Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2018/12 (M.D.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2018/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2018/12, rješavajući apelaciju M.D, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.D. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025092 10 Rev od 6. marta 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 025092 10 Gž od 29. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 025092 99 P od 23. februara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luka, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025092 10 Rev od 6. marta 2012. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025092 10 Gž od 29. juna 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 025092 99 P od 23. februara 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 025092 99 P od 23. februara 2010. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 025092 10 Gž od 29. juna 2010. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je faktički obavljao rad kod prvotuženog «SKAB Gorenje servis» DOO Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 1. januara 1996. godine do 15. jula 1999. godine, da se utvrdi da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod drugotuženog «Gorenje servis» DOO Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 17. januara 1992. godine na radnom mjestu serviser rashladne tehnike, da mu radni odnos nikada nije prestao na valjan način, te da se drugotuženi obaveže da mu omogući da radi na tom radnom mjestu, da mu regulišu prava po osnovu PIO osiguranja kod nadležnog Fonda od 3. aprila 1992. godine, pa do novog početka rada i isplati naknadu izgubljene dobiti u visini neto plate u ukupnom iznosu od 57.212,58 KM za period od 3. aprila 1992. godine pa do 31. decembra 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2009. godine do isplate te da mu mjesečno isplaćuje iznos od 744,00 KM počev od 1. januara 2009. godine, do povratka na rad do svakog 15. u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.795,12 KM sve u roku od 15 dana. Stavom II izreke prvostepenog rješenja obavezan je apelant da prvotuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 3.880,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate. Stavom III izreke rješenja je odbijen prvotuženi sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant od marta 1985. godine do septembra 1992. godine radio kod drugotuženog, da je od tada na radnoj obavezi u Opštinskom sekreterijatu odbrane u Banja Luci, da je dobio radnu knjižicu sredinom jula 1999. godine, da mu nikada nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, da nije primao platu od juna 1992. godine iz čega je sud zaključio da je apelant već tada imao saznanje da mu je prestao radni odnos kod drugotuženog, odnosno da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa. Shodno navedenom, Osnovni sud je cijeneći procesne pretpostavke koje se tiču blagovremenosti i dozvoljenosti predmetne tužbe, uz primjenu čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89), koji je bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa, zaključio da se apelant nije koristio pravom prigovora u preduzeću i da isti ne uživa pravo na sudsku zaštitu, slijedom čega je odbacio njegovu tužbu kao nedopuštenu.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 025092 10 Rev od 6. marta 2012. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 P 025092 99 P od 23. februara 2010. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 025092 10 Gž od 29. juna 2010. godine, odbacio apelantovu tužbu kao nedopuštenu. Apelant je zatim izjavio reviziju, koja je odbijena rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 025092 10 Rev od 6. marta 2012. godine.
9. Ustavni sud zapaža da Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da se apelant nije prethodno za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa pismeno prigovorom obratio nadležnom organu drugotuženog, čime je izgubio pravo na sudsku zaštitu tih prava. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora nadležnom organu drugotuženog, odnosno neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić