Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1494/09 («Soborad» d.o.o. Šipovo)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1494/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1494/09, rješavajući apelaciju «Soborada» d.o.o. Šipovo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija «Soborada» d.o.o. Šipovo.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 860 od 11. februara 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija «Soborada» d.o.o.

Šipovo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 118-0-Rev-07-000 860 od 11. februara 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Soborad» d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 860 od 11. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku «Golden-Metro» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. avgusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio 31. avgusta 2009. godine, a tuženi 13. avgusta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog poslani su apelantu 25. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 8. juna 1999. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog kao izvršenika podnio predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – računa broj 82-K/98 u iznosu od 22.385,00 KM. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj Ip-198/99 od 9. juna 1999. godine na koje je tuženi kao izvršenik izjavio prigovor, nakon čega je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute sve sprovedene radnje, a predlog za izvršenje je stekao svojstvo tužbe kako je propisano članom 50 stav 4 Zakona o izvršnom postupku, zbog čega je predmet dalje raspravljan u parničnom postupku.

7. U sprovedenom parničnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj Ps- 77/00 od 7. februara 2001. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Pž-134/01 od 3. decembra 2001. godine usvojio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj PS-1627/01 od 25.

novembra 2002. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i naložio tuženom da apelantu na ime glavnog duga po računu broj 82-K/98 plati iznos od 22.385,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. septembra 1998. godine pa do konačne isplate i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.194,50 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka nespornim utvrdio da je apelant kao izvođač radova 24. avgusta 1998. godine u Banjoj Luci zaključio pismeni ugovor sa predstavnicima manifestacije «Septembar-fest 98» Banja Luka (u daljnjem tekstu: „Festival piva“) o izradi štandova i iznajmljivanju 25 stolova sa stolicama za potrebe održavanja ove manifestacije. Dalje je utvrđeno da je na osnovu navedenog ugovora apelant kao izvođač izradio i isporučio „Festivalu piva“ kao naručiocu štandove u površini od oko 1.000 kvadratnih metara. Takođe je utvrđeno da su se ugovarači sporazumjeli da cijena 1m² štanda iznosi 38 DM, te da je tuženi apelantu u nekoliko navrata isplatio dio ugovorene cijene u ukupnom iznosu od 13.615 DM. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je za naručioca ugovor potpisao Radomir Predojević kao direktor manifestacije „Festival piva“ i da je na ugovor stavljen pečat firme tuženog («Golden-Metro» Banja Luka). Dalje je kao nesporno utvrđeno da je Radomir Predojević, takođe direktor tuženog, a da „Festival piva“ nema status pravnog lica, da nije upisan u odgovarajući registar, slijedom čega nema svoj pečat niti žiro-račun. Dalje je utvrđeno da je Radomir Predojević pregovarao sa apelantovim direktorom i da mu je isplatio dio ugovorene naknade. Na temelju utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu iako apelant ugovor nije zaključio sa tuženim, već sa predstavnicima manifestacije „Festival piva“, jer je ugovor potpisao Radomir Predojević, koji je direktor tuženog, ovjerio ga pečatom tuženog, platio apelantu avans i dio ugovorene naknade, te mu obećao da će izvršiti obaveze iz ugovora, slijedom čega je obavezao tuženog da apelantu isplati traženi iznos sa kamatom i troškovima spora. Osnovni sud je usvojio stanovište da je na spornu situaciju trebalo primijeniti odredbe člana 153 stav 1 a u vezi sa članom 88 stav 4 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog toga što se apelant pouzdao u obećanja tuženog potpisnika ugovora koji mu je, prema mišljenju Osnovnog suda, uklonio i najmanju sumnju u pravnu valjanost ugovora, pogotovo kada je započeo i realizaciju spornog ugovora. Osnovni sud je smatrao da apelant u postupku realizacije predmetnog ugovora nije bio doveden ni u kakvu dilemu prema kome treba ispunjavati obavezu i na koji način, da je vršio realizaciju ugovora prema tuženom, a u predmetnom odnosu nije bilo trećih lica, niti predstavnika manifestacije „Festival piva“.

9. Postupajući po žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj Pž-223/03 od 28. oktobra 2005. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u pogledu glavnog duga, a preinačio je u dijelu koji se odnosi na kamate kao sporedno potraživanje.

10. Postupajući po reviziji tuženog protiv navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-06-000 120 od 3. oktobra 2006. godine kojim je reviziju tuženog uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda od 28. oktobra 2005. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku, nakon održane rasprave, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pž-06-000 307 od 27. marta 2007. godine kojom je žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu od 25. novembra 2002. godine u dijelu kojim je tuženi obavezan da isplati iznos od 22.385,00 KM, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka. Povodom žalbe tuženog odluka o kamati na glavno potraživanje sadržana u prvostepenoj presudi je preinačena tako što je tuženi obavezan da na dosuđeni iznos od 22.385,00 KM plati kamatu, i to na iznos od 22.385,00 DM po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja obaveze počev od 30. septembra 1998. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate na iznos od 22.385,00 KM zakonsku zateznu kamatu u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate. Navedenom presudom obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime troškova drugostepenog postupka iznos od 1.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2007. godine pa do isplate, dok je preko navedenog iznosa apelantov zahtjev odbijen.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnom sporu. Okružni sud je smatrao da je tuženi preuzeo obavezu da snosi troškove „Festivala piva“ i da je on naručilac iz predmetnog ugovora o djelu uz konstataciju da tuženi nije dokazao da nije preuzeo obavezu da plati štandove za potrebe „Festivala piva“. Stoga je, kako je zaključio Okružni sud, na temelju odredaba člana 262 stav 1 i člana 453 ZOO, tuženi dužan da izvrši preostali dio ugovorene obaveze. Okružni sud je, stoga, žalbu tuženog kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari.

13. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Apelant je podnio odgovor na reviziju tuženog u kojem je predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 860 od 11. februara 2009. godine kojom je reviziju uvažio, navedene presude Okružnog i Osnovnog suda preinačio tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 5.250,00 KM.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tuženi u reviziji osnovano ukazao da u konkretnom sporu nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Dalje je istakao da se ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada, a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu (član 600 ZOO). Vrhovni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizilazi da je apelant kao izvođač radova zaključio ugovor o djelu sa manifestacijom „Festival piva“ kao naručiocem. Ugovor su potpisali apelantov direktor u ime i za apelantov račun, te direktor „Festivala piva“ Radomir Predojević u ime i za račun te manifestacije, a ne u ime i za račun tuženog, čiji je on, takođe, direktor. Tuženi nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa apelantom, niti je bio organizator „Festivala piva“. Prema pribavljenim podacima, pokrovitelj „Festivala piva“ je bila Vlada Republike Srpske, a organizatori su bili Grad Banja Luka, Banjalučka pivara i Nezavisna televizija. Festival je imao Organizacioni odbor koji je imao devet članova, a Radomir Predojević je kao direktor Festivala bio i jedan od članova Organizacionog odbora.

15. Vrhovni sud je smatrao da je osnovan revizioni prigovor da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu. Tuženi nije bio ugovorna strana iz predmetnog ugovora o djelu, pa ga takav ugovor ne obavezuje čak i u slučaju da je druga strana, to jeste apelant, bila u zabludi da ugovor zaključuje sa tuženim. Slijedeći to, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant ne može da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovor. Pošto ugovor stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane, njime ne mogu da se zasnivaju obaveze na teret trećeg u smislu odredbe člana 153 ZOO. Pomenuti ugovor u čijem zaključenju tuženi nije učestvovao nema pravno dejstvo prema tuženom, te na takvom ugovoru ni apelant ne može da zasniva svoje pravo prema tuženom pri čemu nema uticaja činjenica da ugovor ima pečat tuženog. Naime, pošto naručilac posla nije posjedovao sopstveni pečat, njegov direktor se poslužio pečatom tuženog. Zaključak drugostepenog suda da je tuženi preuzeo obaveze naručioca iz ugovora od 24. avgusta 1998. godine ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, jer nema dokaza da je između „Festivala piva“ i tuženog zasnovan posebni ugovorni odnos kojim je tuženi preuzeo ispunjenje obaveze „Festivala piva“. Međutim, čak i u slučaju da je tuženi preuzeo ispunjenje obaveze naručioca posla, apelant kao povjerilac nema pravo da od tuženog zahtijeva isplatu potraživanja koje je predmet konkretnog spora shodno odredbi iz člana 453 stav 3 ZOO. U toj situaciji tuženi bi odgovarao samo „Festivalu piva“, odnosno njegovim organizatorima, a ne i apelantu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant ukazuje da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U navodima apelacije iscrpno se opisuje tok postupka. Apelant ukazuje na, prema njegovom mišljenju, neopravdano dugo trajanje predmetnog spora koji je do pravosnažnog okončanja trajao 10 godina. Apelant traži da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da mu plati nematerijalnu štetu koju trpi zbog nemogućnosti da se u razumnom roku raspravi o osnovanosti njegovog zahtjeva. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakao je da je on prilikom zaključenja ugovora postupao u dobroj vjeri i da se kao neuka stranka nije obazirao na zaglavlje predmetnog ugovora u kojem zaista na mjestu druge ugovorne strane stoji: «Septembar-fest 98» Banja Luka, koga zastupa direktor Radomir Predojević, u daljnjem tekstu naručilac.» Apelant je posao dogovarao sa Radomirom Predojevićem kao direktorom tuženog, jer je navedeni ugovor ovjeren pečatom preduzeća «Golden Metro» i jer je apelantu dio obaveze po osnovu navedenog ugovora isplaćen sa žiro-računa preduzeća «Golden Metro». Dalje je istakao da iz iskaza Radomira Predojevića proizilazi da je njegovo preduzeće «Golden Metro» ovlastio Organizacioni odbor manifestacije «Septembar-fest 98» da na svoj račun prima sredstva namijenjena za tu manifestaciju. Apelant smatra da u konkretnom sporu nije sporno pitanje pasivne legitimacije tuženog, već pitanje ugovorne odgovornosti tuženog s kojim je apelant zasnovao ugovorni odnos. Apelant je istakao da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da je Vrhovni sud povrijedio načelo neposrednosti propisano članom 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 229 stav 1 tačka 2 ZPP. Istakao je da je članom 229 stav 1 tačka 2 ZPP propisano da će drugostepeni sud na sjednici vijeća presudom preinačiti prvostepenu presudu «ako je drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi». S tim u vezi apelant smatra da se navedena odredba morala primijeniti i u postupku povodom revizije pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je Okružni sud kao drugostepeni sud izveo dokaze koje je Vrhovni sud, rješavajući povodom revizije, drugačije ocijenio i time povrijedio načelo neposrednosti. Apelant je, takođe, naveo da mu je povrijeđeno pravo na žalbu, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Dalje je navedeno da je Radomir Predojević sporni ugovor potpisao u ime manifestacije «Septembar-fest 98», a ne u ime tuženog preduzeća «Golden Metro». Naručilac posla je bila navedena manifestacija, a ne tuženi, koji nije bio ugovorna strana, pa on nije ni mogao da se obaveže na ispunjenje ugovorne obaveze. Ukoliko se apelant pouzdao u obećanje Radomira Predojevića koji je direktor tuženog, a istovremeno je bio i direktor manifestacije «Septembar-fest 98», a ovaj obećanje nije ispunio, tužbu je trebalo podnijeti protiv Radomira Predojevića kao fizičkog lica, a ne protiv firme čiji je on direktor, jer ta firma «Golden Metro» nije ni u kakvoj vezi sa spornim ugovorom o djelu. Dalje je istaknuto da nije tačno da je tuženi u konkretnoj parnici priznao dug. Naprotiv, tuženi je od početka osporavao svoju pasivnu legitimaciju, ističući da on nije bio ugovorna strana. Apelant ne može da se poziva na svoju pravnu neukost i da se pravda time da je mislio da ugovor zaključuje sa tuženim. Radomir Predojević je u spornom ugovoru predstavljao manifestaciju «Septembar-fest 98», a ne tuženo preduzeće. Ukoliko se on lažno predstavljao, te zloupotrijebio službeni pečat i žiro-račun svoje firme, pa takvim ponašanjem nanio štetu apelantu, apelant je protiv njega mogao da postavi tužbeni zahtjev za naknadu štete. Apelant je promašio pasivnu legitimaciju u predmetnom sporu, jer tužba za ispunjenje ugovora može da se podnese samo protiv druge ugovorne strane. Ta druga ugovorna strana je manifestacija «Septembar-fest 98», odnosno njeni organizatori, a nesporno je utvrđeno da tuženi nije bio organizator te manifestacije. Apelant poistovjećuje preduzeće sa njegovim direktorom, a što pravno nije moguće. Vrhovni sud ističe da nije povrijedio načelo neposrednosti, kako je to apelant naveo u apelaciji. Ustanovio je da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je preinačio nižestepene presude. Pitanje pasivne legitimacije je materijalnopravno pitanje, pa zaključak nižestepenih sudova da je tuženi pasivno legitimisan predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. U odgovoru tuženog kao učesnika u postupku je navedeno da je evidentno da je postojala manifestacija «Septembar-fest 98», koja se održavala u tvrđavi Kastel u Banjoj Luci, a koja nije imala bilo kakvo pravno svojstvo. Ispred ad hoc manifestacije Radomir Predojević je u ime manifestacije zaključio ugovor. Tuženi je pravno lice čiji je zakonski zastupnik Radomir Predojević, a koje nije imalo nikakvih dodirnih tačaka sa predmetnom manifestacijom, što podrazumijeva nedostatak pasivne legitimacije na strani preduzeća «Golden Metro». Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 229. stav 1. tačka 2.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznsesenih u žalbi:

(2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 246.

O reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave.

Član 250. stav 1.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 153. stav 1.

(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje, a obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obavezuje ili da izvrši ili propusti određenu radnju. Član 262. stav 1.

(1) Vjerovnik u obaveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 453. st. 1. i 3.

(1) Preuzimanje ispunjenja vrši se ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom vjerovniku.

(3) Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 860 od 11. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2009. godine. Apelacija je podnesena 15. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 zbog toga što je postupak trajao skoro 10 godina.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, dalje podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud zapaža da je apelant 8. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave koji se, u smislu člana 50 stav 4 Zakona o izvršnom postupku, smatrao tužbom kojom je započet parnični postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 11. februara 2009. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao devet godina i osam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza dužine trajanja postupka

31. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle, dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate duga po osnovu ugovora o djelu, te smatra da priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje konkretnog predmeta nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom periodu.

32. Ustavni sud prvo zapaža da iz stanja spisa i predočene dokumentacije ne proizilazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da je period od devet godina i osam mjeseci za tri instance sudske nadležnosti, u kojem je postupak dva puta ponovljen na sve tri sudske instance, a priori nerazuman i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi da se opravda samo pod izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije ponudio, niti ih je Ustavni sud u konkretnom slučaju pronašao.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina predmetnog parničnog postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Kompenzacija

34. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog prekomjerne dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

35. Ustavni sud je, uzimajući u obzir sve okolnosti ovog predmeta, zaključio da je apelantu dovoljna satisfakcija odluka kojom je utvrđeno kršenje njegovih ustavnih prava, te da se ne radi o posebnom slučaju kada se određuje i materijalna naknada. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Nezadovoljan osporenom presudom, apelant ukazuje da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Takođe, smatra da je Vrhovni sud povrijedio načelo neposrednosti kako je propisano ZPP, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

37. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tuženi u konkretnom postupku nije pasivno legitimisan, jer je predmetni ugovor potpisao apelantov direktor u ime i za apelantov račun, s jedne strane, a s druge strane, direktor navedene manifestacije u ime i za račun te manifestacije. Vrhovni sud je, takođe, zaključio da tuženi nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa apelantom, jer, između ostalog, tuženi nije bio ni organizator manifestacije, a što su u konkretnom slučaju bili Grad Banja Luka, Banjalučka pivara i dr. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku imao mogućnost da preispita nižestepene presude, što je i učinio donoseći zaključak da nižestepene presude nisu pravilne i zakonite, pri tome jasno obrazloživši svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, ni neargumentovanim. Sagledavši postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasna i logična obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava a iz datih obrazloženja se, nasuprot apelantovim navodima, ne može da zaključi proizvoljnost u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava.

39. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju apelant je, nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sproveli parnični postupak, da je Vrhovni sud u postupku revizije preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev u skladu sa Zakonom, dakle, meritornom odlukom riješio predmet spora. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.

40. U odnosu na apelantove navode da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno načelo neposrednosti propisano članom 4 ZPP u vezi sa članom 229 stav 1 tačka 2 ZPP, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na raspravi neposredno sproveo dokazni postupak, a da je Vrhovni sud utvrdio da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je preinačio nižestepene presude, primjenom čl. 246 i 250 ZPP. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza, niti je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo budući da, prema izričitoj zakonskoj odredbi, revizijski sud odlučuje o reviziji bez rasprave (član 246 ZPP), to se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da se navedena odredba člana 229 ZPP koja se, kako to proizilazi iz relevantnih odredbi, odnosi isključivo na žalbeni postupak morala da primijeni i u postupku po reviziji.

41. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pri čemu apelantu nije bio uskraćen pristup sudu.

42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. Apelant u apelaciji ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva u smislu da mu je u skladu sa relevantnim odredbama ZPP omogućeno da dậ odgovore na žalbu, odnosno na reviziju tuženog, koju je mogućnost apelant iskoristio. Činjenica da rezultat pravnih lijekova nije pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 1100/05 od 17. novembra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 22/06, stav 37). Stoga, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak trajao devet godina i osam mjeseci i što u konkretnom slučaju može da se smatra a priori pretjeranom dužinom u smislu zahtjeva «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije došlo do povrede apelantovog prava. Ovo stoga što u obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka, ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženju odluke je za svoje stavove dao detaljne, jasne i logične razloge, a pri tome apelantu nije bio uskraćen suštinski pristup sudu.

47. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1494/09 («Soborad» d.o.o. Šipovo) | Sudska praksa | Aktio