Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2664/12 (Đ. I.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2664/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2664/12, rješavajući apelaciju Đorđa Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 P 001064 10 gž od 12. aprila 2011. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj P-
596/04 od 14. juna 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Ilića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000806 11 Rev od 25. aprila 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000806 11 Rev od 25. aprila 2012. godine, presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 P 001064 10 gž od 12. aprila 2011. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-596/04 od 14. juna 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-596/04 od 14. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 14 0 P 001064 10 gž od 12. aprila 2011. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 660.000,00 KM sa zateznom kamatom od 28. februara 2001. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine apelantova revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene tako da je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta te obavezana tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete ispalti iznos od 6.000,00 KM sa pripadajućom kamatom od 9. decembra 2010. godine do isplate. Istom presudom je odlučno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je apelantova revizija u preostalom dijelu odbijena.
4. Po prijemu drugostepene presude apelant je podneskom od 20. aprila 2012. godine zatražio donošenje dopunske presude «o dopuni presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine sa potpunim usvajanjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 660.000,00 KM i usvajanja parničnih troškova u iznosu od 5.030,00 KM».
5. Vrhovni sud je rješenjem broj 118 0 P 000806 11 Rev od 25. aprila 2012. godine odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirao odredbu člana 192. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da dopunskom presudom sud odlučuje o zahtjevima o kojima je trebao odlučiti ranijom presudom, ali je to nehotice propustio učiniti, pa je umjesto da odluči o svim zahtjevima (i donese potpunu presudu) odlučio samo o nekim. Dopunska presuda može se donijeti samo na prijedlog stranake, kako tužitelja, tako i tuženog, pod uslovom da je prijedlogstavljen u roku od trideset dana računajući ga od dana prijema presude čija se dopuna traži. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja navedene odredbe proizilazi da sud može donijeti dopunsku presudu samo ako je prvobitnu presudu donio kao prvostepeni sud koji i odlučuje o postavljenim zahtjevima tužitelja. Međutim, i drugostepeni sud može dopunskom presudom odlučiti o dijelu pobijene prvostepene presude o kojem nije donesena odluka po žalbi, pa tako i revizijski sud o dijelu pravosnažne drugostepene presude koja se pobija revizijom, a o kojem dijelu nije donesena odluka po reviziji.
6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju presudom tog suda (broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine) čija se dopuna traži, u potpunosti riješena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude i odlučeno o pravilnosti i zakonitosti te presude na način da je pobijana drugostepena presuda, djelimičnim usvajanjem apelantove revizije, u jednom dijelu preinačena, a u ostalom dijelu, odbijenjem revizije, potvrđena, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Dakle, odlučeno je o reviziji u cjelini i o svim zahtjevima apelanta pa nema mjesta donošenju dopunske presude. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je donošenjem presude čija se dopuna traži odlučeno o reviziji u cjelini i o svim zahtjevima apealnta (pa i o troškovima postupka jer je odlučeno da svaka stanka snosi svoje troškove) slijedom čega je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan na osnovu člana 192. stav 3. ZPP.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» a. Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine, presudu Okružnog suda broj 14 0 P 001064 10 gž od 12. aprila 2011. godine i presudu Osnovnog suda broj P-596/04 od 14. juna 2005. godine
9. S obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine uručena apelantu 25. aprila 2012. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 12. jula 2012. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.b. Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 25. aprila 2012. godine
10. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud, prvenstveno, odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se osporenim rješenjem Vrhovnog suda nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obveze, nego je odlučivano o postojanju procesnih uslova za donošenje dopunske presude. Naime, navedenim rješenjem Vrhovni sud je odbio zahtjev za donošenje dopunske presude, zbog neispunjenja zakonskih uslova navedenih u članu 192. ZPP, dok je o građanskim pravima i obvezama apelanta, konkretno, naknadi štete, odlučeno presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000806 11 Rev od 14. marta 2012. godine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić