Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-345/12 (R. K., R. B. i M. B. iz Banjaluke)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-345/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 345/12, rješavajući zahtjev Radomira Kuzmića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radomira Kuzmića, Radojke Blaščanin i Milke Barašin za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Kuzmić, Radojka Blaščanin i Milka Barašin iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 21. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1. novembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047875 03 P od 1. aprila 2009. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti provođenje osporenih presuda prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047875 03 P od 1. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 29. decembra 1992. godine između tužitelja Dragomira Budiše (u daljnjem tekstu: tužitelj) i pravnog prednika apelanata Jove Kuzmića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-4335/92 od 30. decembra 1992. godine, kojim je tužitelj mijenjao svoje nekretnine u Banjaluci pobliže označene u dispozitivu presude za nekretnine pravnog prednika apelanata u Slavonskom Kobašu, Republika Hrvatska, pobliže označene u dispozitivu presude. Istom presudom apelanti su obavezani da trpe da se na osnovu ove presude na svim nekretninama u Banjaluci pobliže označenim u dispozitivu presude izvrši promjena upisa vlasništva, posjeda i korištenja tako da se navedene nekretnien upišu na ime tužitelja sa pravom 1/1, te da tužitelju predaju u posjed nekretnine označene u dispozitivu presude. Apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Iz obrazloženja prvostpene presude proizlazi da je Osnovni sud nakon provedenog postupka utvrdio da su tužitelj i pravni prednik apelanata zaključili 29. decembra 1992. godine ugovor o razmjeni nekretnina i ovjerili ga kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-4335/92 od 30. decembra 1992. godine, te da je na osnovu tog ugovora prednik apelanata ušao u posjed predmetnih nekretnina koje se nalaze u Banjaluci, upisao kao njihov vlasnik i posjednik, te ih uživao sve do svoje smrti. Nakon njegove smrti predmetne nekretnine su koristile izbjeglice do 2000. godine, po osnovu ugovora o zakupu, a 2003. godine je u posjed tih nekretnina ušao apelant Radomir Kuzmić, koji se i sada nalazi u njihovom posjedu. Nadalje je utvrđeno da su apelanti po osnovu Rješenja o nasljeđivanju osnovnog suda broj O-585/95 od 4. marta 2003. godine proglašeni nasljednicima predmentih nekretnina iz smrti svog oca Jove Kuzmića, te su upisani kao suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina. Zatim je utvrđeno da tužitelj nikada nije ušao u posjed nekretnina u Slavonskom Kobašu, jer je neposredno nakon što je zaključio predmetni ugovor o razmjeni nekretnina otišao u Njemačku a zatim u Australiju. Takođe se tužitelj u javnim knjigama nije upisao kao vlasnik i posjednik nekretnina koje se nalaze u Slavonskom Kobašu, a koje su bile predmet ugovora o razmjeni nekretnina, te su i danas na tim nekretninama kao vlasnici i posjednici upisani apelanti. Konačno, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u vrijeme ratnih zbivanja, da je tužitelj neposredno prije zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina bio izložen fizičkim napadima uniformisanih lica, koja su ga uznemiravala, tukla i pucala mu na kuću, da je tužitelj iz tih razloga preselio u kuću svog brata, gdje je i zaključen predmetni ugovor o razmjeni nekretnina. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da usljed pritisaka, posebnog i opšteg karaktera, koji su uticali na volju tužitelja, tužitelj nije dobrovoljno zaključio predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, pa je pozivajući se na odredbe člana 103. Zakona o oblligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89, 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kao u izreci presude.

4. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, pa je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostpenu presudu.

5. Apelanti su protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047875 09 Gž od 8. oktobra 2009. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 047875 10 Rev od 1. novembra 2011. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 103. ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u odrđenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje je istaknuto da je odredbama člana 26. ZOO propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a odredbama člana 28. ZOO je propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, ali izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Dakle, iz ovih odredaba ZOO proizilazi da je za punovažnost, pored bitnih elemenata za takav ugovor, potrebno postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za njegovo zaključenje, jer odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača, čine ugovor ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključenja tj. početka. S obzirom da iz utvrđenja prvostpenog i drugostepenog suda proizlazi da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen za vrijeme ratnih zbivanja, da je neposredno prije zaključenja tog ugovora tužitelj bio verbalno uznemiravan i pretučen, zbog čega se više nije osjećao sigurnim u svojoj kući i zbog čega je morao preseliti u kuću svoga brata, da su takođe i poznanici tužitelja, koji su mu dolazili u tom periodu u kuću, bili izloženi fizičkim napadima, da se u to vrijeme pucalo na tužiteljevu kuću usljed čega je bio oštećen krov, Vrhovni sud je smatrao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da kod tužitelja nije postojala slobodna volja za zaključenje predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina, jer je bio izložen pritiscima posebnog i opšteg karaktera koji su kod njega stvarali bojazan za život i imovinu. Kod takvog stanja stvari, a shodno odredbama čl. 26. i 28. ZOO, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da je takav ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO, tj. da zbog odsustva dobrovoljnosti prilikom njegovog zaključenja ne proizvodi pravno dejstvo.

7. Vrhovni sud je takođe istakao da na ovakav zaključak nižestepenih sudova ne utiče ni revizioni prigovor aplanata da tužitlj nije imao namjeru ući u posjed nekretnina koje se nalaze u Slavonskom Kobašu, jer je odmah otišao za Njemačku, a zatim u Australiju, te da je namjera tužitelj bila da izbjegne mobilizaciju. Ovo stoga što za pravilnu odluku o zahtjevu tužitelja bilo dovoljno utvrditi da on nije dobrovoljno tj. slobodno izraženom voljom zaključio predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, pri čemu je irelvantno ukazuje da li je tužitelj po zaključenom ugovoru ušao u posjed razmijenjenih nekretnina ili je odlučio živjeti na nekom drugom mjestu. Takođe je istaknuto da se revizijom ukazuje da su odlukama nižestepenih sudova povrijeđena prava tuženih zagarantovana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te čl. 6. i 17. Evropske konvencije. Naime, sama činjenica da se tužitelj ne nalazi u posjedu nekretnina u Slavonskom Kobašu i da su kao vlasnici i posjednici tih nekretnina upisani apelanti, ukazuje da apelantima nisu povrijeđena navedena prava.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu posebno obrazložili osim što su naveli da bi izvršenjem osporenih presuda nastale «štetne posljedice po imovinu i ličnost apelanata».

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-345/12 (R. K., R. B. i M. B. iz… | Sudska praksa | Aktio