Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4756/11 (N. D.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4756/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4756/11, rješavajući apelaciju Naila Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003190 09 Uvp pd 7. oktobra 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nail Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 15. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 003190 09 Uvp pd 7. oktobra 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine.
2. Apelant je 7. augusta 2009. godine podnio zahtjev Kantonalnom sudu zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Apelant je u zahtjevu naveo da su njegova prava iz mirovinskog osiguranja povrijeđena u postupku pred upravnim organima Federalnog zavoda MIO/PIO i upravnim aktima koja su donesna u tom postupku. Apelant tvrdi da mu je Federalni zavod za MIO/PIO u predmetnom postupku onemogućio pristup informacijama. Također je naveo da je Kantonalni sud, donoseći presudu broj 007-0-U-06-000674 od 10. novembra 2006. godine povrijedio njegova ustavna prava tako što ga nije uključio u postupak, kao i što u navedenoj presudi nije označena pouka o pravnom lijeku.
3. Kantonalni sud je rješenjem broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom FBiH. U obrazloženju je istaknuto da se u smislu člana 60. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FbiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) može zahtijevati zaštita prava i osnovnih sloboda garantovanih Ustavom FBiH, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Na temelju predočenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantu u toku postupka u kojem je odlučivano o njegovim pravima iz penzijskog osiguranja nije bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu njegovih prava jer je protiv prvostepenog rješenja žalbu izjavio drugostepenom organu, odnosno pokrenuo upravni spor, te protiv donesene presude uložio zahtjev za vanredno preispitivanje. Nadalje, zaključeno je da apelant ničim nije dokazao svoju tvrdnju da mu je Federalni zavod za MIO/PIO u postupku utvrđivanja njegove mirovine uskratio pravo na pristup informacijama. Najzad, s obzirom da nije tražio održavanje javne rasprave u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, presuda Kantonalnog suda je donesena po sudiji pojedincu, na nejavnoj sjednici. Konačno, protiv presude donijete u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba kao redovni pravni lijek, pa zbog toga nije ni sadržala pouku o pravnom lijeku.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 07 0 U 003190 09 Uvp pd 7. oktobra 2011. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio zakon i za svoju odluku dao potpune i valjane razloge, te da nije povrijedio federalni propis niti pravila federalnog zakona koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.
5. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 07 0 U 003190 09 Uvp pd 7. oktobra 2011. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom FBiH jer je apelant u toku postupka u kojem je odlučivano o njegovim pravima iz penzijskog osiguranja ostvario pravo na sudsku zaštitu njegovih prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom FBiH koji je vođen pred Kantonalnim sudom, ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o tome da li su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetnog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da se o apelantovim građanskim pravima i obavezama odlučivalo u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu koji je apelant pokrenuo pred nadležnim sudom. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o dopustivosti apelantovog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava pojedinaca garantovanih Ustavom FBiH nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić