Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3141/12 (V. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3141/12, rješavajući zahtjev Vitomira Soldata za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vitomira Soldata za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vitomir Soldat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 24. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-
02-1955-2/2012 od 3. jula 2012. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere iz kojeg proizlazi da apelant traži od Ustavnog suda da obustavi izvršenje izrečene disciplinske mjere do donošenja odluke o apelaciji.
2. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj DCVS (tužioci) 8/2008 od 23. marta 2009. godine apelant je kao glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjaluci proglašen odgovornim za disciplinske prekršaje: 1) korištenje funkcije tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druga lica iz člana 57. tačka 6. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV), opisan u tački III 1. disciplinske tužbe; 2) bilo kakvo drugo ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet tužilaštva iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV; 3) bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV. Primjenom odredbi čl. 58. i
59. Zakona o VSTV, apelantu je za navedene disciplinske prekršaje izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za iznos od 20% na period od jedne godine. Navedenom odlukom odbijena je disciplinska tužba u odnosu na disciplinske prekršaje: 1) iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTV, opisan u tački III 2. disciplinske tužbe; 2) iz člana 57. tačka 7. Zakona o VSTV; 3) iz člana 57. tačka 12. Zakona o VSTV; 4) iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTV.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi disciplinskog tužioca protiv navedene odluke, Drugostepena disciplinska komisija je donijela Odluku broj DŽVS (tužioci) 1/2009 od 23. jula 2009. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažila, pa je prvostepenu odluku preinačila tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi disciplinskog tužioca u dijelu kojim je utvrđeno da je apelant odgovoran za disciplinske prekršaje iz člana 57. stav 1. tačke 6. i 23. Zakona o VSTV iz tač. 1. i 2. odluke Prvostepene disciplinske komisije, te je slijedom toga apelantu izrečena disciplinska mjera smanjenja plate za 10% na period od šest mjeseci počev od pravosnažnosti odluke. Navedenom odlukom odbijena je apelantova žalba u preostalom dijelu, kao i žalba disciplinskog tužioca, te je prvostepena odluka u preostalom dijelu je potvrđena.
4. Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije apelant i disciplinski tužilac su izjavili žalbe VSTV, koji je Odlukom broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine odbacio kao nedopuštene žalbe u predmetnom disciplinskom postupku. VSTV je u obrazloženju odluke naveo da je, postupajući prema odredbi člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, zaključio da žalbe stranaka, shodno odredbama navedenog zakona, nisu dopuštene. Naime, iz navedene odredbe zakona proizlazi da se žalba na odluku Drugostepene disciplinske komisije može uložiti samo zbog izrečene disciplinske mjere razrješenja od dužnosti, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o toj izrečenoj disciplinskoj mjeri, žalba na drugu izrečenu mjeru nije dopuštena. Dalje je navedeno da je Drugostepena disciplinska komisija bila dužna u svojoj odluci navesti da u konkretnom slučaju žalba nije dopuštena. Međutim, iako je Drugostepena disciplinska komisija u osporenoj odluci dala pogrešnu pravnu pouku, prema mišljenju VSTV, takva pogrešna pouka ne konstituira pravo stranaka u disciplinskom postupku na pravni lijek koji zakonom nije dopušten.
5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine usvojena je apelantova apelacija podnesena protiv Odluke VSTV broj 04-02-8488/09 od 15. oktobra 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđena je povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta je osporena odluka VSTV i predmet vraćen VSTV da po hitnom postupku donese nove odluke u disciplinskom postupku, u skladu sa svim garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i to donošenjem odluke VSTV u disciplinskom postupku pred VSTV u kojem je zbog nedosljedne primjene materijalnog prava i nepreciznosti zakonske norme apelantu uskraćeno pravo na pravnu sigurnost kao elementu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u disciplinskom postupku koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije, VSTV je donio Odluku broj 04-02-1955-2/2012 od 3. jula 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio navedenu odluku. U obrazloženju odluke VSTV je, prije svega, naveo da je u skladu sa konačnom i obavezujućom Odlukom Ustavnog suda broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine meritorno odlučio o apelantovoj žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije. VSTV je ukazao da je apelant u žalbi ponovio prigovore koje je istakao protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije u pogledu prekršaja iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV počinjenog nepropisnim zapošljavanjem lica, tvrdeći da je u tom dijelu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, VSTV je naveo da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije koja je već razmatrala taj prigovor, te koja je pravilno utvrdila da je do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa licima Draganom Čulićem, Aleksandrom Trninićem i Vojislavom Matavuljom došlo protivno odredbama člana 66. st. 2. i 3. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju Republičkog tužilaštva i okružnih tužilaštava u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Pravilnik), budući da nije izvršeno javno oglašavanje upražnjenih radnih mjesta u tužilaštvu putem "Službenog glasnika Republike Srpske" i u najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju u Bosni i Hercegovini. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da u Okružnom tužilaštvu nisu bila upražnjena radna mjesta vozača i kurira u smislu člana 66. Pravilnika, jer su navedena lica već radila na tim radnim mjestima na određeno vrijeme, VSTV je naveo da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije koja je taj žalbeni prigovor odbila kao neosnovan i u svojoj odluci dala odgovarajuće obrazloženje.
7. Nadalje, VSTV je ukazao da je apelant u dopuni žalbe od 22. maja 2012. godine naveo da je Pravilnik usvojen na sjednici VSTV od 13. decembra 2004. godine, koji je u primjeni od 10. februara 2005. godine, ali da nikada nije objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", te da stoga i nije mogao proizvesti pravno dejstvo. U vezi s tim, VSTV je naveo da je odredbama člana 87. stav 4. Poslovnika VSTV, kao i članom 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u disciplinskom postupku, propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. VSTV je dalje naveo da odredbama člana 2. stav 3. Pravilnika propisano da se Pravilnik objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske, na tabli svakog tužilaštva Republike Srpske i na web stranici Republičkog tužilaštva. Takođe, VSTV je naveo da odredbama člana 123. st. 1. i 2. Pravilnika propisano da je Pravilnik javnog karaktera i da se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske, u internim novinama Tužilaštva i službenoj web stranici Tužilaštva, te da će se primjenjivati od dana odobrenja od strane Savjeta. Pri tome, VSTV je naveo da Pravilnik ne sadrži odredbe koje uslovljavaju njegovo stupanje na snagu objavljivanjem u službenim glasilima kao što je to slučaj sa drugim opštim aktima. Takođe, VSTV je naveo da je članom 109. stav 2. Ustava Republike Srpske propisano da se zakoni, drugi propisi i opšti akti državnih organa, prije stupanja na snagu, objavljuju u odgovarajućem službenom glasilu. Međutim, VSTV je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dokumentu koji primjenjuju glavni tužioci u tužilaštvima Republike Srpske kako bi uredili rad i funkcionisanje tužilaštva, te da se ne radi o opštem aktu koji se dotiče pitanja određenih prava građana tog entiteta. Pri tome, VSTV je naveo da iz apelantove žalbe izjavljene protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije proizlazi da je apelant bio upoznat sa činjenicom da je predmetni pravilnik stupio na snagu. Imajući u vidu navedeno, VSTV je ukazao da je u potpunosti prihvatio stav Drugostepene disciplinske komisije u pogledu izrečene disciplinske mjere, te da smatra da je izrečena disciplinska mjera u srazmjeri sa težinom disciplinskog prekršaja i stepenom disciplinske odgovornosti apelanta, o čemu je dato mjerodavno obrazloženje u odluci.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 14. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da iz razloga koje je naveo u vezi sa predmetnom apelacijom traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru "zbog mogućnosti nastupanja neotklonjive štetne posljedice pošto je VSTV izdao nalog za izvršenje novčane kazne kojim je onemogućio apelanta pristupu sudu, te da su dokazi i navodi koji su izneseni u apelaciji dovoljni da ne mora posebno obrazlagati donošenje privremene mjere". Pri tome, apelant je naveo da ukoliko Ustavni sud ne nađe da su ispunjeni uslovi za donošenje privremene mjere, da predmet uzme u rad mimo hronološkog rješavanja predmeta, imajući u vidu da je prekršaj koji je stavljen apelantu na teret počinjen 29. marta 2005. godine, a da je Ustavni sud u tom predmetu već odlučivao.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić