Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4827/11 (M. A.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4827/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 4827/11, rješavajući apelaciju Marka Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Andrića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 002104 11 Kž 4 od 7. novembra 2011.
godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 002104 10 K od 19. septembra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, trenutno u Kazneno popravnom zavodu ZT Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ), podnio je 20. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 002104 11 Kž 4 od 7. novembra 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 002104 10 K od 19. septembra 2011. godine.
2. Iz stanja spisa predmeta proizilazi da presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 002104 10 K od 5. marta 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 002104 10 Kž3 od 1. jula 2010. godine, apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. i člana 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te da je istom presudom obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 88,00 KM i da plati paušal sudu u iznosu od 100,00 KM, kao i da naknadi troškove odbrane po službenoj dužnosti o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.
3. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjem broj 03 0 K 002104 10 K od 31. decembra 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda broj 03 0 K 002104 11 Kv 2 od 12. augusta 2011. godine, obavezao apelanta da pored troškova krivičnog postupka u iznosu od 88,00 KM i paušala u iznosu od 100,00 KM, plati i troškove odbrane po službenoj dužnosti u ukupnom iznosu od 5.309,45 KM.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 002104 10 K od 19. septembra 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 002104 11 Kž 4 od 7. novembra 2011. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 12. augusta 2011. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 335. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da je rok za žalbu protiv prvostepenog rješenja tri dana od dana dostavljanja prijepisa rješenja, a budući da je rješenjem Kantonalnog suda od 12. augusta 2011. godine apelantova žalba protiv rješenja istog suda od 31. decembra 2010. godine odbijena kao neosnovana, to je rješenje od 31. decembra 2010. godine postalo pravomoćno, pa proizilazi da je apelant podnio žalbu protiv pravomoćnog rješenja protiv kojeg žalba nije dopuštena. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu člana 327. ZKP FBiH odlučio kao u izreci rješenja.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 3. Evropske konvencije, potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. st.1 i 3. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
9. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njegova žalba iz procesnih razloga budući da ista nije dozvoljena u smislu člana 327. ZKP FBiH. Stoga Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne žalbe, a da se nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesena pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. U odnosu na navode apelanta o povredi člana 6. stav 3. Evropske konvencije, kojim se garantuju osnovna procesna prava svakome ko je optužen za krivično djelo, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke ne tiču utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, nego je osporenim odlukama odlučivano o procesnim pitanjima. U postupku u kojem je iz procesnih razloga odbačena apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i troškova odbrane nije utvrđivana osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta, tako da apelant u odnosu na predmetni postupak ne uživa ni zaštitu člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite. Slijedi, da su apelacioni navodi vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić