Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/11 (F. A.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4455/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4455/11, rješavajući apelaciju Faruka Abdulahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Abdulahovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 002172 10 U od 22. septembra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Abdulahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 17. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 002172 10 U od 22. septembra 2011. godine.
2. Rješenjem Komisije za upućivanje osiguranih lica na liječenje van Kantona i odobravanje finansijske pomoći za liječenje u inostranstvu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-I-37-8579/09 od 24. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01-II-37-1/10 od 2. februara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za plaćanje računa na iznos od 4.023,76 HRK za troškove liječenja koje je obavio u periodu od 19. jula 2009. godine do 23. jula 2009. godine u Kliničkom bolničkom centru Split. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da apelant prije odlaska u Hrvatsku nije od Zavoda pribavio obrazac BH/HR3, te da s obzirom na to, nema osnova da mu se priznaju troškovi liječenja u inostranstvu već ih on, u skladu sa članom 22. Pravilnika o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite za vrijeme boravka u inostranstvu («Službene novine FBiH» broj 31/02; u daljnjem tekstu: Pravilnik), snosi lično.
3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu koja je presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 002172 10 U od 22. septembra 2011. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da rješenjima Zavoda i Komisije nisu povrijeđena apelantova prava, niti na zakonu zasnovani neposredni lični interesi, te da su u upravnom postupku, koji je prethodio upravnom sporu, utvrđene sve relevantne činienice od kojih zavisi pravilno rješavanje predmetne upravne stvari, te da je na potupno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo. Nadalje, sud je naveo da je odrebom člana 41. st. 2. i 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 30/97, 7/02 i 70/08) propisano da osigurano lice ima pravo da koristi zdravstvenu zaštitu u inostranstvu za vrijeme rada odnosno boravka u inostranstvu pod uslovima i na način utvrđen posebnim propisima, te da propise iz citiranog člana donosi ministar zdravstva. Sud je naveo da je na osnovu navedenih zakonskih odredaba federalni ministar zdravstva donio Pravilnik, kojim je u članu 2. navedeno koja lica imaju pravo na zdravstvenu zaštitu za vrijeme boravka u inostranstvu, dok je odredbama člana 22. istog Pravilnika proisano da «Osigurano lice koristi zdravstvenu zaštitu za vrijeme boravka u inostranstvu, a kojem prije odlaska u inostranstvo nije izdata potvrda o pravu na korištenje zdravstvene zaštite u inostranstvu, odnosno dvojezični obrazac, troškove zdravstvene zaštite snosi lično». S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da apelant u konkretnom slučaju prije odlaska u inostranstvo nije pribavio pomenutu potvrdu, odnosno obrazac, zbog čega u skladu sa navedenim odredbama citiranog Pravilnika nije ispunio uslove za ostvarivanje prava na korištenje zdrvastvene zaštite u inostranstvu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude također istaknuo da je mišljenja da su odredbe Pravilnika isuviše restriktivno i rigorozno postavljene, kada je u pitanju ostvarivanje zdravstvene zaštite u inostranstvu u hitnim slučajevima naknade troškova neophodnih medicinskih intervencija uzrokovanih višom silom, odnosno nesretnim slučajem, i da je u takvim slučajevima trebalo propisati određene izuzetke, odnosno ostaviti mogućnost ostvarivanja prava bez prethodnog pribavljanja propisanog dvojezičnog obrasca i bez izuzetno kratkog, tj. promptnog roka «odmah», ali s obzirom da je navedeni Pravilnik, te druga podzakonska akta donijeti na osnovu ovlašćenja iz Zakona i da su na snazi, organi uprave, a također i sud, su dužni pridržavati se predmetnih odredaba.
5. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na zdravstvenu zaštitu iz člana II.A.2.o) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i zaštita od diskriminacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. U konkretnom slučaju, apelant osporava presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 002172 10 U od 22. septembra 2011. godine kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba u postupku pokrenutom radi naknade troškova zdravstvene zaštite u inostranstvu. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život. U vezi sa navodima o kršenju prava na život, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 2. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. Evropske konvencije propisano da je «1) pravo na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Niko neće biti namjerno lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom. 2) Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; b) prilikom zakonitog hapšenja ili spriječavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.» Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života (vidi, odluka Ustavnog suda, broj AP-2332/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ccbh.ba).
9. Dakle, žrtva kršenja ovog prava, u navedenom kontekstu, ne može biti lice kojem nije dosuđena naknada troškova zdravstvene zaštite u inostranstvu. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ističe da apelant također navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud smatra da osporena odluka ni na koji način ne pokreću pitanje navedenih prava, niti pojedinačno niti u njihovoj međusobnoj vezi. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Osim toga, apelant navodi povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić