Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1130/12 (M. I.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1130/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i podpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP-1130/12, rješavajući zahtjev Miroljuba Ilića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Miroljuba Ilića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroljub Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Slavko Maksimović, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 23. ožujka 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Apelacioni sud ) broj 96 0 P 003428 11 Rev od 27. siječnja 2012. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 003428 10 Gž od 19. siječnja 2011. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003428 08 P od 19. travnja 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj 96 0 P 003428 08 P od 19. travnja 2010. godine u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed poslovnog prostora u površini od 19,10 m2 i poslovnog prostora u površini od 16,90 m2 (u izreci presude precizirane oznake poslovnih prostora, u daljnjem tekstu: poslovni prostori).

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003428 08 P od 19. travnja 2010. godine, obvezan je tuženi A.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju M.A. (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođene od svih osoba i stvari nekretnine: stambeni prostor u površini od 61,75 m2, stambenu jedinica broj 19, stan u površini od 102,50 m2, parking mjesto broj 28 (u izreci presude precizirane oznake i površine ovih nekretnina) i poslovne prostore. Istom presudom obvezan je tuženi da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 003428 10 Gž od 19. siječnja 2011. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obvezan predati u posjed stan, te u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka (u ovom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak), dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena (između ostalog i u dijelu kojom je tuženi obvezan tužitelju predati u posjed poslovne prostore).

4. Rješenjem Apelacionog suda, revizijskog vijeća, broj 96 0 P 003428 11 Rev od 27. siječnja 2012. godine apelantova revizija je odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da iz revizije proizlazi da apelant revizijom pobija drugostupanjsku odluku kojom je potvrđen dio drugostupanjske presude koji se odnosi na predaju u posjed poslovnih prostora. Apelant smatra da ima svojstvo umješača sa položajem jedinstvenog suparničara, pa da stoga može izjaviti izvanredni pravni lijek i u parnici u kojoj do nastupanja pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu nije sudjelovao kao umješač, odnosno da kao umješač može izjaviti izvanredni pravni lijek, iako nije sudjelovao u postupku koji je pravosnažno okončan u smislu članka 163. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine» br. 8/09 i 52/10; u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je naveo da reviziju izjavljuje u roku iz članka 346. ZPP, jer mu je drugostupanjska presuda uručena 1. srpnja 2011. godine od strane punomoćnika tužitelja, a reviziju je izjavio 4. srpnja 2011. godine (unutar roka od 30 dana).

5. Apelacioni sud istakao da je ispitujući blagovremenost izjavljene revizije (obzirom da se prvostupanjski sud nije očitovao o blagovremenosti) ocijenio da revizija nije blagovremena, jer je podnesena izvan roka od 30 dana propisanog odredbom članka 346. ZPP. Naime, sukladno odredbi članka 168. stavak 1. ZPP-a, umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu, te da je u daljnjem tijeku parnice on ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio, dok je stavkom 2. istog članka propisano da je umješač ovlašten podnijeti i izvanredni pravni lijek, ako je stupio u parnicu do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Apelacioni sud je konstatirao da je rok u kojem umješač može podnijeti izvanredni pravni lijek (ZPP ne pravi razliku između običnog umješača i glavnog umješača-sa položajem jedinstvenog suparničara) rok u kojem bi tu radnju (izjavljivanje revizije) mogla poduzeti stranka kojoj se pridružio (članak 168. stavak 1. ZPP). U konkretnom slučaju rok za izjavljivanje revizije istekao je protekom roka od trideset dana od dana kada je punomoćnik tuženog primio drugostupanjsku presudu, a prema podacima iz spisa proizlazi da je punomoćnik tuženog drugostupanjsku presudu primio 16. veljače 2011. godine, pa je zadnji dan za izjavljivanje revizije bio 18. ožujka 2011. godine. Kako je apelant reviziju izjavio 4. srpnja 2011. godine, revizija je neblagovremena, jer je izjavljena protekom više od tri mjeseca od dana kada je punomoćnik tuženog primio drugostupanjsku presudu (16. velječe 2011. godine) i od kada počinje teći rok od trideset dana za izjavljivanje revizije i stranci (tuženom) i osobi koja se pridružila toj stranci u postupku (apelantu). Apelacioni sud je naveo da se nije upuštao u ispitivanje dopuštenosti izjavljene revizije (da li je apelant stekao svojstvo umješača suglasno odredbama čl. 166., 167. i 168. ZPP-a), jer je ocijenio da revizija nije blagovremena, zbog čega je reviziju odbacio u smislu odredaba članka 356. ZPP-a.

6. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je Apelacioni sud računao rok za izjavljivanje revizije od dana kad je tuženi primio drugostupanjsku presudu, međutim, on je uz reviziju priložio dokaze da je za drugostupanjsku presudu saznao tek na raspravi u drugom predmetu, a njegova revizija u smislu članka 163. ZPP-a ima dejstvo i u odnosu na tuženog koji nije izjavio reviziju. Apelacioni sud nije pravio razliku između običnog umješača i umješača sa položajem jedinstvenog suparničara, jer obični umješač može poduzimati samo radnje koje nisu u suprotnosti sa radnjama stranke, dok umješač sa položajem jedinstvenog suparničara, koji status on nesporno ima, može poduzeti radnje koje nije poduzela stranka i tada se ta radnja „proteže“ i na tuženog koji tu radnju nije poduzeo. Zato se rok za izjavljivanje žalbe računa od dana saznanja za odluku, a ne od dana kada je tuženi primio drugostupanjsku presudu.

7. Apelant navodi i da je rješenjem o izvršenju od 13. lipnja 2011. godine dopušteno izvršenje predajom u posjed poslovnih prostora, na koje je on izjavio prigovor, koji je odbijen, a o njegovom prijedlogu za odgodu izvršenja nije nikada odlučeno. Osim toga apelant je naveo da je tražio da se dopusti miješanje u ovaj izvršni postupak, međutim navedeno je odbijeno kao neutemeljeno. Poslovni prostori u naravi nikada nisu postojali, jer se prilikom gradnje odstupilo od projekta i izgrađen jedan poslovni prostor koji je njemu prodat, te da je po navedenom u tijeku parnični postupak.

8. Apelant navodi „zbog svega navedenog prinuđen sam da se obratim Ustavnom sudu ovom apelacijom da Ustavni sud prihvati odlučivanje o meritumu i da do donošenja odluke o meritumu usvoji privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj 96 0 P 003428 08 P od 19. travnja 2010. godine u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed poslovnih prostora“.

9. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne obrazlaže razloge za donošenje privremene mjere, nego da samo traži da se presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 003428 08 P od 19. travnja 2010. godine ne izvršava.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant ne samo da nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, nego nije ni obrazložio zašto traži usvajanje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.

13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1130/12 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio