Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/11 (E. V.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2639/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2639/11, rješavajući apelaciju Ermina Veličanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermina Veličanina podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-Pr-08-001450 od 27. augusta 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermina Veličanina podnesena protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 2/10 od 18. maja 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ermin Veličanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-Pr-08-001450 od 27. augusta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 089-0-Pr-08-001450 od 27. augusta 2009. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa mu je primjenom člana 236. stav 2. tačka 7. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, te je istovremeno, na osnovu člana
13. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: ZOP), određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj. Na osnovu člana 236. stav 2. ZOOBS-a apelantu je za učinjeni prekršaj određen jedan kazneni bod. Također, predmetnim rješenjem, apelant je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM.
3. Odlučujući po apelantovoj inicijativi za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti rješenja Osnovnog suda broj 089-0-Pr-08-001450 od 27. augusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine, Ustavni sud RS je donio rješenje broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine, kojim je odlučio da ne prihvati podnesenu inicijativu zbog nenadležnosti. U obrazloženju svog rješenja Ustavni sud RS je naveo da je odrebom člana 115. stav 1. tač. 1. i 2. Ustava Republike Srpske propisano da Ustavni sud RS odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i o saglasnosti propisa i opštih akata sa zakonom. Nadalje, Ustavni sud je naveo da iz sadržaja osporenih rješenja proizilazi da se odnose na individualno određeno lice i na konkretnu pravnu situaciju, odnosno počinjeni prekršaj apelanta kao davaoca inicijative. Prema tome, osporeni akti i u formalnom i u materijalnom smislu imaju karakter pojedinačnog, a ne opšteg pravnog akta, zbog čega Ustavni sud RS, saglasno odrebi člana 115. Ustava Republike Srpske, nije nadležan da ocjenjuje njihovu ustavnost i zakonitost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud RS je, na osnovu člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o Ustavnom sudu RS – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/05) odlučio kao u izreci rješenja.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zatim pravo na jednakost pred zakonom i jednakost pred sudom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» a. Dopustivost u odnosu na rješenje Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda broj 089-0-Pr-08-001450 od 27. augusta 2009. godine
6. S obzirom na to da je osporeno rješenje Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 191 od 30. septembra 2009. godine uručeno apelantu 15. oktobra 2009. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. juna 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.
b. Dopustivost u odnosu na rješenje Ustavnog suda RS broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine
7. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud konstatuje da se apelant žali na rješenje Ustavnog suda RS broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporenog rješenja Ustavnog suda RS, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U predmetnom postupku Ustavni sud je odlučio da ne prihvaća podnesenu inicijativu ocjene ustavnosti i zakonitosti rješenja Osnovnog suda od 27. augusta 2009. godine i rješenja Okružnog suda od 30. septembra 2009. godine, Ustavni sud RS je donio rješenje broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine, zbog nenadležnosti. Ustavni sud stoga zaključuje da je Ustavni sud RS odlučivao samo o dopuštenosti inicijative za ocjenu Ustavnosti određenih pojedinačnih pravnih akata.
8. Dakle, iz navedenog proizilazi da Ustavni sud RS osporenim rješenjem, broj U-2/10 od 18. maja 2011. godine, nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama apelanata» u smislu značenja prava na pravično suđenje, te slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Budući da apelant smatra da je osporenim rješenjem Ustavnog suda RS povređeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
10. Ustavni sud zapaža da u postupku pred Ustavnim sudom RS uopće nije odlučivano o apelantovim pravima niti je apelantu eventualno nametnuta neka obaveza već je samo odlučeno da Ustavni sud RS nije nadležan za ocjenu ustavnosti i zakonitosti rješenja Osnovnog i Okružnog suda. Stoga, imajući u vidu već navedeno, nesporno je da osporenom odlukom, nije odlučivano o pravima i slobodama koje su garantirane Evropskom konvencijom, u smislu prethodne tačke ove odluke, pa dosljedno prednjem u navedenom postupku nije ni moglo doći do diskriminacije apelanta po bilo kojem osnovu. Dakle, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na jednakost pred zakonom i jednakost pred sudom, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić