Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2677/12 (G. Š.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj, 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP-2677/12, rješavajući zahtjev Gordane Škrivan za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Gordane Škrivan za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Škrivan (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnijela je 13. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine. Apelantica je takođe predložila donošenje privremene mjere kojom će se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Opštini Trebinje zabraniti preduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju promjene dosadašnjeg statusa stana, površine 40 m2 koji se nalazi u Trebinju u naselju Bregovi u stambenom objektu S-38, ulaz 3, sprat 3, stan broj 27 (u daljnjem tekstu: sporni stan).

2. Rješenjem Privredna banka Sarajevo A.D. Istočno Sarajevo broj: 1578/2002 od 12. decembra 2002. godine apelantici kao radnici PBS AD Istočno Sarajevo - Glavne filijale Trebinje, raspoređenoj na radno mjesto viši stručni saradnik programer, kao deficitarnom kadru, izdat je pod zakup sporni stan. Navedenim rješenjem je apelantica obavezana da za sledećih 10 godina, od dana stupanja na snagu navedenog Rješenja, ne može raskinutu Ugovor o radu bez saglasnosti Banke. U slučaju samovoljnog raskida Ugovora o radu, apelantica je obavezna da vrati stan Banci ili, ako izvrši otkup stana, da PBS Banci vrati novčani iznos tržišne vrijednosti stana.

3. Rješenjem Ministarstva– Odsjek Trebinje (u daljnjem telkstu: Odsjek) broj 18.03/3-8-508/11 od 24. novembra 2011. godine odbijen je zahtjev apelantice za povrat spornog stana. Istim rješenjem je utvrđeno da za predmetni stan raniji nosilac stanarskog prava Z. A. nije podnio zahtjev za povrat stana te da je stan, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, broj 16/10-Prečišćen tekst: u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), stavljen pod upravu Ministarstva i to sve do isteka rokova utvrđenih u članu 27. Zakona o prestanku primjene, odnosno do stupanja na snagu Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik RS“, broj 98/11: u daljnjem tekstu: Zakon o državnim stanovima). Članom 27. navedenog zakona propisano je da je svaka dodjela stana dok je pod upravom Ministarstva ništava. Nadalje, kako je navedeno u rješenju stan je korišten i pod upravom nadležnog organa u svrhu određivanja alternativnog smještaja, a što je utvrđeno na osnovu rješenja Ministarstva br. 51-486-

256/97 od 07.05.1998. godine i rješenja br. 05-050-48-95/02 od 16. septembra 2002. godine. Zatim, kako je dalje navedeno u rješenju, apelantica kao podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana kao fizičko lice nije nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, na kojem prava raspolaganja ima Privredna banka Sarajevo. Kako je nadležni upravni organ zaključio, obzirom da je u postupku kao nespornim utvrđeno da apelantica nije nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, obzirom da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi iz člana 2. i 3. Zakona o državnim stanovima.

4. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R17/12 od 15. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i prvostepeno rješenje potvrđeno. Prema navodima iz obrazloženja rješenja, apelantica je prvostepenom organu podnijela zahtjev da joj se vrati sporni stan u posjed, a u skladu sa odredbama Zakona o državnim stanovima, navodeći da je nosilac prava raspolaganja PBS Sarajevo. Svoje pravo apelantica je zasnovala na činjenici da joj je davalac stana na korištenje rješenjem od 12. decembra 2002. godine dodijelio predmetni stan uz obavezu da zaključi ugovor o zakupu kada se budu ispunili zakonski uslovi, a posebno da je tom dodjelom nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu svoje pravo na povrat realizovao donošenjem rješenja o dodjeli istog apelantici, na osnovu čega je ona stekla pravo da zahtijeva da se sporni predmetni stan preda njoj u posjed. Kako je dalje navelo Ministarstvo, primjenom člana 8. Zakona o državnim stanovima prvostepeni organ je utvrdio da je predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio Z. A. koji nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, pa je stan stavljen pod upravu Ministarstva do isteka rokova utvrđenih u članu 27. navedenog Zakona, odnosno do donošenja i stupanja na snagu Zakona o državnim stanovima. Također je utvrđeno da je stan korišten u svrhu alternativnog smještaja i da apelantica kao fizičko lice nije nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu odnosno da je nosilac prava raspolaganja Privredna banka Sarajevo koja je privatizovana. Prema ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je pravilno zaključio da apelantica nije subjekt u smislu odredbi člana 2. i 3. naprijed navedenog Zakona, te da joj ne pripada pravo da joj se potraživani stan vrati u posjed, koji istina spada u kategoriju stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo i koji je pod upravom Ministarstva. Kako je zaključilo Ministarstvo, neosnovan je žalbeni navod apelantice da je prvostepeni organ pogrešno tumačio odredbe Zakona o državnim stanovima, a posebno odredbe čl. 27. i 39. Zakona o prestanku primjene. Ovo iz razloga što su pravilno interpretirane odredbe navedenih članova Zakona, a posebno u pogledu činjenice u kojim rokovima davalac stana na korištenje može raspolagati stanom koji je stavljen pod upravu Ministarstva. Naime, članom 27. Zakona o prestanku primjene propisano je da je to moguće nakon proteka roka iz člana 39. istog Zakona, a tim članom je propisano da se stan iz člana 27. ovog Zakona stavlja pod upravu Ministarstva i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana, računajući od 29. decembra 2001. godine, donesenim po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu u skladu sa članom 19. ovog Zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 27. ovog Zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne. Dakle, prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, a skladu sa odredbama člana 27. stav 1., 2. i 3. Zakona o prestanku primjene rok za vraćanje stanova davaocima stana na korištenje koji su pod upravom Ministarstva se računa protekom roka od 90 dana, a koji počinje teći od momenta kada se odluči po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu, podnesenim u skladu sa članom 19. ovog Zakona. Nakon toga je donesen Zakon o državnim stanovima kojim se utvrđuju uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo, te određuje rok od šest mjeseci, računajući od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj; od 11. oktobra 2001. godine. Po mišljenju Ministarstva, naprijed navedene zakonske odredbe koje regulišu postupak vraćanja u posjed stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo su jasne i nedvosmislene i ne predviđaju nikakvu mogućnost da neko drugi, osim subjekata iz člana 3. Zakona podnese zahtjev za vraćanje u posjed stana, odnosno da se nekom drugom subjektu, a posebno fizičkom licu predmetni stan vrati u posjed, samo iz razloga što je davalac stana na korištenje kao pravno lice privatizovano i što mu zbog toga ne pripada pravo na povrat stana.

5. Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine tužba apelantice u upravnom sporu je odbijena kao neosnovana. Kako je naveo Okružni sud, nosilac stanarskog prava u predmetnom stanu bio Z. H. koji nije podnio zahtjev za povrat stanarskog prava u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je u skladu sa članom 27. pomenutog Zakona stan stavljen pod upravu Ministarstva do isteka roka predviđenog članom 39. istog Zakona. Kako je dalje naveo Okružni sud, takođe je evidentno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Privredna banka Sarajevo koja je privatizovana, pa je nesporno da apelantica kao podnosilac zahtjeva za vraćanje stana u posjed ne ispunjava uslove iz člana 2. stav 1., kao i člana 3. Zakona o državnim stanovima. Taj član glasi: „Stanovi iz člana 1. ovog zakona koji su pod upravom Ministarstva vraćaju se u posjed nosiocima prava raspolaganja koji to pravo imaju u smislu ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona“. A članom 3. istog propisa je utvrđeno: „Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republike Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom“. Kako je naveo Okružni sud, tuženo Ministarstvo je u potpunosti pravilno primijenilio odredbe Zakona o državnim stanovima, kao i posebno osporene odredbe čl. 27. i

39. Zakona o prestanku primjene konstatujući da je članom 27. Zakona o prestanku primjene propisano da "nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 19. ovog Zakona. kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 39. ovog Zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica", a član 39. stav 1. kaže: „Stan iz člana 27. ovog Zakona stavlja se pod upravu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana računajući od 29. decembra 2001. godine po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu, podnesenim u skladu sa članom 19. ovog Zakona. Po isteku ovoga roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 27. ovog Zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da su proglašeni napuštenim ili ne". Kako vraćanje stanova davaocima stana na korištenje nije regulisano posebnim Upustvom, kako je to bilo predviđeno, već je to regulisano Zakonom o državnim stanovima, kojim su utvrđeni uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo, kao i utvrđen rok od šest mjeseci „računajući od dana stupanja na snagu pomenutog Zakona, a to je 11. oktobar 2011. godine“. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navedenih razloga i citiranih zakonskih odredbi može se zaključiti da ne stoji tvrdnja apelantice da je rok za vraćanje u posjed stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo već odavno istekao. Dakle, tuženi organ-Ministarstvo je, po zaključku Okružnog suda, pravilno postupio kada je odlučio kao u dispozitivu osporenog akta, primjenom jasnih i nedvosmislenih gore citiranih odredbi materijalnog prava, o čemu je dao valjano i prihvatljivo obrazloženje za svoju odluku, zbog čega su tužbeni navodi apelantice iskazani u tužbi u cjelosti neosnovani.

6. Apelantica navodi da su joj pobijanom presudom povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući razloge za donošenje privremene mjere, apelantica navodi da je, u konkretnom slučaju, država donošenjem Zakona o prestanku primjene potpuno amnestirala od bilo kakve odgovornosti i tereta svoje organe zbog propusta da postupe po citiranim zakonskim odredbama, a istovremeno je „negativne posljedice tih propusta prevalila na pojedince koji su, kao apelantica, u meduvremenu stekli određena prava vjerujući u obaveznost zakonskih normi i da se ne može pogriješiti poštujući iste“. Apelantica smatra da je, dakle, po proteku roka iz člana 39. Zakona o prestanku primjene od Privredne banke Sarajevo kao davaoca stana na korišćenje izdejstvovala rješenje kojim joj je sporni stan dodijeljen u zakup, čime je stekla pravo na posjed istog stana kada to bude objektivno moguće, tj. kada sporni stan prestane biti pod upravom Ministarstva. Takva objektivna mogućnost ostvarila se tek sa stupanjem Zakona o državnim stanovima na snagu, pa apelantica smatra da ima legitiman i legalan zahtjev u odnosu na sporni stan. Kako zaključuje apelantica, navedene povrede ustavnih prava učinjene su propuštanjem Ministarstva da blagovremeno izvrši povrat stanova koji su mu dati na privremeno upravljanjem davaocima istih stanova na korišćenje odnosno nosiocima prava na raspolaganje, a zatim donošenjem Zakona kojim je propustila pravno zaštititi pravnu poziciju lica koji su u međuvremenu stekli prava na nekom od tih stanova u skladu sa do tada važećim propisima. Stoga, apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, da se utvrdi povreda njenih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, ukine Presuda Okružnog suda broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine i, po potrebi, upravna rješenja koja su joj prethodila i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak. Konačno, apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru kojom će se Ministarstvu i Opštini Trebinje „zabraniti preduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju promjene dosadašnjeg statusa spornog stana“, što prije svega podrazumijeva nesprovođenje radnji kojima bi se sporni stan stavio na raspolaganje Opštini Trebinje (član 7. Zakona o državnim stanovima), a Opština Trebinje da se uzdrži od radnji kojima bi sporni stan bio dodijeljen nekom od korisnika u skladu sa 14. Zakona o državnim stanovima.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere, ali nije navela niti jedan razlog koji bi opravdala donošenje tražene mjere osim što je navela da se „zabrani preduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju promjene dosadašnjeg statusa spornog stana“, odnosno zahtjevajući nesprovođenje radnji kojima bi se sporni stan stavio na raspolaganje Opštini Trebinje i uzdržavanje iste od radnji kojima bi sporni stan bio dodijeljen nekom drugom licu. Međutim budući da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere također temelji na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni člana

39. Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2677/12 (G. Š.) | Sudska praksa | Aktio