Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2666/09 (S.V.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Kamata
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2666/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2666/09, rješavajući apelaciju S.V., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija S.V.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025910 08 Gž od 6. srpnja 2009. godine u dijelu u kojemu je odlučeno o početku tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan, po žurnom postupku, donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, sukladno članku 74.

stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija S.V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025910 08 Gž od 6.

srpnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 025910 92 P od 10. rujna 2008. godine u dijelu u kojemu je odlučeno o preostalom dijelu tužbenoga zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa UOP Grgić & Co iz Ljubuškog, podnio je 19. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 025910 08 Gž od 6. srpnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 025910 92 P od 10. rujna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog "Sarajevo osiguranje" podružnica Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom sudskom postupku, zatraženo je 22. prosinca 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 11. siječnja 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 12. siječnja 2009. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 6. travnja 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 025910 92 P od 10. rujna 2008. godine obvezan je tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplatiti apelantu ukupan iznos od 4.940,00 KM, i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 560,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 380,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 2008. godine pa do isplate (stavak I izreke presude). Obvezan je tuženi na ime izgubljene zarade iz osobnog dohotka isplatiti apelantu iznos od 1,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 1990. do 18. rujna 1991. godine, te od 23. studenoga 1995. godine pa do isplate (stavak II izreke presude). Obvezan je tuženi na ime materijalne štete (uništene odjeće) isplatiti apelantu iznos od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. rujna 2008. godine pa do isplate (stavak III izreke presude). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenoga iznosa (stavak IV izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak V izreke presude).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istaknuo kako se 6. srpnja 1990. godine dogodila prometna nesreća u kojoj je apelant kao suvozač u vozilu marke "TAM" registarskih oznaka MO 152-302, koje je osigurano kod tuženoga, zadobio teške tjelesne povrede. U svezi s tim, Općinski sud je naveo kako je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obveže tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplatiti mu ukupan iznos od 10.500,00 KM, i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 5.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 29. rujna 1990. godine pa do isplate, te na ime naknade materijalne štete, i to izgubljene zarade, iznos od 5,97 KM i uništene odjeće iznos od 300,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 6. srpnja 1990. godine pa do isplate. Općinski sud je ukazao da iz predmetne tužbe, kao i apelantovih navoda isticanih tijekom postupka, proizlazi kako apelant potražuje naknadu štete od tuženoga kao imatelja opasne stvari u smislu odredaba članka 173. u svezi s člankom 178. stavak 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U svezi s tim, Općinski sud je ukazao kako se za štetu prouzročenu opasnom stvari odgovara bez obzira na krivnju (članak 154. stavak 2. ZOO-a), što znači da je dovoljno da oštećeni (da bi ostvario pravo naknadu štete) dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari. Dalje, Općinski sud je naveo kako je na okolnost visine nematerijalne štete proveo dokaz uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, uvidom u medicinsku dokumentaciju koja je sastavni dio nalaza i mišljenja, te da je proveo dokaz saslušanjem vještaka medicinske struke. Općinski sud je naveo kako iz provedenih dokaza proizlazi da su zbog kontuzije glave i komocije mozga, kao posljedica predmetne prometne nesreće, kod apelanta trajno ostali simptomi postkomocionog stanja, koji se manifestiraju u vidu upornih glavobolja tzv. encefalopatia, koje mogu biti provocirane promjenom vremena, fizičkim opterećenjem i sl., te smetnjama koje se javljaju na razini spoznajnih i mnestičkih funkcija mozga kao što su pamćenje i koncentracija, uz pojavu veće ili manje anksioznosti s čestim promjenama raspoloženja koje prati depresija, što sve za posljedicu ima umanjenje opće životne aktivnosti kod apelanta za 8%. Također, Općinski sud je naveo kako iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant na dan prometne nesreće trpio bolove i strah jakog intenziteta, da je sedam dana trpio bolove i strah umjerenog intenziteta, dok je bolove slabog intenziteta trpio 21 dan, te strah slabog intenziteta dva mjeseca. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, potom starosnu dob apelanta, vrstu povreda, okolnost povređivanja, stupanj umanjenja opće životne aktivnosti i njezine posljedice, Općinski sud je naveo kako smatra opravdanim da apelantu dosudi na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 4.000,00 KM prema odredbama članka 200. ZOO-a i Orijentacionim kriterijima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH. S obzirom da je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, Općinski sud je naveo da je, sukladno odredbama članka 277. ZOO-a, na dosuđeni iznos naknade štete dosudio zakonske zatezne kamate od dana presuđenja pa do isplate.

8. Dalje, cijeneći da su u predmetnoj prometnoj nesreći apelantu, prema njegovome iskazu, uništene pantalone i majica, Općinski sud je naveo da je, primjenom odredaba članka 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredaba čl. 154. i 155. ZOO-a, smatrao primjerenim apelantu i po toj osnovi dosuditi naknadu štete u iznosu od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Općinski sud je dalje naveo kako je na temelju apelantovoga iskaza, te uvidom u potvrdu "Hidroelektrane na Neretvi – Jablanica" broj 970 od 26. travnja 1991. godine utvrdio da je apelant neposredno prije povređivanja u predmetnoj prometnoj nesreći ostvarivao prihod temeljem osobnoga dohotka u iznosu od 52.394,70 din. Međutim, Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrdio kako je apelantu, dok je bio na bolovanju, isplaćena naknada osobnoga dohotka, i to za razdoblje od 5. kolovoza do 31. prosinca 1990. godine u iznosu od 31.268,80 din, te za razdoblje od 1. siječnja do 28. veljače 1991. godinu u iznosu od 15.043,60 din. U svezi s tim, Općinski sud je naveo kako upravo ta razlika između očekivane visine osobnoga dohotka i isplaćene naknade osobnoga dohotka, predstavlja materijalnu štetu u vidu umanjenja apelantove imovine u smislu odredaba članka 155. ZOO-a, koja, primjenom načela monetarnog nominalizma iz članka 394. ZOO-a, iznosi 1,56 KM. Pri tome, Općinski sud je naveo kako je na tako dosuđeni iznos materijalne štete dosudio apelantu zakonske zatezne kamate od 29. rujna 1990. do 18. rujna 1991. godine, te od 23. studenoga 1995. godine pa do isplate, prema odredbama članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Općinski sud je naveo kako je o troškovima postupka odlučio sukladno odredbama članka 386. stavak 2. i članka

387. ZPP, srazmjerno uspjehu stranaka u sporu, te imajući u vidu da su obje stranke zastupali punomoćnici kojima je prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika priznato pravo na naknadu za svaku od poduzetih radnji.

9. Odlučujući o apelantovome prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 025910 08 Gž od 6. srpnja 2009. godine kojom je priziv djelomično uvažio, pa je prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojemu je odlučeno o naknadi izgubljene zarade i troškovima postupka, tako što je obvezao tuženoga da apelantu na ime izgubljene zarade iz osobnoga dohotka isplati iznos od 3,41 KM (umjesto iznosa 1,56 KM koji je dosuđen prvostupanjskom presudom) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 1990. do 18. rujna 1991. godine, te od 23. studenoga 1995. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.270,00 KM. U preostalom dijelu apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo kako iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su zbog kontuzije glave i komocije mozga, kao posljedica predmetne prometne nesreće, kod apelanta trajno ostali simptomi postkomocionog stanja, koji se manifestiraju u vidu upornih glavobolja, uz negativne propratne pojave kao što su slabije pamćenje, slabija koncentracija, zaboravnost i sl., što sve za posljedicu ima umanjenje opće životne aktivnosti kod apelanta za 8%. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kao stručan, objektivan i realan, te sukladno tome dosudio apelantu naknadu nematerijalne štete onako kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su utemeljeni apelantovi prizivni navodi glede dosuđene naknade na ime izgubljene zarade, te je stoga preinačio prvostupanjsku presudu tako što je apelantu po toj osnovi dosudio iznos od 3,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 1990. do 18. rujna 1991. godine, te od 23. studenoga 1995. godine pa do isplate. Što se tiče apelantovih prizivnih navoda koji se odnose na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete i izgubljenu zaradu, Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pravilno dosudio zakonske zatezne kamate, te da su stoga neutemeljeni apelantovi prizivni navodi izneseni u tome pravcu. Glede odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo kako je, primjenom odredaba čl. 383, 386. i

387. ZPP, uz pravilnu primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, te imajući u vidu uspjeh parničnih stranaka u postupku, preinačio prvostupanjsku presudu onako kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da ukupni apelantovi troškovi u predmetnom postupku iznose 3.240,00 KM. S obzirom da je apelant u predmetnom postupku uspio s oko 50% tužbenoga zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da iz toga slijedi da apelantu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 1.620,00 KM, na koje se dodaju troškovi koji se dosuđuju neovisno o uspjehu stranaka u postupku, tj. tri provedena medicinska vještačenja u ukupnom iznosu od 650,00 KM, što ukupno iznosi 2.270,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra kako mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je općepoznat stav Ustavnog suda glede početka tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose materijalne i nematerijalne štete, te se u tom smislu pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1358/06 i AP 2141/05. Naime, apelant navodi da, prema stavu Ustavnog suda, zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos materijalne štete teku od dana nastanka štetnog događaja (AP 1358/06), dok zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete teku od dana podnošenja tužbe (AP 2141/05). Dalje, apelant navodi kako je redovitim sudovima bio poznat stav Ustavnog suda glede primjene Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja FBiH, te da su u tom smislu trebali na dosuđeni iznos materijalne štete (izgubljena zarada) dosuditi zakonsku zateznu kamatu u neprekidnom trajanju, tj. od 29. rujna 1990. godine pa do isplate. Pri tome, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06 i AP 2312/06. Također, apelant osporava odluke redovitih sudova u dijelu u kojemu je utvrđena visina naknade nematerijalne štete, kao i odluku o troškovima postupka. U svezi s troškovima postupka, apelant navodi da visina usvojenog tužbenog zahtjeva predstavlja samo jedan od kriterija za računanje uspjeha stranke u parnici. Apelant navodi da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen, te budući da zbog visine tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti. Pored toga, apelant traži od Ustavnog suda na naloži Kantonalnom sudu da apelantu prizna troškove sastava apelacije, kao i troškove sastava priziva.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako je pobijana presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, bez počinjenih povreda parničnog postupka, te da je taj sud dao razloge za svoje odlučenje u obrazloženju pobijane presude. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je pobijana presuda toga suda utemeljena na potpuno utvrđenom činjeničnom stanja i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da taj sud u cijelosti ostaje kod obrazloženja danog u pobijanoj presudi. Stoga, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Članak 189. stavak 2.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Članak 277. stavak 1.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

14. U Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05) relevantne odredbe glase:

Članak 1.

Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u razdoblju od 1.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01).

Članak 2.

Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na temelju dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za razdoblje ratnog stanja od 18.9.1991. godine do 23.11.1995. godine.

15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 37.

Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 025910 08 Gž od 6. srpnja 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 13. srpnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. kolovoza 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći kako mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

[…] (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da apelant pobija odluke redovitih sudova u dijelu u kojemu je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos naknade materijalne štete, tj. u dijelu u kojemu je obvezan tuženi na ime materijalne štete (uništene odjeće) isplatiti apelantu iznos od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. rujna 2008. godine pa do isplate. Naime, apelant smatra kako je pogrešan zaključak redovitih sudova da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teku od dana donošenja prvostupanjske odluke, a ne od dana nastanka štete.

25. Ustavni sud podsjeća kako je identično pravno pitanje – pitanje početka tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, stavak 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, stavak 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća kako je u Odluci broj AP 1433/06 zauzeo stav (koji je slijedio i u drugim navedenim odlukama) da na dosuđeni iznos naknade materijalne štete zakonske zatezne kamate teku od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1433/06, stavak 27, ukazao "da je člankom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, člankom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, ipak, uzimajući u obzir navedene odredbe, proizlazi da bi zateznu kamatu u konkretnom slučaju, s obzirom na apelantovo vrijeme otklanjanja štete, trebalo dosuditi od dana nastanka štete". Imajući u vidu da je ovakav stav zauzet u vezi s tumačenjem relevantnih odredaba ZOO-a, koje su u vrijeme donošenja pobijane presude Kantonalnog suda, kao i u vrijeme ove Odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljano u citiranim odlukama, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede apelantovih navoda, u potpunosti poziva na obrazloženja dana u ranije donesenim odlukama o istom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojemu je odlučeno da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teku od dana donošenja prvostupanjske presude, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. S druge strane, što se tiče pobijanih odluka redovitih sudova u dijelu u kojemu je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost redovitih sudova u tome pogledu. Naime, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi jasno ukazali da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude, te u tome smislu dali jasne razloge za svoje odlučenje. Što se tiče apelantovoga pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 2141/05 od 20. listopada 2006. godine, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je Vrhovni sud FBiH, odlučujući o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete, odstupio od pravnog stava Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH, koji je bio zauzet u to vrijeme, te kao takav bio pravno obvezujući za Vrhovni sud FBiH. S obzirom da se, dakle, ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te budući da u navedenoj odluci Ustavni sud nije zauzeo generalni stav u vezi s početkom tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2141/05.

27. Dalje, Ustavni sud opaža da apelant pobija odluke redovitih sudova u dijelu u kojemu je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos naknade izgubljene zarade, tj. u dijelu u kojemu je odlučeno da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade izgubljene zarade teče od 29. rujna 1990. do 18. rujna 1991. godine, te od 23. studenoga 1995. godine pa do isplate. Naime, apelant smatra da mu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu u neprekidnom trajanju, tj. od 29. rujna 1990. godine pa do isplate. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi odluku o zakonskoj zateznoj kamati utemeljili na odredbama članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojima je, između ostaloga, propisano da se zakonske zatezne kamate neće obračunavati za razdoblje ratnog stanja od 18. rujna 1991. do 23. studenoga 1995. godine. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe s odlučenjem redovitih sudova, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost redovitih sudova prilikom odlučivanja o tijeku zakonskih zateznih kamata u navedenom razdoblju. Što se tiče apelantovoga pozivanja na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1311/06 i AP 2312/06, Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima razmatrao apelacije podnesene protiv odluka donesenih u izvršnom postupku kojima su u stvari izmijenjene pravomoćne sudske odluke glede zakonskih zateznih kamata koje su dosuđene u parničnome postupku. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio "da je otpisivanje zakonske zatezne kamate za razdoblje rata, po osnovu članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate". Međutim, budući da je neprijeporno da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj situaciji kao u navedenim predmetima, jer apelant nema pravomoćno dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, slijedi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1311/06 i AP 2312/06. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je pitanje "otpisa kamata" razmatrao u Odluci broj U 13/06 prilikom ocjene ustavnosti odredbe članka 4. Zakona o izmirenju obveza temeljem računa stare devizne štednje. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je odredba članka 4. Zakona o izmirenju obveza temeljem računa stare devizne štednje, kojom je propisan otpis kamata, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 13/06 od 23. marta 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 46/08).

28. Što se tiče pobijane odluke Kantonalnog suda u dijelu u kojemu je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete, te o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, odnosno dosuđenim iznosom naknade nematerijalne štete i troškova parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a osobito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i u ovom dijelu neutemeljeni.

29. Glede apelantovoga zahtjeva za naknadom troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti. Ostali navodi

30. Glede apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud opaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na istim navodima koje je istaknuo glede kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava glede početku tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.

32. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer pobijana odluka, u preostalom dijelu, sadrži detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić