Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3120/09 („Tehnološka škola“-Banja Luka)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3120/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3120/09, rješavajući apelaciju „Tehnološke škole“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Tehnološke škole“ Banja Luka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 319 od 5. augusta 2009. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tehnološka škola“-Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnila je 7. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 319 od 5. augusta 2009. godine, Apelant je podnio apelaciju 7. oktobra 2009. godine kojom je tražio spajanje ranije podnesene apelacije AP 571/08 sa apelacijom broj AP 3120/09 pod jedinstvenim brojem AP 3120/09, te da se objedini dokumentacija i jedinstveno razmatra i na osnovu priloženih dokaza donese jedinstvena odluka.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 571/08 od 15. juna 2010. godine odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju koju je apelantica podnijela 20. februara 2008. godine protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanatice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine poništene su kao nezakonite apelantove odluke i to: Odluka broj 458/03 od 1. jula 2007. godine o tužiteljevom udaljenju sa rada, Odluka broj 704/03 od 29. septembra 2003. godine o otkazu ugovora o radu, te Odluka broj 814/03 od 27. novembra 2003. godine, a apelantu je naloženo da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, odnosno na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Apelant je obavezan da tužitelju za period od 1. jula 2003. godine do 11. jula 2004. godine na ime umanjene i neisplaćene plaće i zakonske zatezne kamate zaključno sa 25. decembrom 2006. godine isplati ukupan iznos od 9.792.86 KM, te da na iznos od 5.052.48 KM plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 26. decembra 2006. godine do konačne isplate. Apelant je, također, obavezan da tužitelju za period od 1. jula 2003. godine do 11. jula 2004. godine uplati doprinos za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje i doprinos za slučaj nezaposlenosti kod nadležnih fondova Republike Srpske, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.100.00 KM, dok je tužiteljev zahtjev za isplatu regresa za 2004. godinu u iznosu od 552,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 327,00 KM počevši od 26. decembra 2006. godine do konačne isplate odbijen kao neosnovan.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, a Presuda Osnovnog suda broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine u dijelu odluke o troškovima postupka je preinačena tako što se dosuđeni iznos troškova postupka od 4.100.00 KM snižava na iznos od 2.450.00 KM. Apelantova žalba u ostalom dijelu je odbijena i presuda je ostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe je odbijen. Okružni sud je utvrdio da je u toku disciplinskog postupka, suprotno navodima prvostepene presude, apelant omogućio tužitelju da dâ svoju odbranu i da je tužitelj znao za koje povrede radne obaveze se tereti. Okružni sud je istakao da je apelant utvrdio da je tužitelj učinio povredu radne obaveze tako što je izvršio ispravku ocjene na način kako je to opisano u disciplinskom spisu. Povreda koju je tužitelj na ovakav način učinio pogrešno je kvalificirana kao povreda iz člana 91. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, ali se navedena povreda može kvalificirati kao povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 9. Zakona o radu, a to je svako drugo ponašanje radnika iz kojeg se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Ova povreda radne obaveze predstavlja težu povredu radne obaveze za koju se može izreći mjera otkaza ugovora o radu, u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. Međutim, odredba člana 119. Zakona o radu predviđa da se u slučaju udaljenja radnika poslodavac obavezuje da odluči o odgovornosti radnika tako što će provesti disciplinski postupak u roku od tri mjeseca koji se računa od dana udaljenja, pa kada se ovo ima u vidu, te da je tužitelj udaljen apelantovom odlukom 1. jula 2007. godine, a da je disciplinski postupak okončan kod apelanta 27. novembra 2003. godine (kada je donesena odluka kojom se tužiteljev prigovor odbija i prvostepena odluka o otkazu ugovora o radu potvrđuje), dakle, nakon isteka roka od tri mjeseca od dana tužiteljevog udaljenja sa rada, a na koje rokove, budući da su prekluzivni, sud pazi po službenoj dužnosti, nastupila je zastara vođenja disciplinskog postupka. Okružni sud je zaključio da su apelantove odluke nezakonite, pa je, stoga, pravilna odluka prvostepenog suda da apelantove navedene odluke poništi, ali ne zbog razloga navedenih u prvostepenoj presudi.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 319 od 5. augusta 2009. godine revizija apelantice je odbačena. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS" broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljenjem tekstu: ZPP RS) kojim je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Pri tome se kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2. ZPP). Nadalje, stavom 3. istog člana propisano je da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocjeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je zakljkučio da se u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, vrijednost spora u podnesku od 29. decembra 2004. godine, kojim je ispravljena tužba, označena je na iznos od 6.000,00 KM i ta vrijednost spora je mjerodavna u ovoj parnici s obzirom da vrijednost novčanog zahtjeva, bez obračunate kamate, iznosi 5.604,94 KM (član 316. ZPP RS). U ovom slučaju odlučivanje o reviziji tužene, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa nema uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP RS. Obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM (iznosi 6.000,00 KM), revizija je nedozvoljena temeljem člana 237. stav 2. ZPP RS.
7. Apelantica je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine ranije podnijela apelaciju, koja je registrovana pod brojem AP-571/08. Ustavni sud je 15. juna 2010. godine donio Odluku o dopustivosti AP 571/08 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju AP 571/09 odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovana. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da „u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. [Također], Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“(vidi, odluka Ustavnog suda AP 571/08 od 15. juna 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
10. Ustavni sud zapaža da je apelantica kao osporenu odluku navela Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 319 od 5. augusta 2009. godine kojom je njena revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine odbačena nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena. Konačna odluka, u smislu ranije iznesenog stava je Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine.
11. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija AP 571/08, kojom je apelantica osporavala presudu Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine. Ustavni sud je o apelantovu apelaciju broj AP 571/08 donio odluku Ustavnog suda broj AP 571/08 od 15. juna 2010. godine. U navedenoj odluci je već utvrđeno da su apelantičini navodi iz apelacije broj AP 571/08, koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine, očigledno (prima facie) neosnovani. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija AP 571/08 o kojoj je Ustavni sud 15. juna 2012. godine donio konačnu i obavezujuću odluku broj AP 571/08, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić