje. U konkretnom slučaju optužnica protiv apelanta i ostalih optuženih je potvrđena 10. januara 2012. godine, čime je utvrđeno i postojanje osnovane sumnje o učešću apelanta i ostalih optuženih u izvršenju krivičnih djela za koja se terete. Također, ukazano je da se u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje ne temelji samo na potvrđenoj optužnici, budući da je evidentno da je Sud BiH u ovom predmetu, prilikom određivanja i produženja pritvora u više navrata cijenio i obrazlagao postojanje osnovane sumnje, te da je u dosadašnjim rješenjima obrazlagao i elaborirao činjenice i dokaze o postojanju osnovane sumnje u odnosu na sve optužene. U pogledu žalbenih navoda da postojanje osnovane sumnje nije konkretizovano u odnosu na svakog od optuženih, ukazano je da se potvrđenom optužnicom svim optuženim stavlja na teret saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu, kao obliku učešća u izvršenju djela za koje se terete a zbog čega nije bilo ni nužno ni moguće u fazi postupka u kojoj se odlučuje o pritvoru a ne o krivici opisati precizno sve radnje svih optuženih.

16. Zatim, u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu nije omogućen uvid u cjelokupan spis Tužilaštva BiH ukazano je da iz dostavljenog dopisa Tužilaštva BiH proizlazi da je omogućen uvid u sve dokaze i spise Tužilaštva BiH, ali da tu mogućnost apelantov advokat nije iskoristio.

17. U vezi s istaknutim prigovorom da ne postoji „procesna zajednica“ ukazano je da je predmetna istraga vođena protiv više lica koji su krivična djela koja im se stavljaju na teret učinili kao saizvršioci u udruženom zločinačkom poduhvatu. Prema navedenom, ukazano je da se radi o vidu zajedničkog učešća većeg broja lica u izvršenju krivičnog djela, zbog čega svi nesumnjivo imaju interes da izbjegnu ili umanje vlastitu krivičnu odgovornost. Stoga je pravilnim ocijenjen zaključak sudije za prethodno saslušanje da bi optuženi koji se međusobno poznaju i poznaju druge potencijalne saizvršioce predmetnih krivičnih djela, te svjedoke oštećene čija neposredna saznanja mogu biti od ključnog značaja, puštanjem na slobodu stupili u međusobne kontakte i kontakte s njima poznatim licima, te da bi boravak na slobodi iskoristili za ometanje krivičnog postupka. Također, pravilnim je ocijenjeno i da je s tim u vezu dovedena i činjenica da su svi optuženi, osim N.K., u inkriminiranom periodu obavljali najviše funkcije civilne i vojne vlasti, zbog čega su bili i jake i uticajne ličnosti, pa da se dio ovog uticaja zasigurno zadržao i do današnjih dana. Prema navedenom, zaključeno je da puštanje na slobodu optuženih nosi veliki rizik za ometanje krivičnog postupka uništavanjem i sakrivanjem tragova i dokaza, odnosno uticajem na svjedoke i saučesnike. Dalje, ukazano je da je veći broj svjedoka, koji su bili zatočenici u zatočeničkim objekima koji su predmet istrage u ovom predmetu i čiji iskazi mogu biti od odlučnog značaja, već izrazilo strah za svoju bezbjednost i bezbjednost svojih porodica. S tim u vezi, ukazano je i da je jedan od svjedoka dao iskaz da su lica koja su u inkriminiranom periodu bili pripadnici SJB Hadžići, među kojim je identifikovan S.G., pokušali na njega uticati, što predstavlja konkretizaciju uticaja na svjedoka. U vezi s tvrdnjama branilaca optuženih da se niti jedan od njih ne može dovesti u vezu s navedenim uticajem, ukazano je da se optuženi nalaze u istoj procesnoj zajednici, a uticaj su izvršili pripadnici struktura kojim su pojedini od optuženih pripadali, kao i da je „opomena“, s obzirom na vrijeme davanja iskaza i vrijeme upućivanja, nesumnjivo došla kao posljedica date izjave. Po ocjeni suda BiH, za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH dovoljno je postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost uticaja na tok krivičnog postupka, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do takvog zabranjenog uticaja i doći. U konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti, odnosno „ozbiljnog rizika“ da do uticaja može doći, s obzirom da je do toga u prethodnom periodu već i došlo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Smatra da su osporena rješenja nezakonita jer su suprotna principu vremenskog važenja krivičnog zakona. S tim u vezi ističe da mu se na teret stavljaju krivična djela koja su počinjena do njegovog odlaska s dužnosti načelnika SJB Hadžići, tj. do 27. septembra 1993. godine, u kojem periodu je na snazi kao važeći bio Krivični zakon SFRJ, a zbog čega smatra da se nije mogla prihvatiti kvalifikacija krivičnih djela po KZ BiH kako je Tužilaštvo BiH predložilo. Zatim, apelant osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i tvrdi da mu je pritvor određen samo na temelju činjenice da je obavljao funkciju načelnika SJB Hadžići od 1988. do 1993. godine. U vezi s tim ističe da činjenica da su pritvorski objekti „Silos“ i drugi egzistirali u toku cijelog rata govori u prilog da za radnje koje mu se stavljaju na teret može biti odgovaran samo nosilac višeg nivoa vlasti a ne načelnik SJB, da nije učestvovao u donošenju odluka koje su predložene kao dokazi, odnosno da nije potpisao niti jednu od njih. Apelant ukazuje da mu u fazi prije podizanja optužnice nije bio omogućen uvid u ostali dio spisa, te da u postupku donošenja osporenih rješenja nisu dovoljno cijenjeni njegovi argumenti. Apelant smatra da zaključak o postojanju osnovane sumnje devalvira i činjenica da je sve do 2004. godine bio uposlen u FMUP-u, da je jedini uposlenik SJB Hadžići i iz dijela općine koji pripada Federaciji BiH i RS koji je dobio certifikat IPTF-a. Apelant osporava i postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH jer, po njegovom mišljenju, ne postoji niti jedan konkretni razlog koji se može subjektivno-individualno povezati s njim. U vezi s tim apelant ukazuje na stavove Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08, da bojazan od uticaja na tok krivičnog postupka mora biti opravdana konkretnim i valjanim razlozima, te da se odluka ne može zasnovati na pretpostavkama o prirodi i težini krivičnog djela koje se osobi koja je u pitanju stavlja na teret. U vezi s tim apelant ukazuje da se u osporenim rješenjima tvrdi da će „vjerovatno uticati na svjedoke ili saučesnike“, da se ovaj zaključak zasniva na postupku S.G., koji nema nikakve veze s njim odnosno ostalim optuženim. S tim u vezi apelant osporava i službenu zabilješku SIPA o iskazu svjedoka Đ.A. Zatim, apelant navodi da je istraga vođena protiv 11 lica od kojih je protiv njih osam određen pritvor, ali da nije jasno šta je to drugačije u odnosu na preostala tri lica kojim nije određen pritvor, s obzirom da se govori o procesnoj zajednici od osam optuženih. Apelant ukazuje da nema potrebe da utiče na bilo koga, da je kao advokat svjestan obaveze i opasnosti, kao i posljedica nedozvoljenih radnji i ponašanja zbog ometanja krivičnog postupka. Najzad, apelant tvrdi da se pritvor ne može određivati iz razloga procesne zajednice jer nema kolektivne krivične odgovornosti, da je u osporenim rješenjima izostalo obrazloženje zbog čega se pritvor ne može zamijeniti nekom od blažih mjera za osiguranje prisustva optuženog propisnih ZKP BiH.

19. U dopuni apelacije od 4. juna 2012. godine apelant je u prilog tvrdnji da mu je pritvor arbitrarno produžen i da za njega ne postoje zakonski razlozi ukazao na iskaz svjedoka Đ.A. dat pred Sudom BiH na ročištima za glavni pretres održanim 17. maja 2012. godine i 24. maja 2012. godine. Apelant navodi da je ovaj svjedok na poseban upit njegovog advokata potvrdio da je sadržaj Službene zabilješke od 17. novembra 2011. godine netačan. U prilog ove tvrdnje apelant je dostavio audio zapis s pretresa održanog 17. i 25. maja 2012. godine, odnosno izvode iz transkripta koje je sačinio njegov advokat.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovani navodi o pravnoj kvalifikaciji krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, jer kvalifikacija djela u potvrđenoj optužnici sud u konačnici ne obavezuje. Zatim, ukazano je da je apelantu omogućen uvid u cjelokupan spis nakon potvrđivanja optužnice, a u skladu sa zakonom. U vezi s postojanjem razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH ponovljeno je da je dovoljno postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog uticaja. Najzad, Sud BiH se pozvao u cjelini na razloge i obrazloženja koja su s tim u vezi data u obrazloženju osporenih rješenja.

21. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da smatra da su razlozi i obrazloženja koje je ponudio Sud BiH u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH zasnovani na zakonu. Zatim, ukazano je da apelant navodi da su mu povrijeđene garancije iz člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije, ali da ne obrazlaže u čemu se ove povrede sastoje. Pri tom, Tužilaštvo BiH je ukazalo da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da o produženju pritvora odlučuje sud, da su odluke donošene u skladu s rokovima određenim zakonom, kao i da je imao mogućnost ulaganja žalbe. Najzad, zaključeno je da je u osporenim rješenjima data i ocjena neophodnosti mjere pritvora.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br.

36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/09, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 131.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona. (3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Član 233.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

a) osporava nadležnost,

b) ističu okolnosti iz člana 224. stav (1) tačka d) ovog zakona,

c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,

d) osporava zakonitost dokaza,

e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,

f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca na osnovu člana 46. stav (1) ovog zakona.

(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.

(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dozvoljena.

Član 228.

Odlučivanje o optužnici (3) Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici

23. U konkretnom slučaju nesporno je da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Također, nesporno je da su apelantovi navodi kojim je osporavao postojanje osnovane sumnje kao jednog od kumulativno propisanih uvjeta za produženje pritvora neosnovani. U vezi s tim je ukazano da čin potvrđivanja optužnice u kontekstu produženja pritvora predstavlja veći stepen osnovane sumnje kao conditio sine qua non i za određivanje i za produženje pritvora. Da li će osnovana sumnja biti i dokazana van svake razumne sumnje pitanje je na koje će biti odgovoreno u daljnjem toku postupka.

25. Kao sporno pitanje u raspravi se izdvojilo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, na temelju kojeg je apelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice.

a) Argumenti prema kojima osporena rješenja Suda BiH nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

26. Prema iznesenim stavovima, osporenim rješenjima Suda BiH na temelju kojih je apelantu produžen pritvor povrijeđeno je apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi u raspravi je ukazano da je Sud BiH propustio da pri donošenju odluka o produženju pritvora apelantu da jasne, obrazložene i konkretizovane razloge koji nedvosmisleno upućuju na zaključak da će puštanjem na slobodu apelant vršiti uticaj na svjedoke, odnosno da u konkretnom slučaju postoje razlozi za određivanje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. U vezi s tim ukazano je da je Sud BiH svoju ocjenu u tom smislu temeljio samo na iskazu svjedoka Đ.A. koji je, prema službenoj zabilješki ovlaštenih službenika SIPA, potvrdio da je na njega pokušao da vrši uticaj S.G., čiji postupak, ni posredno ni neposredno, nije doveden u vezu s apelantom, kao niti sa i jednim od optuženih. Treba imati u vidu da je ova zabilješka bila osporavana i u postupku pred redovnim sudom. Također, ukazano je da je istraga u konkretnom predmetu pokrenuta još 2005. godine, da su svi svjedoci saslušani, odnosno da su uzete izjave, pa da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u čemu se ogleda opasnost od apelantovog uticaja na svjedoke. S obzirom na obimnost dokazne građe, te veliki broj svjedoka, na koju se ukazuje i u osporenim rješenjima kao i u apelaciji, izvršeni uticaj na samo jednog svjedoka, a s čim u vezi ne postoji niti jedan dokaz da se može pripisati apelantu odnosno njegovom posrednom ili neposrednom djelovanju, ne može predstavljati dokaz o postojanju osnovane bojazni da će apelant vršiti uticaj na svjedoke. Pri tom, tvrdnja da je veliki broj svjedoka iskazao bojazan zbog svog svjedočenja ni na koji način nije konkretizovana niti je u okolnostima konkretnog slučaja navedeno da je bilo ko od svjedoka zbog iskazane bojazni tražio mjere zaštite, odnosno da su prema bilo kojem od svjedoka one i određene, ali da se ne mogu smatrati dovoljnim u smislu osiguranja nesmetanog svjedočenja na glavnom pretresu. Također, nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je njihova bojazan zasnovana na posrednom ili neposrednom apelantovom djelovanju. Ukazano je i da se iz osporenih rješenja ne može zaključiti zbog čega je od ukupno 11 optuženih u konkretnom predmetu pritvor određen samo u odnosu na njih osam među kojim je i apelant, odnosno u čemu se razlikuje situacija u kojoj se nalaze apelant i ostali optuženi kojim je određen pritvor u odnosu na preostalu trojicu optuženih kojim pritvor nije određen. Također, ukazano je i na stanovište u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08), prema kojem postoji povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je pritvor određen zbog bojazni da će se uticajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika u konkretnom slučaju.

27. Zatim, ukazano je da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su kao posebne okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora apelantu cijenjeni priroda i težina krivičnog djela, visina zaprijećene kazne, činjenica da se apelant i ostali optuženi terete za saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu kao obliku učešća u izvršenju djela za koje se terete, njihove lične prilike i veze sa područjem na kojem su djela počinjena i iz kojeg i sami dolaze, te velikom broju očevidaca počinjenih krivičnih djela za koje se terete apelant i ostali optuženi, a na temelju čega je zaključeno da okolnosti konkretnog slučaja zadovoljavaju standard „ozbiljnog rizika“ da će apelant i ostali optuženi pokušati da utiču na tok postupka. U raspravi je ukazano da su u vezi s navedenim izostali razlozi i obrazloženja koji bi upućivali na zaključak da u tom smislu postoje „relevantni i dovoljni“ razlozi za produženje pritvora, odnosno da pobrojani kriteriji ne predstavljaju konkretizaciju razloga i ne mogu se smatrati dovoljnim i prihvatljivim za produženje pritvora. U vezi s tim ukazano je na stanovište Evropskog suda prema kojem su osnovni razlozi za zadržavanje osobe u pritvoru prije donošenja presude, a u situaciji kada je ta osoba optužena da je počinila krivično djelo: postojanje rizika da se optuženi neće pojaviti na suđenju, postojanje rizika da će optuženi, ako bude pušten, preduzeti radnje kojim će narušiti administriranje pravde, rizik da će počiniti novo krivično djelo, te rizik da će uzrokovati narušavanje javnog reda.

28. Navedeni argumenti istaknuti su u prilog stava da je osporenim rješenjima apelantu povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

b) Argumenti prema kojima su osporena rješenja Suda BiH u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

29. Suprotno navedenim stajalištima izneseni su stavovi da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi s tim je ukazano da su u osporenim rješenjima ponuđeni razlozi i obrazloženje iz kojih nedvosmisleno proizlazi zaključak da postoje razlozi koji su konkretizovani i jasni u odnosu na apelanta, a koji upućuju na zaključak da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao vršiti uticaj na svjedoke i ostale izvršioce. Pri tom je ukazano na dio osporenog drugostepenog rješenja u kojem je konstatovano da su apelant i ostali optuženi za krivično djelo koje im se stavlja na teret počinili kao saizvršioci, da svi nesumnjivo imaju zajednički interes da izbjegnu ili umanje svoju odgovornost, te da se međusobno poznaju i da poznaju druge potencijalne saizvršioce, kao i svjedoke oštećenih čija svjedočenja mogu biti od ključnog značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, pa da bi puštanjem na slobodu mogli stupiti u međusobne kontakte i u kontakte s trećim licima i tako boravak na slobodi iskoristili za ometanje krivičnog postupka, te međusobnim dogovorima uticati na svjedoke. S tim u vezi izričito je ukazano na dio osporenog drugostepenog rješenja u kojem je konstatovano: Navedene okolnosti vijeće je pravilno dovelo u vezu sa činjenicama da su svi optuženi, izuzev osmooptuženog Nermina Kalembera, u inkriminisanom periodu obavljali najviše funkcije civilne i vojne vlasti, te su slijedom navedenih okolnosti, nesumnjivo bili jake i uticajne ličnosti u inkriminisanom periodu, a koji uticaji su zasigurno ostavili određeni trag i do današnjih dana. Stoga se, i po ocijeni ovog vijeća, može osnovano pretpostaviti da puštanje na slobodu, u ovoj fazi krivičnog postupka nosi suviše veliki rizik od ometanja krivičnog postupka uništavanjem ili sakrivanjem tragova i dokaza odnosno, uticajem na svjedoke ili saučesnike. Na temelju navedenog u raspravi je ukazano da je redovni sud ponudio valjane razloge zbog kojih je produženje pritvora apelantu opravdano s obzirom da bi ga, kao osoba koja je bila od uticaja i koja je taj uticaj sačuvala, mogao zloupotrijebiti u odnosu na svjedoke, druge dokaze i slično. Zatim, u raspravi je ukazano da je u obrazloženjima osporenih rješenja jasno i nedvosmisleno ukazano na pokušaj uticaja na svjedoke, s ciljem da ih se zaplaši. Cijeneći ovu činjenicu redovni sud je ukazao na validne i konkretne razloge u osporenim odlukama koji objektivno ukazuju da postoji ozbiljna opasnost od uticaja na svjedoke, a koji je već konkretizovan kroz uticaj na svjedoka Đ.A.

30. Prema navedenom, istaknuto je da su osporene odluke zasnovane na zakonu i relevantnim činjenicama, pa da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

c) Donošenje odluke

31. Imajući u vidu da je u radu i odlučivanju u ovom predmetu učestvovalo osam sudija, jer jedan sudija, u skladu s članom 93. stav 1. Pravila Ustavnog suda nije učestvovao u radu i odlučivanju u ovom predmetu, te da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo pet sudija, Ustavni sud je na konkretan slučaj primijenio član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, kojim je regulirano:

3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.

4. Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.

32. Zbog navedenih razloga, u skladu s članom 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, smatra se da je apelacija odbijena. U skladu s članom 40. stav 4. Pravila Ustavnog suda, ova odluka sadrži sve pravne stavove koji su izneseni na sjednici Ustavnog suda prilikom rasprave o ovom predmetu.

VIII. Zaključak

33. Budući da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija, smatra se da je odbijena apelacija podnesena protiv rješenja Suda BiH br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine.

34. Na osnovu člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-758/12 (F. Č.) | Sudska praksa | Aktio