Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1784/12 (H. M., H. J., S. M., N. K., S. Ž. i drugi)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1784/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1784/12, rješavajući zahtjev Hasana Muminagića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasana Muminagića, Hasiba Jareba, Sifeta Mrkonje, Nedima Kulenovića, Saše Živanovića, Omera Lepare, Sadije Kaimović, Mithata Asotića, Senada Bašića, Ifeta Halepe, Orhana Šabana, Haruna Fazlibegovića, Amera Šuškića, Sanele Šuškić Halilović, Salke Lisica, Selmira Topčića, Murisa Trake, Biljane Čerović, Sabine Bojić, Safeta Šuškića, Harisa Idrizbegovića, Senada Kerića, i Edina Poljarevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Muminagić, Hasib Jareb, Sifet Mrkonja, Nedim Kulenović, Saša Živanović, Omer Lepara, Sadija Kaimović, Mithat Asotić, Senad Bašić, Ifet Halepa, Orhan Šaban, Harun Fazlibegović, Amer Šuškić, Sanela Šuškić Halilović, Salko Lisica, Selmir Topčić, Muris Trako, Biljana Čerović, Sabina Bojić, Safet Šuškić, Haris Idrizbegović, Senad Kerić i Edin Poljarević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Travnika koje zastupa Adis Ribić advokat iz Travnika, podnijeli su 14. maja 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 003004 11 Rev od 29. marta 2012. godine. Apelanti su naknadno 26. juna 2012. godine, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 003004 11 Rev od 29. marta 2012. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 003004 07 P od 8. aprila 2010. godine, obavezana je Javna ustanova «Bolnica» Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati na ime razlike plaće i toplog obroka za period od 1. septembra 2004. godine do 31. augusta 2007. godine pojedinačne iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Obavezan je tuženi da apelantima isplati iznos od 3.900,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da su apelanti radili kod tuženog u spornom periodu, da su svi ostvarili pravo na plaću i naknadu za ishranu i da im je tuženi vršio obračun plaće i naknade za ishranu (topli obrok) u spornom periodu u skladu sa ugovorom o radu i pravilnikom, odnosno da obračun i isplata nije vršena u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva («Službene novine Federacije BiH, broj 49/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Sporno je među strankama da li je tuženi bio dužan da prilikom obračuna i isplate plaće i naknade za topli odmor za sporni period primjeni odredbe navedenog Granskog kolektivnog ugovora. Iz navedenog Granskog kolektivnog ugovora proizilazi da je potpisan od strane federalnog ministra zdravstva u ime Vlade Federacije BiH i prim. dr. Abdulaha Nakaša u ime Nezavisnog strukovnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu Federacije BiH, da je zaključen na neodređeno vrijeme i da se istim uređuju prava obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije BiH. Općinski sud je dalje istakao da tuženi kao poslodavac apelanata nije učestvovao u zaključenju navedenog Granskog kolektivnog ugovora niti je njegov potpisnik niti mu je naknadno pristupio, nije član udruženja poslodavaca koji je zaključio kolektivni ugovor, niti je dao punomoć za ugovaranje, niti mu je naknadno pristupio, niti je Vlada Srednje Bosanskog Kantona (u daljnjem tekstu Vlada SBK) u ime tuženog bila potpisnik ovog ugovora, pa odredbe navedenog Granskog kolektivnog ugovora nisu obavezivale tuženog za predmetna potraživanja.
4. Međutim, kako je dalje naveo sud, do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja Granskog kolektivnog ugovora iz člana 11. Zakona o radu može biti Vlada Federacije BiH, odnosno Vlada Kantona pa kako je Vlada Federacije BiH u ime poslodavca zaključila i potpisala navedeni Granski kolektivni ugovor kojim se uređuju prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na cijeloj teritoriji Federacije, na potraživanje apelanta iz radnog odnosa treba primijeniti navedeni Granski kolektivni ugovor. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kako je dalje naveo sud, utvrđeno je da tužena nije apelantima obračunavala i isplaćivala plaću i naknadu za topli obrok u skladu sa odredbama navedenog Granskog kolektivnog ugovora te da apelantima na osnovu čl. 28, 33. i 40. Granskog kolektivnog ugovora pripada pravo na razliku između obračunate i isplaćene plaće i pripadajućih plaća po Granskom kolektivnom ugovoru kao i razlika naknade za topli obrok za sporni period u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 51 0 P 003004 10 Gž od 12. novembra 2010. godine, žalbu tuženog djelomično uvažio te prvostepenu presudu dijelom preinačio tako da je obavezao tuženog da apelantima isplati na ime razlike neisplaćene plaće za period od 1. septembra 2004. godine do 31. augusta 2007. godine iznose pobliže navedene u dispozitiv presude dok su sa preostalim iznosom do traženih iznosa (pobliže navedenih u dispozitivu presude) i razlike toplog obroka u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude apelanti odbijeni. Obavezan je tuženi da na ime naknade troškova postupka isplati apelantima iznos od 846,50 KM. a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka apelanti i tuženi su odbijeni U preostalom dijelu izreka prvostepene presude ostala je neizmijenjena.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da apelantima pripada razlika plaće i toplog obroka na osnovu Granskog kolektivnog ugovora u visini kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Po ocjeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju nije se mogao primijeniti Granski kolektivni ugovor. Naime, u prvostepenom postupku, kako dalje navodi sud, nesporno je utvrđeno da tuženi kao poslodavac nije učestvovao u zaključenju ovog Granskog kolektivnog ugovora niti mu je naknadno pristupio a niti je Vlada SBK u ime tuženog bila potpisnik, što sve upućuje da se citirani kolektivni ugovor ne može primijeniti na odnosi slučaj tj. odredbe istog ne obavezuju tuženog. Na osnovu navedenog, kako je dalje naveo Kantonalni sud, za rješavanje spornog odnosa treba se primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 19/00 i 54/00, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) jer se radi o pravima i obavezama koji nisu regulisani Zakonom o radu Federacije BiH a članom 36 Općeg kolektivnog ugovora je decidno navedeno da je Vlada Federacije BiH strana u zaključivanju ovog ugovora a prava i obaveze koje iz istog proizilaze obavezuju poslodavca pa i tuženog. Obzirom da je apelantima isplaćivana plaća na osnovu pravilnika, ugovora o radu i odluka tuženog u manjem iznosu od iznosa koji im garantuje Opći kolektivni ugovor te kako se radi o aktima nižeg ranga to apelanti osnovano potražuju razliku na ime plaće ali samo do visine prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru a koji nalaz kao i pojašnjenju istog prihvata i ovaj sud kao stručan i potpun. Obzirom da po obračunu vještaka shodno Općem kolektivnom ugovoru nije utvrđena razlika na ime toplog obroka Kantonalni sud je prvostepenu odluku preinačio i apelantima dosuditi razliku na ime plaće po Općem kolektivnom ugovoru a odbio sa zahtjevom preko dosuđenog do traženog iznosa po Granskom kolektivnom ugovoru kao i sa razlikom na ime toplog obroka.
7. Odlučujući o revizijama koje su protiv drugostepene presude izjavili apelanti i tuženi Vrhovni sud je presudom broj 51 0 P 003004 11 Rev od 29. marta 2012. godine reviziju apelanata odbio a reviziju tuženog uvažio i obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu preinačio tako da se tužbeni zahtjev apelanata odbija u cijelosti. Apelanti su dužni isplatiti tuženom na ime troškova postupka ukupan iznos od 6.829,00 KM. Apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova revizijskog postupka a tužena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelanti ne spore pravni zaključak drugostepenog suda da Vlada SBK nije potpisala Granski kolektivni ugovor ali pozivajući se na stav tog suda izražen u odluci 070-0-Rev-06-000694 od 20. marta 2007. godine i odluke Ustavnog suda broj AP-1449/07 smatraju da to nije od uticaja jer je Vlada SBK imala pravo potpisati u ime poslodavaca i Opći kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor. Apelanti potvrđuju tvrdnju tuženog da Vlada Federacije nije imala punomoć Vlade SBK za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje predmetnog Granskog kolektivnog ugovora kao i da Vlada SBK nije naknadno pristupila ovom Granskom kolektivnom ugovoru te Vrhovni sud zaključuje da je pravilno pravno shvatanje da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti za zaposlenike u zdravstvu SBK pa je neprihvatljiva i tvrdnja apelanata da te okolnosti nisu od uticaja jer je «Vlada imala pravo potpisati u ime poslodavca navedeni Granski kolektivni ugovor». Bespredmetno je pozivanje apelanta na spomenute odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda jer se te odluke odnose na ovlaštenja Vlade Federacije BiH da kao subjekt kolektivnog pregovaranja na strani poslodavca (do formiranja udruženja poslodavaca) sklopi Opći kolektivni ugovor za područje cijele Federacije BiH.
9. Vrhovni sud je dalje istakao da je materijalno pravo u drugostepenoj presudi pogrešno primijenjeno što tuženi osnovano prigovara. Naime odredbom člana 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da su potpisnice saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH. Budući da tuženi nije preduzeće nego javna ustanova to se Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine na tuženog nije ni mogao primijeniti. U tom smislu kako je dalje istaknuto i Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP- 1315/06 zauzeo pravni stav da se Opšti kolektivni ugovor iz 2000 godine ne može primijeniti na javne ustanove. Pogrešno je shvatanje drugostepenog suda da apelantima po osnovu razlike manje isplaćene plaće pripadaju iznosi utvrđeni dopunskim nalazom vještaka finansijske struke od 22. aprila 2009. godine i pojašnjenjem istog od 7. septembra 2009. godine. Naime dopunski nalaz je urađen kombinacijom parametara iz Općeg kolektivnog ugovora (osnovica plaće) i priloženih platnih lista (koeficijenata) te je drugostepeni sud pogrešno zaključio da apelantima pripada razlika plaća po Općem kolektivnom ugovoru. Ovo iz razloga što obračun plate takvom kombinacijom parametara nije moguć niti se tako dobijena osnovica za platu može množiti sa koeficijentima utvrđenim normativnim aktima tuženog a sve u cilju utvrđivanja osnovice plaće. S obzirom da primjena Granskog kolektivnog ugovora nije moguća a apelanti nisu dokazali da im pripada veća plaća od one koja im je isplaćivana na osnovu Pravilnika, ugovora o radu i odluke tuženog to zahtjev za isplatu razlike plaće i toplog obroka nije osnovan.
10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su istakli da je Vrhovni sud previdio činjenicu da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH čime je «stari» Opći kolektivni ugovor prestao da važi te smatraju da Vrhovni sud nije mogao odbiti njihov tužbeni zahtjev za period od 8. septembra 2005. godine do 31. augusta 2007. godine, jer je za navedeni period izvršen obračun prema «novom» Općem kolektivnom ugovoru koji se primjenjuje na javne ustanove. Apelanti su naveli odluku Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000694 od 20. marta 2007. godine i odluku Ustavnog suda broj AP 1449/07 kao argument da se odredbe starog Općeg kolektivnog ugovora i odredbe Granskog kolektivnog ugovora odnose i na radnike javnih zdravstvenih ustanova obzirom da su u navedenim predmetima tužitelji bili uposlenici Kliničke bolnice Mostar. Dalje su apelanti istakli da Vrhovni sud nije obrazložio svoj stav «zbog čega se obračun plaća nije mogao izvršiti kombinacijom parametara kako je to uradio vještak finansijske struke» i u čemu se sastoji eventualna greška u vještačenju. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su naveli «da je donošenje privremene mjere obustave izvršenja od interesa postupka po apelaciji i u interesu samih apelanata». Apelanti su istakli da su naplatili otprilike polovicu iznosa svojih potraživanja po presudi Kantonalnog suda «te ukoliko se provede protuizvršenje od strane tuženog koje je određeno na njihovim plaćama iznos naplaćen po presudama bi se mogao oduzimati od plaća a ukoliko bi Ustavni sud usvojio apelaciju opet bi se postavilo pitanje načina izvršenja i protuizvršenja». Apelanti također ponavljaju navode koji se odnose na povredu navedenih prava i ističu da bi donošenje privremene mjere bilo u njihovom interesu jer je «protuizvršenje određeno i usmjereno na 2/3 plaće koju oni ostvaruju kod tuženog».
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić