Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3970/09 (F. V.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Ništavost
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3970/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3970/09, rješavajući apelaciju Faika Varmaza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Faika Varmaza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 353 od 13. oktobra 2009. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Faik Varmaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnio je 12. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 353 od 13. oktobra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Rade Zabrdca kao učesnika u postupku zatraženo je 26. augusta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. septembra 2010. godine, a Rade Zabrdac 6. septembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 11. septembra 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv Rade Zabrdca (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je sa tuženim u novembru 1992. godine zaključio Ugovor o ostavi kojim mu je povjerio na čuvanje svoju kuću i pomoćne objekte sa svim pokretnim stvarima i namještajem, a tuženi se obavezao da će imovinu čuvati s pažnjom dobrog domaćina i nakon apelantovog povratka predati mu je u posjed. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je zatražio da mu tuženi na ime materijalne štete za otuđenje pokretnih stvari isplati iznos od 42.542,10 KM sa kamatama i troškovima postupka.

7. Osnovni sud je Presudom broj P-294/05 od 29. septembra 2006. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog otuđenja pokretnih stvari isplati iznos od 26.395,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 22.412,00 KM od 21. jula 2006. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka komercijalne struke, a na iznos od 3.983,00 KM od 29. septembra 2006. godine kao dana donošenja presude, uz troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđujućeg iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelant i tuženi u novembru 1992. godine zaključili Ugovor o ostavi ovjeren pod brojem OV 1152/92. Tom prilikom nije sastavljen popis stvari u kući ali je u tački 1. Ugovora konstatirano da je kuća potpuno namještena. Spisak spornih stvari apelant je dostavio uz tužbu. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je djelimično usvojio apelantov zahtjev ističući da su u konkretnom slučaju predmet ostave bile pokretne stvari iz apelantove kuće a tuženi je, u smislu odredbe iz člana 714. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bio dužan čuvati ih kao svoje vlastite i zaključenim ugovorom je preuzeo obavezu da će se prema apelantovoj imovini odnositi s pažnjom dobrog domaćina. Međutim, tuženi nije postupao prema navedenim zakonskim odredbama već je, kako proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, otuđio apelantove predmetne stvari. U pogledu vrijednosti otuđenih stvari, Osnovni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka komercijalne struke, pa je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio iznos štete koju je tuženi pričinio apelantu, usvajajući tužbeni zahtjev u dosuđenom dijelu, dok je preko tog dijela tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07- 000 116 od 14. novembra 2007. godine. Tom presudom žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o glavnoj stvari tako što je tuženi obavezan da umjesto 26.395,00 KM apelantu isplati naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 11.721,46 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dosuđujućem dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantov zahtjev osnovan samo u dijelu u kojem je tuženi priznao da su mu stvari specificirane u spisku koji je sačinio apelant povjerene na čuvanje i upotrebu, jer ratne okolnosti ne mogu opravdati apelantov propust da sačini spisak pokretnih stvari u vrijeme zaključenja Ugovora o ostavi. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te kako je tuženi pokretne stvari koje su mu povjerene na čuvanje otuđio, to je pravilan stav prvostepenog suda da se odgovornost tuženog zasniva na odredbi čl. 154. i 189. ZOO-a.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 353 od 13. oktobra 2009. godine reviziju tuženog uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev za naknadu štete kojeg je zasnivao na činjenicama da je krajem decembra 1992. godine napustio svoju kuću u Gradišci, ostavljajući je tuženom koji se u kuću uselio nakon njegovog odlaska, da je kuća sa zatečenim stvarima 1996. godine proglašena napuštenom i da je apelant putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica uveden u posjed kuće u augustu 2001. godine. Na osnovu takvog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da su predmet ostave bile i apelantove pokretne stvari, a drugostepeni sud je smatrao da je između stranaka zaključen ugovor o posluzi. Vrhovni sud smatra da drugostepena odluka nije pravilna jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženi koristio apelantovu kuću na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica a ne na osnovu Ugovora o ostavi od 2. novembra 1992. godine, koji je ništavan, u smislu odredbe člana 49. Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga se pitanje naknade eventualne štete koju je tuženi pričinio apelantu treba riješiti primjenom odredbi čl. 26. stav 1. i 27. Zakona o korištenju napuštene imovine u vezi sa čl. 24. i 27. a. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Zatim, nesporna je činjenica da je tuženi predlagao apelantu da se prilikom primopredaje kuće sačini popis stvari koje su se u kući nalazile i da je apelant odbio da se takav popis sačini. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan navod revizije da apelant nije dokazao koje stvari je ostavio u kući prilikom napuštanja niti je dokazao da ih je tuženi otuđio. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica je na osnovu odredbe člana 9. Zakona o korištenju napuštene imovine bilo obavezno prilikom dodjele kuće tuženom sačiniti zapisnik sa detaljnim popisom pokretnih stvari, a nesporno je da se nije tako postupilo. Iz zapisnika o uvođenju apelanta u posjed kuće od augusta 2001. godine proizlazi da mu je vraćena kuća sa stvarima koje su taksativno navedene. Apelant je na taj zapisnik uputio primjedbu, istakavši da nedostaju radijatori, peć za centralno grijanje i dva tanka za gorivo. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizlazi da apelant nije dokazao ni uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i eventualne štete koju je pretrpio, a nije dokazao ni visinu štete. Naime, vještak je u svom nalazu i mišljenju istakao da nije imao dovoljno podataka o stvarima čiju je vrijednost trebao utvrditi, pa takav nalaz ne može biti dokaz o visini štete koju je apelant pretrpio. Stoga je, kako je naveo Vrhovni sud, revizija u kojoj se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava osnovana, pa je primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija uvažena i obje nižestepene presude preinačene na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda prema kojem je ništavan Ugovor o ostavi zaključen 1992. godine, zbog čega je u konkretnoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, zaključak da u postupku nije dokazana uzročno-posljedična veza između radnji tuženog i nastale štete suprotan je, kako tvrdi, činjeničnom stanju iz prvostepenog postupka. Apelant je istakao da se ne može njemu staviti na teret to što Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica nije postupalo, te da je, stoga, osporena presuda donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava na njegovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude protiv koje je podnesena apelacija jer Ugovor o ostavi koji su zaključile parnične stranke ne proizvodi pravno djelovanje.

12. Tuženi smatra da je propust nižestepenih sudova ispravljen presudom Vrhovnog suda, koja je apelacijom osporena i koja je pravilna i zakonita.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantna odredba glasi:

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

14. U Zakonu o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 3/96) relevantna odredba glasi:

Član 49.

Ugovori o zakupu, korišćenju i čuvanju napuštenih stanova, drugih objekata i ostale imovine zaključeni posle 6. aprila 1992. godine između vlasnika odnosno korisnika koji je napustio teritoriju Republike i trećih lica ništavni su.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03) relevantna odredba glasi:

Član 24.

Vraćanje napuštenih nepokretnosti odnosno stana u posed vlasnika, korisnika ili nosioca stanarskog prava vrši se uz prisustvo službenog lica i potrebnih strana. O vraćanju nepokretnosti, stana i uvođenju vlasnika, odnosno korisnika u posed imovine ili stana, sačinjava se zapisnik koji sadrži detaljan opis o nepokretnosti koje se vraćaju.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-08-000 353 od 13. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu navedenom presudom povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

24. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

25. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda prema kojem je Ugovor o ostavi koji je zaključio sa tuženim u novembru 1992. godine ništavan, te da ne proizvodi pravno djelovanje. S druge strane, smatra da je Okružni sud postupio pravilno kada je zaključio da je u konkretnom slučaju zaključen Ugovor o posluzi.

26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su nižestepene presude preinačene jer je, u skladu sa članom 250. stav 1. ZPP, u postupku revizije ocijenjeno da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su nižestepeni sudovi zanemarili odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji su u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Preinačavajući obje nižestepene presude, Vrhovni sud je jasno istakao da je Ugovor o ostavi koji je apelant zaključio sa tuženim 1992. godine, u smislu odredbe člana 49. Zakona o korištenju napuštene imovine, ništavan, te da nisu mogli biti primijenjeni ZOO i principi naknade materijalne štete propisani navedenim zakonom. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu zapisnika koji je tom prilikom sačinjen a odnosi se na pokretne stvari u kući, iz čega je proizašao zaključak da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i eventualne štete koju je pretrpio. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je uvažavajući reviziju tuženog odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, posebno imajući u vidu da je Vrhovni sud obrazlažući svoj stav jasno istakao da je tuženi apelantovu nekretninu koristio na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, a ne na osnovu Ugovora o ostavi, zbog čega se u konkretnoj situaciji i pitanje naknade eventualne štete moralo riješiti primjenom odredaba Zakona o korištenju napuštene imovine, a ne ZOO-a. Propust Ministarstva da sačini detaljan zapisnik prilikom uvođenja apelanta u posjed nekretnine i nesporna činjenica da je apelant odbio prijedlog tuženog da sačini popis stvari koje su se u kući nalazile ne pruža apelantu mogućnost da zahtijeva naknadu materijalne štete prema pravilima o naknadi štete koji su propisani u ZOO-u, budući da je ugovor na osnovu kojeg je apelant svoj zahtjev opredijelio ništavan.

27. Uzimajući u obzir navedeno, a imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku koje je relevantno za odlučivanje, na osnovu dokaza koji su neposredno provedeni, primijenio odredbe relevantnog materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

28. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

29. Apelant je istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32).

33. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar – juli 1999. godine; CH/9750, Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar – juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).

34. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pravilnom primjenom materijalnog prava obje nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio na osnovu provedenih dokaza, te na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene u odnosu na apelanta.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3970/09 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio