Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2613/12 (D. V.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2613/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 2613/12, rješavajući zahtjev Dobrivoja Vasiljevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dobrivoja Vasiljevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dobrivoje Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 13 0 K 000739 11 Kž 5 od 24. aprila 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000739 10 K od 3. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne zatvora“, u trajanju od tri godine koja je izrečena pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000739 10 K od 3. decembra 2010. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000739 10 K od 3. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 000739 11 Kž 5 od 24. aprila 2012. godine, apelant je oglašen krivim što je, kao pripadnik grupe preprodavača i posrednika, koja je zajednički djelovala na području više, u izreci pojedinačno navedenih općina u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, koju su organizovali i njome rukovodili osuđeni Željko Trgić i Rizah Škiljo zv. "Rićko", i koja se bavila kupovinom opojnih droga, marihuane, heroina, amfetamina-spida i ekstazija radi dalje prodaje, na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa članom 23. KZRS. Okružni sud je, na osnovu 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, uz primjenu čl. 28. i 37. KZRS, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je, na osnovu člana 44. stav 1. KZRS, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 6. novembra 2009. godine pa nadalje. Apelant je, na osnovu člana 97. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka, čija visina će biti određena posebnim rješenjem. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, utvrdio, van razumne sumnje, da su se u radnjama apelanta, pobliže opisanim u izreci presude, stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
3. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS za izuzeće jednog od članova vijeća koje je sudilo apelantu, jer je taj sudija bio član vijeća koje je donosilo odluke o određivanju i produženju pritvora apelantu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji su neposredno provedeni na glavnom pretresu i to iskazima svjedoka i materijalnim dokazima, prilikom čijeg sprovođenja je ispoštovan princip kontradiktornosti. Navedeno je i da su presude Okružnog suda, kojima su osuđeni Matko Čandić, Darko Popović i Željko Trivić, u obrazloženju osporene presude pomenute u kontekstu analize izvedenih dokaza i zaključaka da je postupak pred Okružnim sudom, koji je razdvojen u odnosu na, u tim presudama osuđene osobe, pravomoćno okončan. Pored toga, navedeno je da je činjenični opis radnje izvršenja krivičnog djela potpuno jasan i sadrži subjektivne i objektivne elemente djela, za koje je apelant oglašen krivim. Takav opis radnje jasno opredjeljuje ulogu apelanta kao saizvršioca u mreži preprodavaca i posrednika, koju su organizovali i kojom su rukovodili osuđeni Željko Trivić i Rizah Škiljo, kao i elemente njegovog psihičkog odnosa prema djelu, a zatim je taj opis u svemu usaglašen sa razlozima navedenim u obrazloženju presude za sve odlučne činjenice na kojim je zasnovan zaključak o krivici i odgovornosti apelanta za počinjeno krivično djelo za koje je oglašen krivim. Istaknuto je i da je u prvostepenom postupku ispoštovan princip jednakih procesnih prava za obje stranke u postupku.
4. Također, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjene odredbe KZRS, kada su radnje apelanta, činjenično opisane u izreci presude kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZRS.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su u provedenom postupku korišćeni nezakoniti dokazi, na način što se Okružni sud u obrazloženju svoje presude pozivao na činjenice koje su utvrđene pravomoćnom presudom Okružnog suda u Doboju, kojoj su osuđeni Matko Čandić, Darko Popović i Željko Trivić. Ističe da „prvostepeni sud pokušava, pozivajući se na pravomoćnu presudu da dokaže činjenice koje se nisu dokazale u ovom postupku“. Dalje, apelant tvrdi da nije ispoštovan princip jednakosti u postupanju predviđen odredbom člana 14. ZKP RS. U vezi s tim navodi da su od strane tužilaštva na glavnom pretresu reprodukovani samo pojedini dijelovi prisluškivanih telefonskih razgovora a ne kompletno snimljeni razgovori, čime je sud, u toku glavnog pretresa onemogućio odbrani pristup svim dokazima (prisluškivanim telefonskim razgovorima) a čije izvođenje je svakako, prema apelantovom mišljenju moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
6. Dalje, apelant smatra da mu je sudio pristrasan sud, jer su članovi prvostepenog vijeća učestvovali i u donošenju odluka kojim mu je određena i produžavana mjera pritvora, pa su na taj način „već stvorene predrasude da je apelant odgovoran za djelo koje mu je stavljeno na teret.“ Također, tvrdi i da su dokazi koji se tiču prisluškivanih telefonskih razgovora i SMS poruka nezakonito pribavljeni jer, kako on smatra, nije bilo zakonskog osnova za izdavanje naredbe za sprovođenje te posebne istražne radnje jer „u vrijeme donošenja naredbi nije bilo dokaza da postoje osnovi sumnje u odnosu na apelanta“. Dalje, apelant tvrdi da sud nije dao obrazloženje u pogledu njegove krivične odgovornosti a i da je u postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo jer u toku postupka nije na nesumnjiv način dokazano da je on počinio krivično djelo za koje se tereti. Vrhovni sud je, kako apelant dalje navodi, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje budući da je odbio sve njegove žalbene razloge, temeljeći svoju odluku na obrazloženju da je „Okružni sud dao obrazloženje koje prihvata i taj sud.“ Na taj način je, prema mišljenju apelanta povrijeđeno i njegovo pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropske konvencije.
7. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio odlaganje izvršenja kazne zatvora u trajanju od tri godine“, ali nije posebno naveo razloge za donošenje takve mjere
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prvenstveno, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da razlozi, te dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne zatvora“ po pravosnažnoj presudi Okružnog suda ali da nije naveo ni jedan razlog kojim bi opravdao takav zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoje propisi koji reguliraju način i postupak za odlaganje izvršenja kazne zatvora – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske. Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio dokaze da je iskoristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske, a koje mu stoje na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnom kršenju ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, odnosno da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić