Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/09 (M. G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3478/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3478/09, rješavajući apelaciju Miodraga Glišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Glišića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 439 od 24. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-104/05 od 12. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj Rs-32/03 od 17. decembra 2004. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 4. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 439 od 24. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-104/05 od 12. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-32/03 od 17. decembra 2004. godine. Apelant je 24. jula 2012. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je bio u radnom odnosu kod Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) gdje je obavljao poslove i zadatke policajca. Odlukom Komesara IPTF-a apelantu je oduzeto privremeno ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti. Rješenjem MUP-a RS broj 05/2-120-847 od 3. decembra 2002. godine utvrđeno je da je apelant ostao neraspoređen zbog interesa službe počev od 22. novembra 2002. godine do okončanja postupka po reviziji Odluke Komesara IPTF-a o oduzimanju privremenog ovlaštenja za vršenje policijskih dužnosti, a najduže šest mjeseci. Konačnom Odlukom Komesara IPTF-a od 31. decembra 2002. godine potvrđena je ranija Odluka Komesara IPTF-a, od 5. novembra 2002. godine, o neodobravanju certifikacije, što je apelanta učinilo nepodobnim za obavljanje poslova i zadataka kod MUP-a RS. Na osnovu navedene odluke Komesara IPTF-a, MUP RS je donio rješenje broj 05/2-126-142 od 10. marta 2003. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos.

3. Apelant je na rješenje poslodavca broj 05/2-126-142 od 10. marta 2003. godine izjavio prigovor koji je rješenjem broj 05/2-126-142 od 15. aprila 2003. godine odbijen kao neosnovan i potvrđena je odluka o prestanku radnog odnosa.

4. Presudom Osnovnog suda broj Rs-32/03 od 17. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Ž-104/05 od 12. novembra 2007. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ponište rješenja poslodavca broj 05/2-126-142 od 10. marta i od 15. aprila 2003. godine o prestanku radnog odnosa, kao nezakonita, te da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao, da mu isplati zaostale plaće i druge mjesečne ili godišnje prinadležnosti, za period od 1. marta 2003. godine do 1. septembra 2004. godine, što sa obračunatim kamatama ukupno iznosi 6.385,23 KM, kao i parnične troškove, ili da mu isplati otpremninu u iznosu od 6.000,00 KM sa obračunatom kamatom na taj iznos za period 15. marta 2004. godine do 15. septembra 2004. godine u iznosu od 547,85 KM, odnosno ukupno 6.547,85 KM sa kamatom u visini stope zakonske zatezne kamate počev od 16. septembra 2004. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, između ostalog, navedeno je da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja poslodavca u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena konačna Odluka Komesara IPTF-a od 31. decembra 2002. godine, a kojom je potvrđena ranija odluka o neodobravanju certifikacije. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, u cjelini, kao pravilne, prihvata i taj sud, jer Odluka Komesara IPTF, koja je konačna i obavezujuća za tuženu, predstavlja razlog koji „ex lege" dovodi do posljedice koja je predmet zaštite u ovoj parnici. Također je navedeno da upravo karakter odluka Komesara IPTF, koje nemaju sudsku zaštitu pred domaćim sudovima, isključuje mogućnost utvrdjivanja osnovanosti razloga za oduzimanje cerifikata, pa su neosnovani apelantovi žalbeni razlozi da su sudovi ovlašteni da ocjenjuju zakonitost ovog rješenja i da se upuštaju u opravdanost razloga za njegovo donošenje. U tom smislu, pravilan je, prema mišljenju drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda da je pravni okvir za donošenje pobijane odluke MUP-a RS član 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS" broj 18/99). Na kraju, drugostepeni sud je istakao da je prvostepena presuda na jasan i pravno utemeljen osnov za prestanak radnog odnosa sa kvalitetnim obrazloženjem, istovremeno potvrdila i ispunjenjenje imperativnog zadatka tužene prihvaćenog najvišim aktima države, koji se odnosi na saradnju Ministarstva unutrašnjih poslova prema međunarodnim policijskim snagama i ispunjenje svih obaveza koje proističu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 439 od 24. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj Ž-104/05 od 12. novembra 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da je presuda Okružnog suda pravilna i zakonita. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 14. navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, propisano da radniku, kome je u skladu sa sa odredbama tog zakona, oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata policajcima, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da je donošenjem osporenih odluka o prestanku radnog odnosa apelantu, poslodavac povrijedio odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima i odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zato što je osnov za prestanak radnog odnosa činjenica da apelant nije dobio certifikat za rad od IPTF-a, što predstavlja razlog za prestanak radnog odnosa iz člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na razumnu dužinu trajanja postupka, kao i pravo na rad. Isto tako, apelant zahtijeva naknadu nematerijalne štete u novčanom iznosu od 3.000,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnom slučaju apelant osporava presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 31. decembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

10. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud također zapaža da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cijelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 31. decembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkompatibilnim ratione personae u smislu značenja člana

35. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt Komesara IPTF-a od 31. decembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donesen u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2746/09 od 11. februara 2010. godine, stav 10., dostupna na www.ustavnisud.ba)

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/09 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio