Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2444/12 (BOSS-Bosanska stranka Tuzla i M. A.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2444/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-2444/12, rješavajući zahtjev BOSS - Bosanske stranke Tuzla i Mirnesa Ajanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev BOSS – Bosanske strake Tuzla i Mirnesa Ajanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. BOSS-Bosanska stranka Tuzla i Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 29. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine.

2. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja rješenja tog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji, jer bi troškovi postupka utvrđeni navedenim rješenjem u visini od 28.586,20 KM u izvršnom postupku onemogućili apelante, i iste finansijski opteretili u toj mjeri da ne bi mogli učestvovati u izbornoj kampanji na lokalnim izborima 2012. godine“.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 044115 10 Gž od 6. juna 2012. godine, utvrđeno je da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Istim rješenjem apelanti su obavezani da tuženoj RTV Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 28.586,20 KM.

4. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da su apelanti 28. maja 2002. godine putem svog punomoćnika podnijeli tužbu protiv tužene Kantonalnom sudu radi naknade štete zbog klevete, u ukupnom iznosu od 500,000,00 KM, a podneskom od 3. novembra 2003. godine apelanti su precizirali tužbeni zahtjev tako da ukupno potražuju iznos od 5.000,00 KM. Kantonalni sud se rješenjem od 27. jula 2005. godine oglasio nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari i navedeno rješenje koje je postalo pravosnažno 5. septembra 2005. godine, kao i kompletan spis predmeta dostavio nadležnom Općinskom sudu na postupanje, koji spis je taj sud zaprimio 7. septembra 2005. godine. Dalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari Općinski sud zakazao za 10. novembar 2008. godine, o kojem su parnične stranke bile uredno obavještene. Apelanti su ovom sudu putem fax-a 5. novembra 2008. godine dostavili podnesak koji se odnosi na zahtjev za odgađanje ročišta do odlučivanja po njihovom prijedlogu za povlačenje tužbe, u kojem je između ostalog navedeno da su spremni povući tužbu koju su podnijeli protiv tužene u ovoj pravnoj stvari, ukoliko bi tužena strana pristala na njihov prijedlog da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Na navedeno ročište je pristupio punomoćnik tužene, dok punomoćnik apelanata nije pristupio, iako je bio uredno obavješten, kao ni sam apelant Mirnes Ajanović lično, i na kojem ročištu se punomoćnik tužene nije mogao izjasniti o prijedlogu apelanata, tako da je prvostepeni sud ovo ročište odložio za 11. februar 2009. godine, o kojem su parnične stranke bile uredno obavještene. Općinski sud je odluku kao u izreci rješenja donio na temelju odredbe člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da „ako na ročište ne dođe uredno obavješteni tužitelj, odnosno punomoćnik tužitelja, smatrat će se da je tužbe povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi“. Na navedeno zakazano pripremno ročište 11. februar 2009. godine, pristupio je uredno obavješteni punomoćnik tuženog, dok punomoćnik apelanata na isto nije pristupio, niti apelant Mirnes Ajanović lično, iako su bili uredno obavješteni, a svoj izostanak nisu opravdali. Takođe, Općinski sud je naveo da punomoćnik tuženog nije zahtijevao održavanje pripremnog ročišta, i nije se protivio da sud postupi u skladu sa članom 84. stav 1. ZPP-a, međutim isti je potraživao troškove ovog postupka po zastupanju kao punomoćnik, advokat tuženog u ovoj pravnoj stvari, te je Troškovnik za zastupanje priložio u sudski spis. S obzirom da se ročište zakazano za 11. februara 2009. godine smatralo pripremnim ročištem to je Općinski sud u skladu sa naprijed navedenim te na osnovu člana 84. stav

1. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju odredbe člana 390. stav 1. ZPP-a.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama razloga predviđenih članom 221. u vezi sa članom 236. ZPP-a taj sud je odlučio kao u izreci rješenja, jer je nakon izvršenog uvida u spise predmeta prvostepenog suda zaključio da je prvostepeno rješenje utemeljeno na zakonu, da je taj sud hronološki naveo sve pravne radnje koje su provedene tokom trajanja ovog postupka, i da u cijelosti prihvata sve razloge na kojima je prvostepeni sud utemeljio svoju odluku, stoga je odbio kao neosnovane žalbene navode punomoćnika apelanata izjavljene protiv prvostepenog rješenja.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer smatra da su navedena rješenja „proizvoljna, arbitrarna, nezakonita i protuustavna“. Apelanti takođe osporavaju činjenicu da su tokom trajanja postupka imali ovlaštenog punomoćnika, jer kako navode uvidom u Zapisnik Kantonalnog suda sa ročišta od 12. januara 2005. godine proizilazi izjava apelanata „da otkazuju punomoć za zastupanje advokatu Faruku Balijagiću“, iz čega dalje „kao nesporno proizilazi da su na zakonit način otkazali punomoć advokatu“ o čemu su „sudovi bili dužni po službenoj dužnosti paziti na validnost punomoći“. Apelanti takođe smatraju da su osporenim presudama troškovi za zastupanje advokata tužene nezakonito utvrđeni, „budući da je članom 1. Zakonom o advokaturi Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 18/05) jasno definisano da se u članu 31. stav 5. mijenja i glasi “nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u: parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku , ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH, a da se iza stava 5. istog člana dodaju novi stavovi 6. i 7. koji glase; da sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi veća od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranku“. Apelant dakle navodi da je u vrijeme kada je prvostepeni sud donio ožalbeno rješenje 2009. godine, stav 5. člana 31. Zakona o advokaturi, kojim se određuje da se troškovi advokata određuju na osnovu tarife koja je važila u vrijeme preduzimanja pravne radnje brisan iz zakona još 2005. godine, i zamjenjen je novim stavom 5., kojim je određen maksimalan iznos naknade po jednoj pravnoj radnji u visini prosječne plate u Federaciji BiH, stoga apelanti smatraju da su sudovi osporenim rješenjima proizvoljno primjenili materijalno pravo, na temelju kojeg su kako dalje navode „protuzakonito odredili troškove advokata tužene“. Osim toga apelanti ističu da je prvostepeni sud u postupku donošenja prvostepenog rješenja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je u obrazloženju rješenja konstatovao „da je na ročište zakazano 11. februara 2009. godine pristupio uredno obavješteni punomoćnik tuženog, dok punomoćnik tužitelja na isto nije pristupio, kao ni drugotužitelj lično, iako su bili uredno obavješteni, a svoj izostanak nisu opravdali“. S tim u vezi navode da su u žalbi Kantonalnom sudu istakli da je prilikom donošenja rješenja pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u pogledu navodno neopravdanog izostanka sa pripremnog ročišta apelanata, odnosno njihovog punomoćnika Faruka Balijagića, advokata, jer je njihov punomoćnik Općinskom sudu 10. februara 2009. godine putem fax-a, pozivom na broj predmeta, dostavio obavijest o spriječenosti prisustva pripremnom ročištu, koristeći se zakonskim pravom iz člana 325. stav 2. ZPP-a. Dalje, navode da su 25. maja 2009. godine od strane službenika za informisanje suda takođe putem fax-a dopisom broj 065-0-SU-09- 002045 obavješteni, „da je izvršen neposredan uvid u pomenuti predmet, i da se akt apelanata od 10. februara 2009. godine ne nalazi u istom“. Takođe apelanti osporavaju postupanje sutkinje zadužene konkretnim predmetom koja je pripremno ročište nije zakazala shodno članu 75. stav 3. ZPP-a, jer nije izvršila konsultacije sa punomoćnikom apelanata u vezi sa terminom održavanja istog, a što smatraju da joj je bila zakonska obaveza u skladu sa odredbama ZPP-a. Takođe tvrde da su na ročištu održanom 5. marta 2004. godine precizirali vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu do 5.000 KM, tako da redovni sudovi nisu mogli odrediti da je vrijednost predmetnog spora 500.000 KM, na temelju koje vrijednosti su obračunali naknadu na ime troškova postupka. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti su obrazložili navodima da Ustavni sud „naloži Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja po rješenju tog suda broj 65 0 P 044115 05 P od 11. februara 2009. godine do donošenja konačne odluke po apelaciji, jer bi utvrđeni troškovi postupka u visini od 28.586,20 KM u izvršnom postupku onemogućili apelante, i iste finansijski opteretili u toj mjeri da ne bi mogli učestvovati u izbornoj kampanji na lokalnim izborima 2012. godine“.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U odnosu na navode apelanata podnesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojim traže da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja rješenja tog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava, a koje okolnosti u konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2444/12 (BOSS-Bosanska stranka Tuzla… | Sudska praksa | Aktio