Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2587/12 (Z.G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2587/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2587/12, rješavajući apelaciju Z.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 63 0 K 014420 11 Kž od 10. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom, broj 63 0 K 014420 11 K od 13. oktobra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupaju Josip Meselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Mostara, podnio je 5. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 63 0 K 014420 11 Kž od 10. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 63 0 K 014420 11 K od 13. oktobra 2011. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi se se odložio početak izvršenja presude, odnosno preduzimanje bilo kakvih kazneno pravnih i procesnih radnji do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Šibeniku (u daljnjem tekstu: Županijski sud), broj K. 15/99 od 23. janauara 2003. godine, preinačenoj u odluci o kazni Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj I Kž-376-04 od 30. maja 2006. godine apelant je oglašen krivim što je na način preciziran u izrekama tih presuda počinio krivično djelo protiv spolne slobode i spolnog čudoređa, Silovanje iz člana 188. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZ RH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. Rješenjem Županijskog suda, broj IKI-37/07 od 10. aprila 2008. godine određeno je da se apelant uputi na izvršavanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine.

4. Kako je apelant bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH) za njim je raspisana tjeralica pod poslovnim brojem IKI-37/07 od 12. jula 2010. godine. Županijski sud je nadležnom sudu u Bosni i Hercegovini (Općinski sud) uputio zamolnicu za izvršenje kazne zatvora za apelanta, broj IKI-37/07 od 19. maja 2011. godine, a potom je i Ministarstvo pravosuđa RH 3. jula 2011. godine uputilo zamolnicu Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH), pozivajući se na Sporazum između RH i BiH o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka u kaznenim stvarima («Službeni list RBiH» - posebno izdanje 1/96, u daljnjem tekstu: Sporazum). U zamolnici je Ministarstvo pravosuđe RH posebno istaklo da prema odredbi člana 2. navedenog Sporazuma nije bilo potrebno priložiti zapisnik o izjavi osuđene osobe iz koje se vidi njena saglasnost za prenos izvršenja sudske odluke.

5. Postupajući po aktu Federalnog ministarstva pravde FBiH od 31. avgusta 2011. godine radi izvršenja kazne zatvora osuđenog apelanta na dvije godine zatvora Općinski sud je donio Presudu, broj 63 0 K 014420 11 K od 13. oktobra 2011. godine, koju je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud, Presudom, broj 63 0 K 014420 11 Kž od 10. maja 2012. godine, kojom je osuđenom apelantu izrečena krivično pravna sankcija, u skladu sa krivičnim zakonodavstvom FBiH, sve preciznije u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da je vijeće suda, postupajući po odredbama člana 68. st. 1 i 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima («Službeni glasnik BiH» broj 53/09; u daljnjem tekstu: Zakon o pravnoj pomoći), kao odredbama čl. 1. 2 i 14. Sporazuma, održalo raspravu u prisustvu tužitelja, te braniteljice osuđenog apelanta, a u odsustvu uredno obaviještenog apelanta. Općinski sud je, nakon što je razmotrio zamolnicu Ministarstva pravosuđa RH, utvrdio da su ispunjeni uvjeti za provođenje postupka donošenja formalne odluke domaćeg suda. U obrazloženju je istaknuto da su odredbom člana 63. Zakona o pravnoj pomoći jasno predviđeni uvjeti za izvršenje strane sudske presude u krivičnim stvarima, te je sud pojasnio da je pravomoćnom odlukom Županijskog suda od 23. januara 2003. godine, koja je preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda RH apelant osuđen za kazneno djelo koje se prema kaznenom zakonodavstvu FBiH pravno kvalificira kao kazneno djelo Silovanje iz čl. 203. stav 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine F BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10; u daljnjem tesktu: KZFBiH). Nadalje, Općinski sud je pojasnio da je iz generalija apelanta utvrđeno da je apelant državljanin BiH, sa prebivalištem u FBiH, općina Ljubuški, te da je imajući u vidu navedene činjenice zaključio da su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 2. Sporazuma i člana 63. Zakona o pravnoj pomoći, pa je temeljem odredbe člana 68. istog zakona i odredbi čl. 42., 43. i 49. KZ FBiH donio presudu kojom je osuđenom apelantu izričena krivično pravna sankcija, u skladu sa krivičnim zakonodavstvom FBiH. Općinski sud je odlučujući o vrsti i visini kazne postupio, u skladu sa odredbama člana 42. 43. i 49. KZ FBiH i apelantu odmjerio kaznu zatvora jednaku onoj koju je izrekao strani sud, te je imao u vidu i težinu krivičnog djela za koje je apelant osuđen, kao i stepen njegove krivične odgovornosti, a potom i svrhu kažnjavanja u kontekstu sveukupnih okolnosti, te je cijenio kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta, a koje su konstatirane u odluci o kazni u presudama Županijskog suda i Vrhovnog suda RH. Zbog navedenog Općinski sud je našao da je izrečena kazna primjerena, kako težini kaznenog djela, tako i osobnosti apelanta u kojim je djelo učinjeno, te da će se tom kaznom postići svrha kažnjavaja. Temeljem odredbe člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH «»Službene novine FBiH» br. 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) Općinski sud je apelanta obavezao da nakandi troškove postupka u paušalnom iznosu od 250,00 KM, koje je sud preuzeo iz izreke presude Županijskog suda od 23. januara 2003. godine.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski razlog podnošenja apelacije je činjenica da apelant nije prisustvovao sjednici vijeća pred prvostepenim sudom, čime mu je, po njegovom mišljenju, povrijeđeno pravo na odbranu, te činjenica da od apelanta nije tražena saglasnost za provođenje postupka izvršenja strane sudske presude, što je, kako apelant navodi, bio jedan od preduvjeta da bi se postupak izvršenja pokrenuo, pa se u tom kontekstu apelant pozvao na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP 56/09. Prema ocjeni apelanta u konkretnom slučaju se radi o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer nije bilo saglasnosti apelanta za izvršenje strane sudske odluke. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na odbranu i pravo na izvođenje dokaza, jer je prvostepeni sud proizvoljno cijenio dokaze van svake logike, osim toga izostalo je obrazloženje zašto su prihvaćeni, odnosno nisu prihvaćeni pojedini dokazi. Apelant je na kraju istakao da je rješenjem Županijskog suda obustavljeno izvršenje kazne zatvora i to zbog nastupanja apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora na području RH, te da se i zbog toga mora obustaviti i postupak u BiH protiv apelanta, odnosno izvršenje izrečene kazne zatvora.

7. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da nije bio u mogućnosti narediti prinudno dovođenje apelanta, kao ni mjeru pritvora kao mjeru osiguranja prisustva osuđenika sjednici vijeća u prvostepenom postupku, s obzirom da osuđeni (apelant), u smislu odredbe člana 431. stav 3. ZKP FBiH, ne mora biti prisutan sjednici vijeća prvostepenog suda. Nadalje, Općinski sud je podsjetio da u postupku izvršenja strane sudske odluke nije potreban pristanak osuđenika jer je Sporazumom o izmjenama Sporazuma od 11. februara 2010. godine, u članu 2. navedenog Sporazuma u stavu 1. brisana tačka 3. (saglasnost osuđene osobe), tako da su prigovori apelanata u tom pravcu neosnovani. Općinski sud se u vezi sa navodima apelacije da taj sud nije obrazložio zašto je prihvatio odnosno zašto nije prihvatio pojedine dokaze pozvao na odredbu člana 68. stav 3. Zakona o pravnoj pomoći prema kojoj sud uopće nije ovlašten, niti nadležan utvrđivati činjenice ili obrazlagati dokaze na kojima je zasnovana strana sudska odluka, osim ako se radi o činjenicama koje se protive javnom moralu i pravnom poretku BiH, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

8. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da se temeljem Sporazuma izvršenje provodi isključivo prema zakonodavstvu države izvršenja, te da se prema odredbama Zakona o pravnoj pomoći nakon preuzimanja izvršenja strane sudske odluke daljnji postupak izvršenja provodi po zakonima BiH iz čega proizlazi da se izvršenje preuzete strane sudske presude, izvršava sukladno zakonima BiH, a prema kojim nije došlo do zastare izvršenja kazne, kako to apelant neosnovano ističe u apelaciji,

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni slučaj odnosi na postupak izvršenja strane sudske odluke kojom je odlučeno o apelantovoj krivici. Ustavni sud nalazi da se postupak koji se odnosi na postupak izvršenja strane sudske odluke u Bosni i Hercegovini, a po osnovu zamolnice stranog suda, ne tiče utvrđivanja „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ovim postupkom se samo odlučuje postoje li zakonski uvjeti za preuzimanje izvršenja strane sudske presude u Bosni i Hercegovini ili ne, po osnovu Sporazuma zaključenog između RH i BiH o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka u krivičnim postupcima.

11. U konkretnom slučaju postupak koji apelant osporava apelacijom temelji se na domaćem zakonodavstvu (član 431. ZKP FBiH, te čl. 63. i 68. Zakona o pravnoj pomoći), i Sporazumu, kojim su se potpisnice obavezale da će na osnovu zamolnice međusobno izvršavati pravomoćne sudske odluke u kaznenim stvarima koje donose sud jedne države ugovornice protiv državljana druge države ugovornice. Osim toga, za postupak preuzimanja izvršenja stranih presuda, suprotno navodima apelacije, više se ne traži saglasnost osuđenog, odnosno u konkretnom slučaju apelanta, budući da je tačka 3. odredbe člana 2. u stavu 1. Sporazuma, koja se odnosila na saglasnost osuđene osobe, brisana izmjenama Sporazuma od 11. februara 2010. godine, što je u odgovoru na apelaciju pojasnio i Općinski sud, a Ministarstvo pravosuđa RH u zamolnici i izričito naglasilo, pa se u tom dijelu i razlikuje obrazloženje koje je Ustavni sud dao u Odluci o dopustivosti, broj AP 56/09 od 25. oktobra 2011. godine, na koju se apelant pozvao, u odnosu na ovaj predmet. Naime, u citriranoj odluci je Ustavni sud u obrazloženju zaista naveo da postupku izvršenja strane sudske odluke obavezno mora prethoditi saglasnost osuđenog, budući da je taj uvjet postojao u vrijeme vođenja tog postupka, u smislu Ugovora zaključenog između Srbije, Crne gore i Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima.

12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je sud izvršenja, kada utvrdi da su ispunjeni uvjeti za izvršenje strane sudske odluke, u obavezi da donese odluku, ali da je prilikom odlučivanja vezan isključivo činjeničnim stanjem utvrđenim u stranoj sudskoj odluci, te nema obavezu da obrazlaže dokaze, već, na temelju ranije utvrđenog činjeničnog stanja, izriče sankciju prema domaćem zakonodavstvu, kao i da izvršenje provodi isključivo prema zakonodavstvu države izvršenja, u konkretnom slučaju BiH. Dakle, imajući u vidu navedeno Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud na sjednici vijeća, nakon što je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za izvršenje strane sudske odluke, na temelju presuda Županijskog i Vrhovnog suda RH i u njima utvrđenog činjeničnog stanja, donio formalnu odluku prema odredbama domaćeg zakonodavstva, koju je kao pravilnu i zakonitu u cijelosti potvrdio Kantonalni sud. Zbog svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da osporene presude, koje su donijeli Općinski i Kantonalni sud, a na osnovu člana 431. ZKP FBiH, čl. 63. i 68. Zakona o pravnoj pomoći, te izmijenjene odredbe člana 2. Sporazuma ne potpadaju pod okvir i zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić