Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2381/12 (M. S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2381/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-2381/12, rješavajući apelaciju Mladena Sužnjevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Sužnjevića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 007674 12 Kž 2 od 25. aprila 2012. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 007674 11 Kv od 30. marta 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Sužnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 25. juna 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 007674 12 Kž 2 od 25. aprila 2012. godine i rješenja Suda BiH broj S1 3 K 007674 11 Kv od 30. marta 2012. godine.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 007674 11 Kv od 30. marta 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 007674 12 Kž 2 od 25. aprila 2012. godine, utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje pravosudnim organima Republike Hrvatske apelanta, koji se nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Banjaluka po rješenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnejm tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 112408 11 Kpp od 20. februara 2011. godine, posljedni put produžen rješenjem istog suda broj 71 0 K 116096 11 Kv od 13. maja 2011. godine do izricanja presude, a najduže jednu godinu i šest mjeseci, dok mu je rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 007674 Eks od 23. novembra 2011. godine određen pritvor koji može trajati do okončanja ekstradicionog postupka ili do nove odluke suda, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja, s tim da će se isti računati od momenta prestanka mjere pritvora određenog od strane Osnovnog suda odnosno od dana kada apelant izdrži eventualnu kaznu zatvora u navedenom postupku.

3. Istim rješenjem je određeno da se izručenje apelanta dozvoljava radi izvršenja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od sedam godina, koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj K-177/99-52 od 25. januara 2001. godine (postala pravosnažna 7. marta 2001. godine) zbog krivičnog djela iz člana 317. stav 2. u vezi stava 1. i dr. Krivičnog zakona R Hrvatske.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je pravilan zaključak iz prvostepenog rješenja da su ispunjenje sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta u smislu člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i u tom smislu su u prvostepenom rješenju navedeni razlozi koje u cjelosti prihvata i ovo vijeće. Istaknuto je da je navedeni zaključak prvostepeni sud zasnovao na osnovu dokumanetacije koja je priložena uz molbu pravosudnih organa R Hrvatske, a iz koje proizlazi da je apelantu pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj KV 159/05-3 (K-17/99) od 20. jula 2005. godine izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i tri mjseca, te da je za apelanta budući da je nedostupan nadležnim organima R Hrvatske naloženo raspisivanje potjernice nalogom broj IK-I-211/02-7 od 5. jula 2005. godine. Uvidom u dokumentaciju dostavljenu od strane pravosudnih organa R Hrvatske prvostepeni sud je ispravno zaključio da je pravosnažna presuda Županijskog suda u Osijeku broj KV 159/05-3 (K-17/99) od 20. jula 2005. godine rezultat nepravog ponavljanja postupka uslijed kojeg je došlo do objedinjavanja kazni iz više pravosnažnih presuda, te da je za pojedine od objedinjenih pravomoćnih presuda nastupila apsolutna zastara.

5. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud odlučujući po predmetnoj molbi utvrdio rokove nastupanja apsolutne zatare za svaku pojedinačnu izrečenu kaznu zatvora koja je apelantu izrečena za pojedina krivična djela imajući pri tome u vidu podatke dostavljene od strane pravosudnih organa R Hrvatske. Iz sadržaja dopisa Županijskog suda u Osijeku broj Ik-I-284/04-15 od 2. marta 2012. godine proizlazi da apsolutna zastara izvršavanja kazne zatvora od sedam godina na koju je apelant osuđen presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-17/99-52 od 25. januara 2001. godine nastupa 7. marta 2021. godine dok je apsolutna zastara izvršavanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine na koju je apelant osuđen presudom Općinskog suda u Belom Manastiru broj K-73/04-44 od 25. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kž-528/04-04 od 13. avgusta 2004. godine, nastupila 13. avgusta 2010. godine, a apsolutna zastara izvršavanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mejseci na koju je apelant osuđen presudom Općinskog suda u Belom Manastiru broj K-258/99-29 od 14. marta 2000. godine, a koja je preinačena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kž-202/00-4 od 8. juna 2000. godine nastupila je 8. juna 2006. godine.

6. Istaknuto je da iz navedenog proizlazi da se molba za izručenje apelanta svela na potraživanje apelanta radi izdržavanja kazne zatvora od sedam godina na koju je apelant osuđen presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-17/99-52 od 25. januara 2001. godine (apsolutna zastara nastupa 7. marta 2021. godine) zbog čega je suvišno pobijanim rješenjem utvrđivan rok zastare po domaćem zakonodavstvu za presudu Općinskog suda u Belom Manastiru broj K-73/04-44 od 25. maja 2004. godine.

7. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud ispravno zaključio i donio odluku da su se zakosnke pretpostavke za izručenje apelanta u smislu člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima stekle samo u odnosu na presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-17/99-52 od 25. januara 2001. godine koja je postala pravosnažna 7. marta 2001. godine i kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina obzirom da je za istu nastupa apsolutna zastara 7. marta 2021. Prema tome žalbeni prihgovori apelantovog branioca da ne postoji odredba po kojoj se mogla utvrđivati zastarjelost izvršenja kazne zatvora a majući u vidu odredbu članaa 34. tačka f) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ostaju bez činjeniče i zakonske osnove, te su kao takvi odbijeni.

8. Istaknuto je da je prvostepenim rješenjem u konkretnom slučaju utvrđivano nastupanje apsolutne zastarjelosti za svaku pojedinačnu objedinjenu pravomoćnu presudu u skladu sa stanovištem da relativna zastara jedinstveno izrečene kazne u okviru nepravog ponavljanja postupka počinje teći od dana pravosnažnosti presude kojom su objedinjene kazne iz više pravomoćnih presuda ali da apsolutna zastara izvršenja pojedine od objedinjenih pravomoćnih presuda nastupa u zakonskom roku računajući od dana pravomoćnosti presude donesene u odnosu na to pojedino djelo. Navedeni način tumačenja nije na štetu apelanta nego u njegovu korist. Također navedeni stav tumačenja nastupanja rokova zastare u okviru nepravog ponavljanja postupka proizlazi iz sudske prakse države moliteljice R Hrvatske.

9. Po mišljenju drugostepenog suda neosnovani su i žalbeni prigovori kojima se ističe da je potrebno odbiti izručenje apelanta zbog činjenice da je krivični postupak protiv apelanta vođen u njegovoj odsutnosti. Istaknuto je da iz sadržaja dokumentacije koja je priložena uz molbu pravosudnih organa Republike Hrvatske proizlazi da je suđenje u odsustvu provedeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku R Hrvatske odnosno da je postupak suđenja zadovoljio minimalna prava odbrane priznate svakoj osobi optuženoj za krivično djelo, kao što je predviđeno odredbama u drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji u dijelu III, člana 3. stav 1. Na navedeni zaključak nesumljivo upućuje dokumanetacija dostavljena uz molbu za izručenje iz koje proizlazi da je krivični postupak pred pravosudnim organima R Hrvatske vođen bez prisustva apelanta ali u prisustvu njegovog branioca postavljenog po službenoj dužnosti čime je obezbjeđena odbrana apelanta u krivičnom postupku.

10. Na osnovu navedenog zaključeno je da u konkretnom slučaju prilikom vođenja krivičnog postupka u odsustvu apelanta ne postoje okolnosti koje ukazuju da su povrijeđena apelantova ljudska prava i pravo odbrane. U kontekstu navedenog drugostepeni sud je naveo da je odredbom člana 48. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (principi specijaliteta) propisano da će ministar pravde BiH u rješenju kojim dopušta izručenje stranca navesti određene uvjete za izručenje apelanta, te da će između ostalih taksativno navedenih uvjeta u članu 48. stav 1. pomenutog zakona navesti da će se prema strancu ponoviti krivični postupak ako je osuđen u odsustvu. Iz navedenog proizlazi da će ministar pravde prilikom donošenja konačnog rješenja o izručenju postaviti uvjete za izručenje u skladu sa navedenim zakonom i međunarodnim ugovorom, te da će se apelantu osigurati sva prava garantovana odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, te Evropskom konvencijom o ekstradiciji posebno prava iz drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju.

11. Na osnovu navedenog po mišljenju drugostepenog suda uvidom u dokumentaciju priloženu uz molbu pravosudnih organa R Hrvatske, a suprotno žalbenim razlozima očigledno je egzistiranje okolnosti koji pružaju dovoljnu osnovu za utvrđenje da su ispunjenje sve zakonske pretpostavke iz člana 24. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, kao i člana 3. stav 1. drugog dodatnog protokola Evropske konvecije o ekstardiciji za izručenje apelanta pravosudnim organima R Hrvatske.

12. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanta Sud BiH nije mogao utvrditi ispunjenost uslova za kaznu koja pravno više ne postoji. Na osnovu navedenog po mišljenju apelanta osporenim rješenjima je utvrđeno da su ispunjeni uslovi za izručenje radi izvršenja presude koja ne postoji i radi čijeg izvršenja država moliteljica nije tražila izručenje. Prema tome apelant smatra da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za njegovo izručenje.Zbog toga postavlja i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog psihičkih bolova u iznosu od 1.500 KM.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

14. Apelant se žali da je osporenim odlukama u postupku utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za izručenje pravosudnim organima R Hrvatske povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. (1990.).

15. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se predmetni slučaj odnosi na postupak pred Sudom BiH u kojem se odlučivalo o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta pravosudnim organima R Hrvatske i isti se ne odnosi na određivanje građanskih prava i obaveza ili na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta zaštićenih članom 6. Evropske konvencije.

16. Iz navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga je Ustavni sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2381/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio