Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/12 (R. B.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2924/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2924/12, rješavajući apelaciju Riste Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Blagojevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 87 0 Rs 0010896 12 Rev od 19. juna 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Risto Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Refika Jaramaz, advokat iz Doboja, podnio je 17. jula 2012. godine pismo Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 87 0 Rs 0010896 12 Rev od 19. juna 2012. godine, koje je zavedeno pod broj Su-
24/12. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 31. jula 2012. godine dostavio popunjeni obrazac apelacije koji je zaveden pod broj AP-2924/12.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 87 0 Rs 0010896 12 Rs od 16. februara 2012. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 87 0 Rs 010896 12 Rsž od 25. aprila 2012. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv „BNB Petrol“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade plate za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2010. godine isplati iznos od 8.400,00 KM i na ime otpremnine iznos od 3.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2010. godine pa do dana isplate, i troškovima postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst, propisano da radnik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa (subjektivni rok), a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), te da je apelantu subjektivni rok za podnošenje tužbe počeo teći kada je saznao za povredu prava iz radnog odnosa, tj. kako je to naveo u tužbi, dva do tri dana nakon što je penzionisan 30. novembra 2010. godine. Kako je apelant tužbu podnio 15. februara 2012. godine, tj. po isteku subjektivnog roka od jedne godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantova tužba podnesena neblagovremeno.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je pravilno Osnovni sud zaključio da je apelantu subjektivni rok za podnošenje tužbe počeo teći kada je saznao za povredu prava iz radnog odnosa, odnosno dva, tri dana nakon što je penzionisan 30. novembra 2010. godine, te da je pravilno odlučio Osnovni sud kada je odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu, jer je apelant tužbu podnio 15. februara 2012. godine, tj. po isteku subjektivnog roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 87 0 Rs 0010896 12 Rev od 19. juna 2012. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se blagovremenost tužbe za isplatu neisplaćenih plata i priznanje drugih prava iz radnog odnosa procjenjuje u odnosu na vrijeme kad je povreda tog prava iz radnog odnosa učinjena. Kako je pravo na isplatu plate, uz samo pravo na rad, osnovno pravo iz radnog odnosa, i nju radnik prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu, Vrhovni sud je zaključio da se sa svakim izostankom isplate iznosa na ime plate, ili manjom isplatom iste, može smatrati da je zaposleni saznao, odnosno mogao znati, da mu je poslodavac uskratio ili ograničio, odnosno povrijedio pravo iz radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant tražio isplatu plata za period od 1. decembra 2009. do 30. novembra 2010. godine, odnosno isplatu otpremnine, jer je penzionisan 30. novembra 2010. godine, te da je apelant kod svake neisplaćene plate imao saznanje, najkasnije do 10. u tekućem mjesecu, da mu nije isplaćena plata za prethodni mjesec, odnosno, kod otpremnine u momentu kada mu je prestao radni odnos radi ostvarenja prava na penziju, te da je nesporno da je apelant tužbu radi isplate naknade na ime neisplaćenih plata i otpremnine podnio prvostepenom sudu 15. februara 2012. godine. Vrhovni sud je naveo da kako je predmetnom odredbom zakona koji reguliše radne odnose propisan rok za ostvarenje prava iz radnog odnosa, o apelantovom zahtjevu, kao neblagovremenom, ne može se meritorno odlučivati.
6. Iako apelant, u navodima apelacije nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo osporenom odlukom povrijeđeno, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbacili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu plate i otpremnine, budući da je apelant tužbu za isplatu podnio 15. februara 2012. godine, dakle, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, po proteku roka propisanog odredbom člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst. Dalje, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju jer je zaključio da su Okružni i Osnovni sud pravilno odlučili kada su apelantov tužbeni zahtjev odbacili kao neblagovremen.
10. Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbačen iz formalnih razloga s obzirom da apelant nije sudu podnio tužbu u zakonom propisanom roku pa su se redovni sudovi isključivo bavili pitanjem blagovremenosti te tužbe. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama odgovarajuće obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na naknadu plate i otpremnine, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu, odnosno iscrpiti pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu zbog čega se apelacija ne može razmatrati (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluku Ustavnog suda broj 260/09 od 9. novembra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić