Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-16/11 (Osnovni sud u Tesliću)
Odluka donesena 13. 07. 2012.
- Povreda
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Član III/3.b) Ustava BiH
- Pitanje koje proslijedi redovni sud - nadležnost iz čl. VI.3.c)
- Član IV/4.b) Ustava BiH
- Član IV/4.a) Ustava BiH
- Član III/1.e) Ustava BiH
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-16/11
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
13. 07. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 16/11, rješavajući zahtjev Osnovnog suda u Tesliću, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se zahtjev Osnovnog suda u Tesliću.
Utvrđuje se da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
U skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, stavlja se van snage Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10).
U skladu sa članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 19. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske zatraženo je 29. septembra 2011. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
3. Narodna skupština Republike Srpske je 14. oktobra 2011. godine dostavila odgovor na zahtjev.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Narodne skupštine Republike Srpske dostavljen je podnosiocu zahtjeva 21. oktobra 2011. godine.
5. Ustavni sud je, u skladu sa zaključkom s Plenarne sjednice Ustavnog suda održane 30. marta 2012. godine, Vijeću ministara BiH 12. aprila 2012. godine uputio dopis s molbom da Vijeće ministara dostavi svoje očitovanje o predmetnom zahtjevu. Također je zatraženo da Vijeće ministara dostavi podatke o reciprocitetu primjene Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije između Bosne i Hercegovine i drugih država nasljednica bivše SFRJ, kao i o tome da li su Bosna i Hercegovina i druge države nasljednice bivše SFRJ preduzele ikakve konkretne aktivnosti u vezi sa zaključivanjem bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.
6. Vijeće ministara BiH je dostavilo odgovor 28. maja 2012. godine.
7. Odgovor Vijeća ministara BiH je dostavljen podnosiocu zahtjeva 4. juna 2012. godine.
III. Zahtjev
a) Činjenice koje proizlaze iz spisa predmeta broj 87 0 Ip 006536 10 Ip koji je dostavio podnosilac zahtjeva
8. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj 85 0 Ps 001481 08 Ps od 14. oktobra 2009. godine utvrdio da je tužilac «Borovo» d.d. Vukovar, Republika Hrvatska, kao pravni sljednik «Borova» Jugoslavenskog kombinata gume i obuće, Vukovar, vlasnik i posjednik poslovnih prostora koji se nalaze u Tesliću, preciznije određenih u dispozitivu presude. Istom presudom naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Teslić i Zemljišnoknjižnoj kancelariji Osnovnog suda u Tesliću da u odgovarajućim zemljišnoknjižnim registrima izvrše promjenu upisa vlasništva, tako što će, umjesto tuženog AD «Bonel» Banja Luka, kao vlasnika uknjižiti tužioca «Borovo» d.d. Vukovar. Također, navedenom presudom je obavezan tuženi AD «Bonel» Banja Luka da predmetni poslovni prostor preda u posjed i na korištenje tužiocu «Borovu» d.d. Vukovar.
9. Osnovni sud u Doboju je na navedenu presudu od 14. oktobra 2009. godine stavio klauzulu pravomoćnosti 12. februara 2010. godine, a klauzulu izvršnosti 27. marta 2010. godine. Nakon toga «Borovo» d.d. Vukovar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je 11. juna 2010. godine dostavio podnosiocu zahtjeva kao nadležnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Doboju od 14. oktobra 2009. godine radi predaje u posjed tražiocu izvršenja predmetnog poslovnog prostora. Podnosilac zahtjeva je Rješenjem broj 87 0 Ip 006536 10 Ip od 23. augusta 2010. godine dozvolio predloženo izvršenje. AD «Bonel» Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) se žalio protiv navedenog rješenja.
10. Rješenjem podnosioca zahtjeva broj 87 0 Ip 006536 10 Ip od 18. oktobra 2010. godine odbijen je u cijelosti prigovor izvršenika protiv navedenog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom izvršnom postupku sud ne rješava imovinskopravne odnose na predmetnom poslovnom prostoru kao predmetu konkretnog izvršenja, niti je konkretni izvršni postupak jedna od faza postupka, u smislu člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već provodi prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda u Doboju od 14. oktobra 2009. godine. Podnosilac zahtjeva je smatrao da je kao izvršni sud dužan provoditi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka i da nije nadležan preispitivati sadržaj izvršne isprave za koju je vezan.
11. Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Ip 006536 10 Pž od 29. decembra 2010. godine žalba izvršenika protiv rješenja podnosioca zahtjeva od 18. oktobra 2010. godine je uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da, iako je podnosilac zahtjeva u prvostepenom postupku pravilno ustanovio da u izvršnom postupku sud provodi samo prinudno izvršenje na osnovu pravosnažne izvršne isprave, u konkretnom slučaju je morao, odlučujući o prigovoru izvršenika, imati u vidu i odredbu člana 4. stav 1. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske na koju se izvršenik u prigovoru pozvao.
12. Rješenjem podnosioca zahtjeva broj 87 0 Ip 006536 10 Ip od 22. februara 2011. godine u ponovnom postupku odbijen je u cijelosti prigovor izvršenika protiv rješenja o dozvoli izvršenja od 23. augusta 2010. godine, a prigovor Pravobranilaštva RS, kao trećeg lica, od 5. novembra 2010. godine je odbačen kao nedozvoljen. U obrazloženju rješenja podnosilac zahtjeva je naveo da smatra da postupak izvršenja ne treba prekinuti u konkretnom slučaju, jer tražilac izvršenja ima pravosnažnu sudsku presudu i neizvršenje takve odluke predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Dalje je naveo da očekuje da Okružni sud, ako smatra da je to nužno u konkretnoj pravnoj situaciji, prekine predmetni postupak. Drugo rješenje, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, jeste da jedan od sudova, u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, odluku o konkretnom pravnom pitanju proslijedi Ustavnom sudu, jer je očigledno da od odgovora na pitanje da li je Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske kompatibilan sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom zavisi odluka u konkretnom predmetu.
13. Okružni sud je Rješenjem broj 87 0 Ip 006536 11 Pž 2 od 7. septembra 2011. godine žalbe izvršenika i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS, kao trećeg lica, protiv rješenja podnosioca zahtjeva od 22. februara 2011. godine uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio podnosiocu zahtjeva na ponovni postupak i odlučivanje. Prema ocjeni Okružnog suda, žalbenim navodima izvršenika i trećeg lica dovedene su u osnovanu sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer podnosilac zahtjeva nije postupio po uputama datim u rješenju Okružnog suda od 29. decembra 2010. godine, što je bio dužan u smislu odredbe člana 228. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. U odnosu na zaključak podnosioca zahtjeva da postupak u konkretnom predmetu ne treba prekidati i da u suprotnom to treba učiniti Okružni sud, ti navodi, prema mišljenju Okružnog suda, neprihvatljivi su s obzirom na to da se, u smislu člana 233. ZPP, žalba može izjaviti protiv rješenja prvostepenog suda, pa bi se donošenjem rješenja o prekidu postupka od Okružnog suda uspostavila drugostepena nadležnost Vrhovnog suda RS za odlučivanje po žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja, a Vrhovni sud RS nadležan je da odlučuje o žalbi protiv odluka okružnih sudova u onim stvarima u kojima ti sudovi postupaju kao prvostepeni sudovi – priznanje stranih sudskih odluka.
b) Navodi iz zahtjeva
14. Podnosilac zahtjeva je naveo da je Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Ip 006536 10 Pž od 29. decembra 2010. godine ukinuto Rješenje podnosioca zahtjeva broj 87 0 Ip 006536 Ip od 18. oktobra 2010. godine sa obrazloženjem da postupak u konkretnom predmetu u postupku pred podnosiocem zahtjeva treba prekinuti u skladu sa odredbama člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva je naglasio da odredbe člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske nisu u saglasnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, a što, kako je dalje istakao, proizlazi iz prakse Ustavnog suda u odlukama br. AP 288/03, AP 158/06 i AP 96/06. Podnosilac zahtjeva je donio Rješenje broj 87 0 Ip 006536 10 Ip od 22. februara 2011. godine u kojem je iznio razloge zbog kojih smatra da postupak izvršenja ne treba prekinuti u konkretnom slučaju. Povodom žalbe na navedeno rješenje Okružni sud je ukinuo rješenje podnosioca zahtjeva sa obrazloženjem da sâm ne može prekinuti postupak u konkretnom predmetu u smislu odredaba člana 233. ZPP, što znači da ostaje pri stavu da postupak u konkretnom slučaju treba prekinuti podnosilac zahtjeva kao prvostepeni sud. S obzirom na navedeno, podnosilac zahtjeva smatra da su ispunjeni uvjeti da se o kompatibilnosti odredbe člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije izjasni Ustavni sud u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, kako bi različita tumačenja sudova da li treba prekinuti izvršenje sudskih odluka, u skladu s navedenom odredbom Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, ili postupak treba nastaviti, imajući u vidu stav Okružnog suda da sâm neće prekinuti postupak, to jeste da postupak treba prekinuti podnosilac zahtjeva kao prvostepeni sud i pored činjenice da podnosilac zahtjeva smatra da nema uvjeta za prekid postupka.
c) Odgovor Narodne skupštine Republike Srpske na zahtjev
15. U odgovoru na zahtjev Narodna skupština Republike Srpske je navela da nisu osnovani navodi podnosioca zahtjeva da je član 4. Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje je navedeno da je, usvajajući Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, Republika Srpska koristila ovlaštenja iz Amandmana XXXII na član 68. tač. 6. i 18. Ustava Republike Srpske, prema kojem Republika, između ostalog, uređuje imovinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika imovine, tržište i planiranje, kao i druge odnose od interesa za Republiku. Dalje su istakli da je puno pravo i obaveza zakonodavca da, kao što je to učinio članom 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, definira pravni okvir postupanja subjekata prava, odnosno sudova u konkretnom slučaju. Istakli su da uređeno društvo podrazumijeva ujednačeno postupanje institucija, slijedeći to i sudskih, u unaprijed jasno definiranim okvirima. Ove okvire definira zakonodavac, rukovodeći se jasnim interesom i razlozima cjelishodnosti. Uostalom, ZPP, kako je dalje navedeno, jasno definira razloge za prekidanje sudskog postupka, predviđajući da se on može predvidjeti i drugim zakonima. Ovim zakonom se, kako je istaknuto, prekidaju određeni sudski postupci, ali se ni na koji način ne prejudicira odluka suda u njima. Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske daje osnov za reguliranje pitanja zaštite imovine pravnih lica koja su imovinu stekla u postupku privatizacije, a čiji su korisnici bila preduzeća u društvenom vlasništvu sa sjedištem u nekoj od bivših republika SFRJ i koja su danas izložena sudskim postupcima. Iako ta imovina ima poseban status, koji se prema Sporazumu o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Sporazum), odnosno Aneksu G Sporazuma, treba riješiti na osnovu reciprociteta, odnosno zaključivanjem bilateralnih sporazuma između država nasljednica SFRJ, u pravnoj i pravosudnoj praksi ne postoji jedinstven i jasan stav prema tome. Zapravo se dešava da domaći sudovi «zanemaruju» postojanje Sporazuma i nepostojanje bilateralnih sporazuma i u svojim presudama potvrđuju kao pravno valjane ugovore o prodaji nekretnina zaključene nakon 31. decembra 1990. godine između pravnih lica sa sjedištem u drugim državama (bivša društvena preduzeća) i domaćih pravnih i fizičkih lica. Dodatnu komplikaciju uzrokuje činjenica da je ova imovina, nekada imovina pravnih lica sa sjedištem u nekoj od bivših jugoslavenskih republika, bila predmet privatizacije, koju su stekla preduzeća registrirana u Republici Srpskoj, i ona je ušla u imovinu prema privatizacionom bilansu. U odgovoru je, dalje, istaknuto da član 4. Aneksa G propisuje da će «države nasljednice preduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su, inače, odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u tom aneksu, kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti».
16. U odgovoru je, dalje, istaknuto da je Vijeće ministara BiH donijelo Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH («Službeni glasnik BiH» broj 2/04) i Odluku o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih lica iz BiH u drugim državama bivše SFRJ («Službeni glasnik BiH» broj 14/98). Odlukom o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (radi zaštite privatnog vlasništva i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljedbenica bivše SFRJ) propisano je da se oni obraćaju pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava sa odgovarajućom dokumentacijom za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju. Iako je donesena spomenuta odluka, kako je dalje navedeno, ona u praksi nije otklonila administrativne nedorečenosti i barijere, ili, tačnije, nije zaživjela u praktičnoj primjeni. Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske propisuje prekid postupaka u «fazi u kojoj se oni trenutno nalaze» uz jasno predviđanje momenta njihovog nastavka, koji se vezuje uz zaključenje odgovarajućih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između BiH i država koje su nastale raspadom SFRJ. Dakle, ne radi se o poništavanju preduzetih radnji sudskih instanci, ili poništavanju njihovih akata, već o prekidu rada sudova u predmetima koji se odnose na jasno definiranu materiju uz jasno definiranje uvjeta njihovog budućeg nastavljanja. U odgovoru je, također, istaknuto da se podnosilac zahtjeva potpuno neadekvatno pozvao na sudsku praksu Ustavnog suda u navedenim predmetima. Naime, kako je dalje istaknuto, u spomenutim predmetima Ustavni sud je, polazeći od stava da izvršni postupak u kontekstu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja integralni dio suđenja, smatrao da postoji povreda predmetnog člana Konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nalazeći da organi Republike Srpske propuštaju da izvrše pravosnažne sudske presude. Dalje su naveli da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske ne stvara uvjete za kreiranje normativnog ambijenta sličnog onom u spominjanim predmetima. Štaviše, radi se o potpuno različitim i neuporedivim materijama reguliranja i potpuno različitim pravnim i društvenim okolnostima koje su rezultirale pozitivnim legislativnim okvirom. Stoga, kako se zaključuje u odgovoru na zahtjev, nije opravdano pozivati Ustavni sud da primjenom predmetne prakse, prema principu analogije, odluči i u predmetnom zahtjevu. Istakli su da ne nalaze opravdanje za iznošenje navoda o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukoliko bi se osporeni zakon posmatrao sa aspekta uplitanja u imovinska prava pojedinaca ili pravnih lica, mada to podnosilac zahtjeva eksplicite ne navodi, ali situacije u aktivnim predmetima navode na takav vid raspravljanja, ističu da takvo miješanje ne postoji. Nesporno je pravo Republike Srpske da, ocjenjujući razloge cjelishodnosti, usvoji osporavano zakonodavstvo. Isto tako, nesporno je pravo i obaveza zakonodavca da, radi zaštite javnog interesa, intervenira u ovoj oblasti. S obzirom na ciljeve, ovakva intervencija u potpunosti je legitimna, te udovoljava zahtjevima proporcionalnosti između interesa pojedinca i javnog interesa. Ističu da je van ingerencija Ustavnog suda da ocijeni svrsishodnost i opravdanost pozitivne zakonodavne politike.
17. U odgovoru se, dalje, navodi da stav 2. člana 4. osporenog zakona jasno propisuje da će prekid postupaka trajati do «zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ». Putem definiranja zakonskih uvjeta, koji podrazumijevaju nastupanje buduće izvjesne činjenice, daje se izvjesnost pojedincu da će u njegovom predmetu biti pravosnažno odlučeno. Republici Srpskoj se, također, pružaju garancije da će njeni interesi i interesi njenih građana biti osigurani putem sinhronog rješavanja ovog pitanja na regionalnom nivou. Kada su u pitanju postupci koji nisu u fazi izvršenja, odnosno u kojima ne postoji pravosnažna odluka postupajućeg organa, podsjetili su da je Evropski sud za ljudska prava jasno usvojio stav da pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu, odnosno da pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine). Smatraju da postoji sasvim opravdan interes da se postupak u ovakvim predmetima prekine. S obzirom na to da u predmetima ove vrste još ne postoji meritorna odluka, odnosno da imovina još nije stečena, ne može se raditi o narušavanju prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovakvim normiranjem se ne dira u stečena prava, nego se, naprotiv, s ciljem sprečavanja eventualnih budućih neregularnosti daje prostor za zastajanje u postupku do formiranja, povodom pitanja sukcesije imovine bivše SFRJ, sigurnog i normativno jasno isprofiliranog okruženja. Shodno navedenom, smatraju da usvajanjem i primjenom osporenog zakona nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Na osnovu iznesenog smatraju da zahtjev za ocjenu ustavnosti nije utemeljen na Ustavu Bosne i Hercegovine, odnosno da je neosnovan, te ga kao takvog treba odbiti.
d) Odgovor Vijeća ministara Bosne i Hercegovine na zahtjev
18. U odgovoru Vijeća ministara je istaknuto da je Aneksom G uspostavljen normativnopravni okvir za zaštitu prava koja imaju karakter stečenih prava onako kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Pozivajući se na odredbe čl. 26, 27. i 29. Bečke konvencije o ugovornom pravu, zatim, na činjenicu da su države potpisnice Sporazuma o pitanjima sukcesije prihvatile da se sva pitanja rješavaju u skladu s principima pravde i međunarodnog prava u skladu s principima Ujedinjenih naroda, da stvore uvjete neophodne za očuvanje pravde i poštivanja obaveza proizašlih iz međunarodnih ugovora, kao i član II/2. Ustava BiH, u odgovoru se ističe da se odredbama domaćih zakona država nasljednica ne mogu derogirati odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije koji ima međunarodnopravnu snagu u zaštiti stečenih prava fizičkih i pravnih lica. Sâm sporazum nije ostavio nikakvu mogućnost da država nasljednica vrši opstrukcije, a koja bi, u slučaju određenih uvjetovanja i opstrukcije u provođenju odredaba Sporazuma, rizikovala međunarodni ugled i napravila povredu Povelje Ujedinjenih naroda. Dalje je istaknuto da je Vijeće ministara BiH, imajući u vidu domete i značaj konkretnog pitanja i njegove reperkusije na međunarodni položaj države BiH, kao i njenu odgovornost za provođenje međunarodnih konvencija i ugovora koji reguliraju konkretna pitanja, s ciljem preciziranja obaveza nadležnih organa, donijelo Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Time je BiH, kako je dalje istaknuto, potvrdila odgovornost za preuzete obaveze i nije ostavila nikakvu dilemu u primjeni odredaba Aneksa G.
19. U odnosu na pitanje reciprociteta, u odgovoru je navedeno da, s obzirom na karakter stečenih prava koja su nominirana na subjekte aktivne legitimacije, građane i druga pravna lica, praktično je nemoguće ograničavati prava subjekata aktivne legitimacije, pozivajući se na reciprocitet, pogotovo što je ovaj pravni mehanizam u Sporazumu definiran kao mehanizam aktivnog pristupa upravnim i sudskim tribunalima s ciljem provođenja Aneksa G Sporazuma. Ovo pogotovo što je članom 10. Sporazuma o pitanjima sukcesije nedvosmisleno precizirano da se na Sporazum ne mogu staviti nikakva ograničenja. Dalje je navedeno da iz dobijenog odgovora Ministarstva pravde Federacije BiH proizlazi da oni nemaju evidenciju o pitanjima reciprociteta, odnosno da je imaju nadležni sudovi za svaki pojedinačni slučaj. Isto tako, subjekti aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava, obavijestili su Vijeće ministara da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitet. Dalje je istaknuto da je Stalni mješoviti komitet, formiran na osnovu člana 4. Sporazuma o pitanjima sukcesije, na sastanku u Beogradu 18. septembra 2009. godine donio Preporuku broj 5 o efikasnom provođenju Aneksa G, kojom su sve države nasljednice potvrdile bezuvjetno provođenje Aneksa G. U odnosu na bilateralne ugovore, u odgovoru je navedeno da se tumačenjem čl. 4. i 7. Aneksa G ne može doći do zaključka o namjeri ugovornih strana – država sukcesora da se zaključe bilateralni sporazumi. Zaključivanje bilateralnog sporazuma je samo mogućnost da države sukcesori to učine, ali ne i njihova pravna obaveza, odnosno eksplicitno izražena namjera da će to i učiniti. Dakle, do sklapanja bilateralnih sporazuma može, ali ne mora doći, a pored toga, sporazum može biti zaključen s jednom ili dvjema državama sukcesorima, ali ne i sa svima. Očekujući da takvi sporazumi budu zaključeni, sudski i upravni tribunali u rješavanju imovinskih zahtjeva građana i drugih pravnih lica dužni su da primjenjuju pozitivne propise, konkretno odredbe Aneksa G. Prema mišljenju Vijeća ministara BiH, za provođenje Aneksa G nije uvjet zaključivanje bilateralnih ugovora između država nasljednica, nego je to samo mogućnost za efikasnije provođenje Aneksa G. Prema informacijama Ministarstva pravde BiH, koje je nadležno za zaključivanje bilateralnih ugovora, te aktivnosti su u toku, a dinamika zaključivanja tih ugovora je dosta upitna. Osim toga, u tim ugovorima predviđeno je definiranje onih pitanja koja nisu regulirana Sporazumom o pitanjima sukcesije, kao što je to slučaj sa Nacrtom Ugovora o imovinskopravnim odnosima između BiH i Republike Hrvatske. Prema mišljenju Vijeća ministara, odredbe Aneksa G su toliko precizne da nema potrebe da se dodatno normiraju prava i da one treba da se direktno primjenjuju. Naravno, države mogu zaključiti bilateralne ugovore, a sve dok se takvi ugovori ne zaključe, Aneks G se mora primjenjivati. Prema mišljenju Vijeća ministara BiH, odredbe člana 4. Zakona o provođenju nisu u skladu sa Sporazumom o pitanjima sukcesije.
IV. Relevantni propisi
20. Ustav Bosne i Hercegovine Član III/1.e) Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
Član III/3.a) i b) Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.
Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
Član IV/4.b) Parlamentarna skupština je nadležna za:
Odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine.
Član V/4.a) Predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Vijeće ministara i odgovorni su za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima kako je naznačeno u stavovima 1, 4. i 5. člana III, o čemu podnose izvještaj Parlamentarnoj skupštini (uključujući, najmanje jedanput godišnje, izvještaj o rashodima Bosne i Hercegovine).
21. Zakon o provođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10):
Član 1.
Predmet ovog zakona je uređenje provođenja Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije («Službeni glasnik BiH»-Međunarodni ugovori, broj 10/01) (u daljnjem tekstu: Sporazum) na teritoriji Republike Srpske, zaštita imovine pravnih lica koja su imovinu stekla u postupku privatizacije, a na kojoj su pravo korištenja i raspolaganja imala preduzeća u društvenoj svojini sa sjedištem u nekoj od bivših republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), te status postupaka koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa nad imovinom preduzeća sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ.
Član 2.
Pravna lica iz člana 1. ovog zakona, koja su stekla pravo na imovinu u postupku privatizacije, imaju pravo na zaštitu svoje imovine u skladu sa članom 8. Sporazuma i članom 7. Aneksa «G» Sporazuma.
Član 3.
Pravnim licima koja su imovinu stekla na način iz člana 1. ovog zakona, u postupcima pred nadležnim organima Republike Srpske, osigurat će se ravnopravna zaštita njihove imovine, do uređenja statusa ove imovine bilateralnim sporazumima, koje će zaključiti Bosna i Hercegovina i države koje su nastale nakon raspada SFRJ, a u skladu sa članom
4. Aneksa «G» Sporazuma.
Član 4.
(1) Sudski i drugi postupci, koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, prekidaju se u svim fazama. (2) Prekid postupaka iz stava 1. ovog člana će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ.
Član 5.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
22. Sporazum o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“-Međunarodni ugovori, br. 43/01 i 8/09 - ispravka): Član 7.
Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanim u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovog sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.
Član 8.
Svaka država nasljednica, na osnovi reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.
Član 9.
Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu povelje Ujedinjenih nacija i u skladu sa međunarodnim pravom.
Član 10.
Na ovaj sporazum se ne mogu staviti nikakva ograničenja.
Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. godine stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. godine i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.
(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je izvršavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše
SFRJ.
Član 3.
Države nasljednice će poštovati i zaštititi prava svih fizičkih i pravnih lica bivše SFRJ na intelektualnu imovinu uključujući patente, zaštitne znakove, autorska prava i ostala srodna prava (npr. autorski honorari) i u tom pogledu će se ispunjavati zahtjevi međunarodnih konvencija.
Član 4.
Države nasljednice će poduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u ovom aneksu kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti.
Član 5.
Ništa u gore spomenutim odredbama ovog aneksa neće ići na uštrb odredaba bilateralnih sporazuma zaključenih između država nasljednica po istom pitanju koje u određenim područjima može biti presudno između tih država.
Član 6.
Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovijest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina ili neki drugi status. Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
Član 8.
Gore navedene odredbe ovog aneksa neće prejudicirati garancije nediskriminacije u odnosu na privatno vlasništvo i stečena prava koja postoje u domaćem zakonodavstvu država nasljednica.
Član 9.
Ova odluka bit će objavljena u „Službenom glasniku BiH“ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i stupa na snagu danom objavljivanja.
23. Odluka o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04):
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .
Član 3.
Uz pismeni zahtjev iz člana 2. Odluke potrebno je priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava svojine, odnosno stečenih prava na imovinu u skladu sa odredbama čl. 1. i 2. Aneksa «G» Sporazuma.
Odgovarajućom dokumentacijom priloženom uz zahtjev smatraju se izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti.
Član 4.
Na osnovu dokumentacije propisane u članu 3. ove odluke nadležni organ ovlašten za rješavanje o statusu imovine, utvrđuje osnovanost zahtjeva i donosi rješenje kojim se utvrđuje postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje saglasno odredbama člana
2. Aneksa «G» Sporazuma u cjelini prema zahtjevu ili u njegovom dijelu.
Član 5.
Kada nadležni organ utvrdi da se na osnovu dokumentacije iz člana 3. ove odluke ne može utvrditi postojanje prava svojine i stečenih prava na imovinu, rješenjem će odbiti zahtjev. Član 6.
Protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke može se izjaviti žalba: za područje Federacije Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, za područje Republike Srpske Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Protiv odluke po žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 7.
Odluka stupa na snagu u skladu sa odredbama člana 12. stav 1. Sporazuma o pitanjima sukcesije, tj. 30 dana nakon deponovanja petog dokumenta o ratifikaciji, i objavit će se u „Službenom glasniku BiH“.
V. Dopustivost
25. Zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi: Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
26. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Osnovni sud u Tesliću, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.
VI. Meritum
28. Podnosilac zahtjeva smatra da odredbe člana 4. Zakona o provođenju nisu u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Naveo je da bi primjenom sporne odredbe bili prekinuti postupci izvršenja pravomoćnih sudskih odluka, a neizvršenje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
29. Iako podnosilac zahtjeva nije problematizirao pitanje ustavne nadležnosti Republike Srpske za donošenje predmetnog zakona, Ustavni sud smatra da se ovo pitanje mora razmotriti u konkretnom slučaju. Naime, činjenica je da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, prije donošenja osporenog zakona, 15. decembra 2003. godine kao institucija Bosne i Hercegovine usvojilo Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, postoje dva propisa koja su donijeli zakonodavni organi različitog nivoa, čiji nazivi i sadržaj ukazuju da reguliraju istu materiju. To ukazuje da se Ustavni sud ne može ograničiti isključivo na navode iz zahtjeva, tj. ispitivati ustavnost pojedinih odredaba Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske bez prethodnog ispitivanja ustavne nadležnosti entitetâ za donošenje ovakvog zakona. Osim toga, u kontekstu propisane odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj je Ustavni sud nadležan da ispita da li je «zakon [..] kompatibilan sa ovim Ustavom», Ustavnom sudu se, kao prethodno pitanje, neophodno postavlja i pitanje ustavne nadležnosti prema Ustavu BiH donosioca konkretnog zakona. Navedena ustavna odredba, kako je tumači Ustavni sud, u postupku konkretne kontrole ustavnosti daje šire mogućnosti Ustavnom sudu za ispitivanje kompletnog teksta zakona, kao i ustavnog osnova za njegovo donošenje. Osporena odredba nekog zakona ne može egzistirati samostalno, nezavisno od konteksta cijelog teksta zakona za koji je Ustavni sud nadležan da prethodno ispita ustavni osnov za njegovo donošenje. Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi usvojio stav da ne samo pojedine odredbe već i cijeli zakon može biti predmet ocjene ustavnosti (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/99 od 14. augusta 1999. godine, tačka 2. i dalje). Osim toga, Ustavni sud je u više predmeta ocjenjivao ustavnost zakona u širem ustavnom kontekstu, ne ograničavajući se na odredbe Ustava BiH koje su navedene u zahtjevu (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 11/08 od 30. januara 2009. godine, tačka 19, i Odluku broj U 6/06 od 29. marta 2008. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju Ustavni sud će predmetni zahtjev „razmotriti u širem ustavnom kontekstu“.
30. Ustavni sud naglašava da je podjela nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entitetâ složeno pitanje sa kojim se Ustavni sud vrlo često susretao kada je odlučivao na temelju člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravo tekst Ustava Bosne i Hercegovine povlači za sobom veliki broj pitanja u odnosu na podjelu nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entitetâ (vidi odluke br. U 5/98-I od 20. januara 2000. godine, U 5/98-II od 18. februara 2000. godine, U 5/98-IV od 18. augusta 2000. godine, U 9/00 od 3. novembra 2000. godine, Zakon o Državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine, U 25/00 od 23. marta 2001. godine, Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama Bosne i Hercegovine, U 26/01 od 28. septembra 2001. godine, Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, U 42/01 od 26. marta 2004. godine, Sporazum o uspostavljanju paralelnih odnosa između Savezne republike Jugoslavije i Republike Srpske, U 42/03 od 17. decembra 2004. godine, Zakon o osnovama Javnog radio-televizijskog sistema i Javnog radio-televizijskog servisa Bosne i Hercegovine, U 14/04 od 29. oktobra 2004. godine, Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, U 14/05 od 2. decembra 2005. godine, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske i Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, U 17/05 od 26. maja 2006. godine, Zakon o osnivanju Kompanije za prenos električne energije, i U 11/08 od 30. januara 2009. godine, Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine).
31. Iako je pitanje podjele nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entitetâ razmatrano u brojnim predmetima, Ustavni sud smatra da, u odnosu na ovo pitanje, nije moguće usvojiti općenit stav koji će važiti u svim slučajevima, već to pitanje (kada postoji dilema u pogledu podjele nadležnosti) treba razmotriti u svakom konkretnom slučaju.
32. U konkretnom slučaju pitanje koje se nameće i na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste: Da li Republika Srpska ima ustavnu nadležnost da donese zakon koji se odnosi na provođenje (implementaciju) međunarodnog ugovora (Aneksa G Sporazuma o sukcesiji) koji je zaključila Bosna i Hercegovina i za čije ispunjenje je odgovorna Bosna i Hercegovina? Ustavni sud naglašava da ova odluka neće sadržavati općenite (generalne) stavove na temelju kojih bi, u svim situacijama, bilo moguće odgovoriti da li entiteti ili bilo koje druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini imaju ustavnu nadležnost za donošenje propisa koji se odnose na provođenje (implementaciju) međunarodnog ugovora koji je zaključila Bosna i Hercegovina i na čije ispunjenje se obavezala Bosna i Hercegovina. Ova odluka će se isključivo baviti ispitivanjem nadležnosti Republike Srpske da, u konkretnom slučaju, donese Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske u kontekstu relevantnih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, relevantnih odredaba Sporazuma o pitanjima sukcesije, te Aneksa G tog sporazuma, kao i u kontekstu Odluke (Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.
33. Tekst člana III/1. (nadležnost institucija Bosne i Hercegovine) tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:... Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, a tekst člana IV/4.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Parlamentarna skupština je nadležna za: ... Odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da citirane odredbe Ustava Bosne i Hercegovine jasno propisuju obavezu i nadležnost Bosne i Hercegovine da izvršava međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine. Taj zaključak slijedi jasan tekst člana III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine prema kome je nadležnost institucijâ Bosne i Hercegovine da finansiraju međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, a prema tekstu člana IV/4.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština je nadležna da odlučuje o izvorima i iznosu sredstava za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine.
34. Prema mišljenju Ustavnog suda, a imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine propisuje obavezu i nadležnost Bosne i Hercegovine da izvršava međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, slijedi logičan zaključak da Ustav Bosne i Hercegovine ukazuje (implicira) da Bosna i Hercegovina ima (i) ovlaštenja da odlučuje o načinu (modalitetu) izvršavanja međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Takav zaključak Ustavni sud temelji na činjenici da određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine [IV/4.b)] daju nadležnost Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da odlučuje o izvorima i iznosu sredstava za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine. Zaključak da Bosna i Hercegovina ima ovlaštenja da odlučuje o načinu (modalitetu) izvršavanja međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine Ustavni sud temelji (i) na činjenici da odredbe člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine propisuju: Predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Vijeće ministara i odgovorni su za provođenje politika i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima kako je naznačeno u stavovima 1, 4. i 5. člana III . Navedene ustavne odredbe [V/4.a)] treba dovesti u vezu sa odredbama člana III stav 1. tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine koje daju nadležnost institucijama Bosne i Hercegovine u oblasti međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine iz čega slijedi da je Vijeće 1 Očigledno je da se pod st. 1, 4. i 5. člana III podrazumijevaju odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. ministara Bosne i Hercegovine jedna od institucija Bosne i Hercegovine koja je, prema mišljenju Ustavnog suda, nadležna da se brine (i) o izvršavanju međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
35. Dakle, Bosna i Hercegovina, prema relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, ima obavezu i nadležnost za izvršavanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine u okviru čega ima i ovlaštenje da odlučuje o načinu izvršavanja međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
36. Sljedeće pitanje koje se postavlja jeste: Da li se Bosna i Hercegovina potpisivanjem, odnosno donošenjem odluke o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije (uključujući relevantne anekse tog sporazuma) obavezala na izvršenje međunarodne obaveze? To pitanje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne treba detaljnije obrazlagati. Za Ustavni sud nema nikakve dileme da se potpisivanjem, odnosno ratifikacijom Sporazuma o pitanjima sukcesije sa svim njegovim relevantnim aneksima Bosna i Hercegovina obavezala na izvršavanje međunarodne obaveze. S tim u vezi, a imajući u vidu obrazloženje iz prethodnog dijela odluke, Ustavni sud smatra da je Bosna i Hercegovina nadležna za izvršavanje međunarodnih obaveza koje slijede iz Sporazuma o pitanjima sukcesije i njegovih relevantnih aneksa u okviru čega Bosna i Hercegovina ima (i) ovlaštenje da odlučuje o načinu izvršenja međunarodnih obaveza koje proizlaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije sa njegovim relevantnim aneksima.
37. U odnosu na provođenje obaveza iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, kao i Aneksa G tog sporazuma, Ustavni sud zapaža da navedeni međudržavni sporazum ne sadrži detaljnije odredbe o načinima njegovog provođenja, niti sprečava države nasljednice da donesu interne propise kojima će se ovo pitanje dodatno regulirati, a niti određuje ko (u okviru država nasljednica) može ili treba da donese takve propise, što je sasvim logično za jedan međudržavni sporazum.
38. Kada je u pitanju provođenje (način izvršenja) Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, Ustavni sud zapaža da je Bosna i Hercegovina, odnosno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, 15. decembra 2003. godine usvojila Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma i pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na odgovor Vijeća ministara Bosne i Hercegovine koje je naglasilo da je donijelo Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine, imajući u vidu domete i značaj konkretnog pitanja i njegove reperkusije na međunarodni položaj države Bosne i Hercegovine, kao i njenu odgovornost za provođenje međunarodnih konvencija i ugovora, a radi preciziranja obaveza nadležnih organa prilikom provođenja Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je naglasilo da je na ovaj način (donošenjem Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine) Bosna i Hercegovina potvrdila odgovornost za preuzete obaveze i nije ostavila nikakvu dilemu u vezi sa primjenom odredaba Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.
39. Dakle, Bosna i Hercegovina je radi izvršavanja preuzetih međunarodnih obaveza (u konkretnom slučaju to su obaveze po osnovu Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije), te koristeći se svojim ustavnim ovlaštenjima da odlučuje o načinu (modalitetu) izvršavanja tih međunarodnih obaveza, donijela Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.
40. Iz člana 1. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine proizlazi da se tom odlukom, radi zaštite privatnog vlasništva i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ (potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije), uređuju način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz člana 2. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (što je posebno bitno imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja) proizlazi da se građani i pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine obraćaju pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje – za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske. Iz člana 3. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine proizlazi da je uz pismeni zahtjev iz člana 2. ove odluke potrebno priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava vlasništva, a u istom članu se propisuje da se pod odgovarajućom dokumentacijom smatraju izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti. Iz člana 4. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine proizlazi da nadležni organ ovlašten za rješavanje o statusu imovine, na osnovu propisane dokumentacije, utvrđuje osnovanost zahtjeva i donosi rješenje kojim se utvrđuje postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje u cjelini prema zahtjevu ili u njegovom dijelu. Iz člana 5. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine proizlazi da će nadležni organ rješenjem odbiti zahtjev kada na osnovu propisane dokumentacije utvrdi da se ne može utvrditi postojanje prava vlasništva i stečenih prava na vlasništvo. Iz člana 6. Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine proizlazi da se protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke (što je posebno bitno imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja) može izjaviti žalba – za područje Republike Srpske Vladi Republike Srpske, a prema drugom stavu člana 6. iste odluke, protiv odluke o žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta (u konkretnom slučaju očigledno je da bi to bio nadležni sud za rješavanje o upravnom sporu na teritoriji Republike Srpske).
41. Dakle, Bosna i Hercegovina je Odlukom o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine u cijelosti propisala način (postupak) izvršavanja međunarodnih obaveza preuzetih Aneksom G tog sporazuma. Ono što je bitno naglasiti, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, jeste da Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbe na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su entiteti (u konkretnom slučaju to bi bila Republika Srpska) ovlašteni/nadležni da donesu dodatne propise koji bi se odnosili na postupak provođenja (izvršenja) Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji entitetâ (Republike Srpske). Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da je Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine „odluka institucija Bosne i Hercegovine“ iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj ustavnoj odredbi će se entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog ustava..., kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine.
42. Iako Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine ne predviđa mogućnost da entiteti donesu dodatne propise u vezi sa provođenjem (izvršenjem) Aneksa G na njihovoj teritoriji, Ustavni sud smatra neophodnim (imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja) da uporedi odredbe navedene odluke sa odredbama Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske.
43. Republika Srpska je 6. jula 2010. godine donijela Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske. Prema članu 1. navedenog zakona, predmet ovog zakona je uređenje provođenja Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, zaštita imovine pravnih lica koja su imovinu stekla u postupku privatizacije, a na kojoj su pravo korištenja i raspolaganja imala preduzeća u društvenom vlasništvu sa sjedištem u nekoj od bivših republika SFRJ, te status postupaka koji za predmet imaju rješavanje imovinskopravnih odnosa na imovini preduzeća sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ. Dakle, navedeni zakon se donosi radi zaštite imovine pravnih lica (očigledno je da se pod pravnim licima podrazumijevaju pravna lica sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske) koja su imovinu stekla u postupku privatizacije na kojoj su pravo korištenja i raspolaganja imala preduzeća u društvenom vlasništvu sa sjedištem u nekoj od republika bivše SFRJ (prema mišljenju Ustavnog suda, očigledno je da su to preduzeća na koja se odnosi Odluka Vijeća ministara), a regulira se i status postupaka koji se vode radi rješavanja imovinskopravnih odnosa na imovini preduzeća sa sjedištem na teritoriji neke od država nastalih raspadom bivše SFRJ (opet se radi o preduzećima na koje se odnosi Odluka Vijeća ministara Bosne i Hercegovine). Prema mišljenju Ustavnog suda, očigledno je da je predmet Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske potpuno suprotan predmetu Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.
44. Čl. 2. i 3. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske slijede član 1. navedenog zakona, a njima se dodatno naglašava zaštita imovine preduzećâ sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske koja su stekla imovinu u postupku privatizacije.
45. Pretposljednji, član 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske propisuje da se prekidaju sudski i drugi postupci u svim fazama koji za predmet imaju rješavanje imovinskopravnih odnosa na imovini pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ (a koja imovina se nalazi na teritoriji Republike Srpske), a prekid postupaka će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ. Ustavni sud zapaža da se na temelju navedene odredbe Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske mogu prekinuti (i) postupci koji se vode pred organima uprave, odnosno pred sudom nadležnim da rješava o upravnom sporu, a koji se vode (ili mogu biti pokrenuti) na temelju Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Očigledno je da takva mogućnost (prekid postupka pred upravnim ili sudskim organima) nije predviđena Odlukom o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.
46. Dakle, Republika Srpska je, uprkos postojanju odluke Bosne i Hercegovine o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, donijela zakon o provođenju navedenog aneksa na teritoriji Republike Srpske, bez uporišta za donošenje takvog zakona u prethodno donesenom provedbenom propisu Bosne i Hercegovine, te sa odredbama koje su u očiglednoj suprotnosti sa odredbama sadržanim u citiranom provedbenom propisu Bosne i Hercegovine.
47. Ustavni sud podsjeća da je Narodna skupština Republike Srpske u odgovoru na zahtjev navela da, iako je donesena spomenuta odluka (misli se na Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine), ona u praksi nije otklonila administrativne nedorečenosti i barijere, ili, tačnije, nije zaživjela u praktičnoj primjeni. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se eventualni problemi u provođenju navedenog propisa koji je donijela Bosna i Hercegovina ne mogu rješavati tako što će Republika Srpska donijeti zakon koji će de facto derogirati propis Bosne i Hercegovine. Takva situacija, prema mišljenju Ustavnog suda, vodi kršenju Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da postoje utvrđene procedure i mogućnosti za izmjene i dopune propisa koje su donijeli organi Bosne i Hercegovine (pa i konkretnih odluka Vijeća ministara) koje se u ovakvim i sličnim situacijama mogu i treba da koriste.
48. Čak i ukoliko bi se Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske shvatio na način da isključivo propisuje postupak pred redovnim sudovima i organima uprave na teritoriji Republike Srpske, za šta Republika Srpska nesporno ima ustavnu nadležnost, Republika Srpska tu svoju nespornu nadležnost ne može koristiti u konkretnom slučaju, jer je postupak provođenja Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije pred organima uprave i redovnim sudovima (uključujući i organe uprave i redovne sudove na teritoriji Republike Srpske) prethodno reguliran propisom Bosne i Hercegovine, odnosno Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.
49. Dalje, iako se Ustavni sud opredijelio, kao što je to navedeno u tački 29, da zahtjev podnosioca razmotri kao pitanje ustavne nadležnosti Republike Srpske za donošenje predmetnog zakona (dakle, ne samo ustavnosti člana 4), Ustavni sud smatra da je korisno, imajući u vidu dosadašnju praksu ovoga suda, te praksu Evropskog suda za ljudska prava, makar u osnovnim aspektima dati odgovor u kontekstu postavljenog zahtjeva i primjene principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije kroz izvršni postupak, što je, u konkretnom slučaju, pravna situacija, odnosno faza pred redovnim-izvršnim sudom.
50. Kada je, dakle, u pitanju primjena sporne odredbe člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske kroz izvršni postupak, Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti s principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/05).
51. Ustavni sud podsjeća, mutatis mutandis, i na Odluku Evropskog suda za ljudska prava Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je navedeno da se «predmetni slučaj odnosi, kao i u slučaju Jeličić, na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije pravosnažnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz ovih presuda. (...) Iako je situacija takva da značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može dovesti do toga da se oni zamijene jednim generalnim planom za naknadu štete, ovo nikako ne utječe na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale pravosnažne prije izrade takvog plana» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 10. novembra 2009. godine, aplikacije br. 1218/07 i dr., tačka 15).
52. Ustavni sud ističe da izvršni postupak podrazumijeva postojanje izvršne isprave, dakle i pravomoćne presude kojom je već utvrđeno neko imovinsko pravo. Prekidanjem takvog izvršnog postupka suspendirano je pravo na izvršenje pravomoćnih odluka koje su ishodila pravna lica iz država nasljednica, a koje im je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Trajanje takvog prekida nije određeno izvjesnim događajem i rokom. Evropski sud za ljudska prava je smatrao da se izvršenje pravomoćnih presuda može izuzetno odgoditi, odnosno opravdati, na temelju generalnog plana vlade, ali time nije dovedena u pitanje obaveza države da izvrši presude koje su postale pravosnažne prije izrade takvog plana (op. cit., Čolić i dr. protiv BiH, tačka 15). Stoga, Ustavni sud smatra da uplitanje zakonodavca u izvršenje pravosnažnih odluka na način propisan članom 4. Zakona o provođenju predstavlja povredu prava na izvršenje sudske odluke, što narušava srž prava na pravično suđenje koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. Konačno, s obzirom na to da je u pitanju ustavna obaveza Bosne i Hercegovine da izvrši međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine mora poštivati i primjenjivati u praksi, što se posebno odnosi na redovne sudove koji, prema relevantnim zakonskim odredbama, po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka treba da paze da li za rješavanje konkretnog spora imaju sudsku i/ili stvarnu nadležnost, te, posebno, za šta je i do sada postojala mogućnost, odlučujući u svakom konkretnom slučaju, da provjere kao faktičko pitanje da li je zadovoljen uvjet reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ovo pogotovo imajući u vidu praksu redovnih sudova država potpisnica Sporazuma o sukcesiji kao što je to navedeno u odgovoru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prema kojem „...od strane subjekata aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je obaviješteno da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitet“. Naime, Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, pa je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena načela reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.
54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije imala ustavnu nadležnost za donošenje Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, te da je, stoga, navedeni zakon u cijelosti neustavan prema odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske nije saglasan sa odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
56. U skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava, te Sporazuma o sukcesiji i njegovim relevantnim aneksima, nadležni organi u Bosni i Hercegovini, uključujući i redovne sudove, mogu koristiti one instrumente koji će, zavisno od ponašanja drugih potpisnica Sporazuma o sukcesiji, efektivno zaštititi stečena ili osigurati ostvarivanje prava koja su predmet Sporazuma o sukcesiji i njegovih aneksa. To podrazumijeva aktivnu ulogu i neophodnu koordinaciju i/ili subordinaciju u skladu sa raspodjelom nadležnosti između organa i institucija u Bosni i Hercegovini.
57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednika Miodraga Simovića i sudije Zlatka M. Kneževića suprotna odluci.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije, prof. dr. Miodraga Simovića Ne slažem se sa mišljenjem većine u predmetu broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine. Sljedeća razmatranja su dovela do mog neslaganja:
1. Ustavni sud se morao ograničiti na navode iz zahtjeva, tj. ispitivati ustavnost samo člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, odnosno predmetni zahtjev ne „razmotriti u širem ustavnom kontekstu“ (stav 29. Odluke). Sud je trebalo da bude vezan sadržajem zahtjeva za ocjenjivanje ustavnosti navedenog člana 4. i nije trebalo da raspravlja o onome što se u zahtjevu ne traži čak i kad utvrdi da u Zakonu o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske postoje i druge povrede ustavnih prava. Prema tome, predmet spora određuje podnosilac zahtjeva, a ne Ustavni sud i Ustavni sud može samo prihvatiti ili odbiti zahtjev. Ustavni sud ne može rješavati sporove koje nije pokrenuo ovlašteni predlagač.
2. U ovom predmetu Ustavni sud, dovodeći u pitanje vlastitu vezanost Ustavom, zalazio je u djelokrug drugih državnih organa, ocjenjujući tako (umjesto ustavnosti) političku oportunost i cjelishodnost Zakona, pa i njegovu ekonomsku i socijalnu vrijednost. To otvara pitanje da li Ustavni sud postupa uvijek oprezno i sa umjerenom uzdržljivošću, odnosno sa „pozitivnim sudskim aktivizmom“ i kao vjerni tumač Ustava BiH.
3. Zalažem se za „uzdržanost i umjerenost“ Ustavnog suda i usvajanje presumpcije ustavnosti zakona, čime se zakonu priznaje benefit of the doubt. Zakon ne smije biti proglašen protivustavnim samo zbog sumnje u njegovu protivustavnost već protivustavnost mora biti očigledna. Naime, manje je zlo ostaviti na snazi zakon koji je u neznatnoj mjeri nesaglasan sa ustavom nego proglasiti neustavnim i zakon koji to zaista (stvarno) nije.
4. Pitanje je da li ustavni sudovi u tranzicionim zemljama mogu ići u pravcu neograničenog, odnosno „novog sudskog aktivizma“ i dokle, te koliko je sadašnja pozicija tih sudova u svemu kompatibilna sa ulogom i misijom ustavnosudskih institucija u modernim društvima kao nezavisnih državnih organa. Preciznije rečeno, dokle se može i u kojoj mjeri prihvatiti proces „oslanjanja“ političkih institucija na ustavne sudove koji se povećava, odnosno gdje je granica izlaženja u susret očekivanjima aktera političke vlasti da ovi sudovi preuzimaju i rješavaju, pozivajući se na ustav i pravo, najkrupnije i vrlo složene konflikte u zemlji, odnosno sporove sa izrazitim političkim sadržajem (npr., o privatizaciji, izbornom sistemu i dr.), a da pri tome ne ugroze svoju poziciju nezavisnog i politički neutralnog kontrolora poštivanja ustava, koja ne smije biti u sjenci onog što od njih očekuje politička vlast ili pak opća javnost. Uz to, ne treba zaboraviti da se, zbog neizgrađenog demokratskog ustavnog poretka, u svom djelovanju ovi sudovi nerijetko kreću kao kontrolori koji nisu ničim ograničeni iako, prema svojoj prirodi, ustavnosudska funkcija nikad ne može biti apsolutno slobodna, a još manje arbitrarna, jer i njen vršilac mora biti pod ustavom. Dakle, mora postojati jasna granica izgrađena u ustavnosudskoj praksi, uz onu utvrđenu u ustavu, dokle seže djelovanje ustavnog suda u kontroli ustavnosti, kako postupanje ustavnog suda izvan, odnosno bolje reći preko njegove misije, ne bi vodilo daljem narušavanju ionako krhkog demokratskog legitimiteta političkih institucija u ovim zemljama i uspostavljanju vladavine ustavnih sudija umjesto vladavine ustava (prava) (vidjeti, dr. Bosa Nenadić, O jemstvima nezavisnosti ustavnih sudova, Beograd, 2012, str. 23-38).
Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije Zlatka M. Kneževića Nažalost, nisam saglasan sa mišljenjem većine u navedenom predmetu, a zbog sljedećih razloga:
1. S poštovanjem i razumijevanjem prihvatam razloge iznesene u izdvojenom mišljenju akademika, prof. dr. Miodraga Simovića, potpredsjednika Ustavnog suda, a koji daju i moj stav prema nadležnosti i postupanju Ustavnog suda, pogotovo u složenoj ustavnoj zajednici poput naše.
2. Naročito naglašavam da se svim svojim iskustvom i integritetom protivim nejasnom i, prema mome mišljenju, izuzetno opasnom neprihvatanju Pravila Ustavnog suda o granicama zahtjeva za ocjenu ustavnosti (ili apelacije) a kojim disponira isključivo podnosilac zahtjeva (ili apelacije).
3. Procedura (odredbe koje utvrđuju procesna pravila u određenom sudovanju) je srž i osnova svakog pravednog odlučenja i ako je podnosilac ograničio svoj zahtjev (apelaciju), onda Ustavni sud ne samo da ne može pretpostavljati da bi podnosilac i to prekoračenje htio, već ne smije kršiti svoja ranije ustanovljena Pravila (a za koja se može smatrati da imaju snagu procesnog zakona). U slučaju poput ovoga, kada sebi Ustavni sud daje pravo da postupi suprotno svojim pravilima, jasno klizimo u „provaliju neprava“, kako to plastično za ovakve primjere kaže akademik Slobodan Perović.
4. Ustavni sud je krajnji garant i oslonac zaštite „prava“ od „neprava“ a, nažalost, u ovoj odluci učinio je ono što drugima ne dopušta-prekoračio je samonametnuta Pravila.
5. Svi ostali razlozi o prihvatanju ili neprihvatanju merituma zahtjeva za ocjenu ustavnosti blijede u poređenju sa ovakvim izdizanjem nad jednakošću svih, pa i Ustavnog suda, pred pravilima procedure ili, preciznije rečeno, odredbama postupka.
6. Stoga nisam prihvatio većinsko mišljenje u ovome predmetu.