Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1737/11 (R. G.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1737/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1737/11, rješavajući apelaciju Rasima Gačanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Gačanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000050 od 15. decembra 2010.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Gačanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Uvp-08-000050 od 15. decembra 2010. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U- 07-001 203 od 31. decembra 2007. godine, stavom I izreke, uvažen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavnom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) i instrumentima Aneksa Ustava FBiH, dok je stavom II izreke utvrđeno da je Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) donošenjem «Odluke o vanrednim mjerama zaštite državne imovine i državnog kapitala u JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo» dana 31. oktobra 2007. godine, koja je objavljena u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 78/07, povrijedila prava i osnovne slobode apelanta zajamčena Ustavom FBiH i Aneksa Ustava FBiH, pa je ista poništena.
3. U obrazloženju rješenja Kanonalnog suda je između ostalog navedeno da je tužena dana 31.10.2007. godine donijela «Odluku o vanrednim mjerama zaštite državne imovine i državnog kapitala u JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo», ne u funkciji vršenja svoje redovne djelatnosti - kao izvršni organ vlasti, nego kao većinski vlasnik sa dioničarskim udjelom od 90 % kapitala JP «Elektroprivreda» BiH d.d. Sarajevo, u formi opšteg akta, primjenom člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 1194, 8/95, 58/02,19/03, 2/06 i 8/06), a koja odluka ustvari predstavlja pojedinačni konačni upravni akt, u cilju zaštite svog interesa u raspolaganju svojim većinskim pravom u navedenom preduzeću. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je tužena spornom odlukom odlučivala o pravima apelanta kao predsjednika Nadzornog odbora JP «Elektroprivreda» BiH d.d. Sarajevo, a koji je bio i predsjedavajući Sedme skupštine dioničara, načinom donošenja sporne odluke koja predstavlja pojedinačni konačni upravni akt, a ne opšti akt, povrijedila Ustavom zagarantovana prava apelanta (pravo na pravičnu i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim organom, kao i pravo da koristi djelatvoran pravni lijek, suprotno izričitoj zabrani iz člana 6, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa kako protiv iste odluke nije osigurana druga sudska zaštita, to su shodno članu 60. Zakona o upravnim sporovima, ispunjeni uslovi za poništavanje takvog akta.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-08-000050 od 15. decembra 2010. godine, kojom je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-U-07- 001 203 od 31. decembra 2007. godine uvažio i osporeno rješenje preinačio na način da je odbacio apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajemčenih Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da zauzeti pravni stav prvostepenog suda nije pravilan niti je na zakonu zasnovan. Naime, prema odrebama člana 60. i 62. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH», broj: 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) zaštitu prava i sloboda zajamčenih Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH može zahtjevati pojedinac samo kada su te slobode i prava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ako nije osigurana druga sudska zaštita, s tim da o predmetnom zahtjevu odlučuje Kantonalni sud. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio protivno citiranim odredbama ZUS-a, jer u konkretnoj stvari nije mogao po podnesenom zahtjevu apelanta, radi poništenja sporne odluke tužene odlučiti u meritumu, budući da takva odluka prema navedenim razlozima predstavlja nesumljivo opšti akt protiv kojeg je zahtjevana zaštita isključena. Vrhovni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radilo o odluci tužene, donesenoj u okviru ovlaštenja propisanog članom 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije BiH, a kojom su uređena pojedina pitanja i određene privremene mjere prema nastaloj situaciji kojom je onemogućeno funkcionisanje skupštine JP «Elektroprivreda» d.d. Sarajevo, odnosno poduzete dalje mjere radi prevazilaženja navedene situacije prekidom sedme skupštine navedenog društva, kao i nastavka rada njegove sedme skupštine, a radi zaštite državne imovine i kapitala Federacije BiH, kao većinskog vlasnika pomenutog dioničkog društva (sa 90% dioničkog udjela). Također, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnoj odluci određeno da će se ista objaviti u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», pa se shodno tome, takva odluka ne može smatrati konačnim pojedinačnim aktom tužene (u smislu člana 60. ZUP-a), nego opštim aktom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbacio kao nedozvoljen apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajemčenih Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH, primjenom člana 25. stav 1. tačka 1. ZUS, a u vezi sa čl. 60. i 61. stav 2. ZUS-a
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000050 od 15. decembra 2010. godine kojom je odbačen njegov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje uživa li predmetni postupak zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita jesu li ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza.
9. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost zahtjeva za zaštitu prava ili sloboda zajamčenih Ustavom FBiH i instrumentima Aneksa Ustava FBiH, a ne o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donijeta pobijana presuda nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domenu člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. Imajući u vidu da je u predmetnom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornim pravima, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić