Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1365/09 (B.N.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1365/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1365/09, rješavajući apelaciju B.N. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B.N., E.N. i A.N..

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08- 000099 od 12. marta 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija B.N., E.N. i A.N. podnesena potiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000099 od 12. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000702 od 26. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 001894 05 P od 12. marta 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B.N. (u daljnjem tekstu: prvoapelant), E.N. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) i A.N. (u daljnjem tekstu: trećeapelantica) iz Konjica, koje zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnijeli su 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000099 od 12. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000702 od 26. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 001894 05 P od 12. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Bosna-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4, 12. i 13. augusta 2009. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 12. augusta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 20. oktobra 2009. godine.

5. Od Općinskog suda je 23. maja 2012. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid kompletan spis broj 07 56 P 001894 05 P. Općinski sud je 5. juna 2012. godine dostavio Ustavnom sudu fotokopiju traženog spisa.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 1. novembra 1990. godine podnijeli tužbu radi naknade štete protiv „Dunav-osiguranja“ Sarajevo (tokom postupka kao tuženi je označeno „Bosna-osiguranje“ d.d. Sarajevo). U tužbi je navedeno da je u noći 19. marta 1989. godine osiguranik tuženog O.K., upravljajući vozilom „golf“ iz pravca sjever-jug Ulicom X hercegovačke brigade u Konjicu, suprotno propisima Zakona o osnovama i sigurnosti saobraćaja na putevima, i u alkoholiziranom stanju na pješačkom prelazu udario pješaka N.N. (suprugu prvoapelanta i majku drugoapelanta i trećeapelantice) i tada osmogodišnjeg drugoapelanta usljed čega su zadobili teške tjelesne povrede. Od zadobijenih povreda N.N. je podlegla.

8. Do donošenja djelimične Presude Osnovnog suda u Konjicu broj P-608/90 od 29. maja 1998. godine prvostepeni sud je zakazao14 ročišta kojim su apelanti pristupili.

9. Osnovni sud u Konjicu je djelimičnom Presudom broj P-608/90 od 29. maja 1998. godine obavezao tuženog da apelantima na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika isplati iznos od po 3.000,00 KM, te prvoapelantu i trećeapelantici na ime duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika isplati iznos od po 2.000,00 KM sa kamatom prema članu 1. Zakona o visini stope zakonske kamate počev od 29. maja 1998. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate. Dalje je tuženi obavezan da apelantima na ime troškova sahrane isplati iznos od 1.800,00 KM, te na ime podizanja nadgrobnog spomenika 1.000,00 KM sa kamatom prema članu 1. Zakona o visini stope zakonske kamate počev od 29. maja 1998. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Također je tuženi obavezan da drugoapelantu na ime fizičkog bola isplati 6.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, na ime smanjenja životne aktivnosti iznos od 16.000,00 KM, te na ime unakaženosti iznos od 4.000,00 KM sa kamatom prema članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 29. maja 1998. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Tuženi je obavezan da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.730,00 KM.

10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu 11. augusta 1998. godine koju je Viši sud u Mostaru Rješenjem broj Gž-182/98 od 26. marta 1999. godine uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Drugostepeni sud je ustanovio da su u predmetnom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

11. U ponovnom postupku do donošenja Presude Općinskog suda broj P-277/05 od 12. januara 2006. godine prvostepeni sud je zakazao 12 ročišta. Apelanti nisu pristupili jednom ročištu iako su bili uredno obaviješteni. Također su tražili odgodu jednog ročišta.

12. Presudom Općinskog suda broj P-277/05 od 12. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika isplati iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. januara 1996. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje su apelanti tražili da se tuženi obaveže da, zbog duševnih bolova usljed naročito teškog invaliditeta mldb. drugoapelanta, isplati prvoapelantu-njegovom ocu iznos od 10.000,00 KM i trećeapelantici-njegovoj sestri iznos od 10.0000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. januara 1996. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje je odbijen zahtjev apelanata da se tuženi obaveže da na ime fizičkih bolova isplati drugoapelantu iznos od 10.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 7.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 60.000,00 KM i na ime unakaženosti-naruženosti iznos od 15.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine pa do konačne isplate. Također su tražili da se tuženi obaveže da prvoapelantu isplati na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika iznos od 2.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. januara 1996. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja, uz naknadu parničnih troškova. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 618,95 KM u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.

13. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu 24. januara 2006. godine. Rješavajući po žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-06-000 251 od 21. septembra 2006. godine ukinuo presudu Općinskog suda od 12. januara 2006. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostepena presuda ukinuta zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. U ponovnom postupku do donošenja Presude Općinskog suda broj 07 56 P 001894 05 P od 12. marta 2007. godine prvostepeni sud je zakazao dva ročišta kojim su pristupili apelanti.

15. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 001894 05 P od 12. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 2.395,68 KM u roku od 30 dana.

16. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu 4. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 702 od 26. oktobra 2007. godine odbio žalbu apelanata kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

17. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-08-000099 od 12. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi tužbeni zahtjev apelanata odbili zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Istaknuto je da tokom dugotrajno vođenog postupka apelanti nisu uspjeli dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva prema tuženom, jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da tuženi, koji je osnovan 12. augusta 1992. godine Odlukom Zbora radnika ZOIL-a „Dunav“ OZ Sarajevo broj 63/94 i upisan u sudski registar 1. septembra 1994. godine, nije preuzeo prava i obaveze ranijeg osiguravajućeg društva ZOIL „Dunav“ Beograd. Tuženi je tom prilikom od filijale ranijeg osiguravajućeg društva „Dunav“ Beograd preuzeo samo imovinu-poslovni prostor, ali i to samo na privremeno korištenje do konačnog rješenja statusa ovog društva s tim da prava i obaveze ranijeg društva miruju do diobnog bilansa.

19. Navedeno je da su nedostatak pasivne legitimacije tuženog sudovi utvrdili uvidom u izvod iz sudskog registra pravnog subjekta u kome se tuženi ne vodi kao pravni sljednik ZOIL-a „Dunav“ Beograd, već kao novonastalo društvo d.o.o. sa potpunom odgovornošću.

20. Konstatirano je da je činjenica da tuženi svojim jednostranim aktom-Odlukom broj 63/94 nije preuzeo prava i obaveze ZOIL-a „Dunav“ Beograd u prvostepenom postupku utvrđena i uvidom u kupoprodajni ugovor zaključen 27. decembra 2002. godine između kompanije „Dunav-osiguranje“ a.d. Beograd kao prodavca i tuženog kao kupca. Navedenim ugovorom kompanija „Dunav-osiguranje“ kao pravni sljednik ZOIL-a „Dunav“ je tuženom prodala samo svoju poslovnu zgradu u Sarajevu, u Ulici Azize Šaćirbegović broj 10, gdje je sada poslovno sjedište tuženog.

21. Prema tome, utvrđeno je da tuženi nije osiguravatelj za štetu nastalu trećim licima vozilom kojim je upravljao štetnik Osman Karić, pa ne može odgovarati za materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu upotrebom tog vozila prema odredbama čl. 940. i 941. ZOO, odnosno odredbama člana 66. tačka 2. i člana 73. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev apelanata odbili. Pri tome je, prema mišljenju Vrhovnog suda, nebitno da li je i kako izvršen diobni bilans filijala ranije tuženog ZOIL-a „Dunav“ Beograd.

22. Vrhovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti revizione tvrdnje da je pitanje pasivne legitimacije tuženog, odnosno osnov tužbenog zahtjeva već pravomoćno raspravljen ranijom odlukom drugostepenog suda broj Gž-06000251 od 29. septembra 2006. godine, jer je to bila samo ukidna odluka kojom spor nije pravomoćno riješen (član 196. stav 1. ZPP). Navedeno je da su samo izrekom presude vezani sud i stranke (član 197. ZPP), a ne i obrazloženjem. Stoga ne stoje revizione tvrdnje da je u ponovljenom postupku trebalo raspraviti još samo visinu tužbenog zahtjeva apelanata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Također, navode da se o njihovom zahtjevu u predmetnom postupku nije odlučivalo u razumnom roku. Ističu da je Vrhovni sud cjelokupnu pravnu situaciju razmatrao bez neophodne fleksibilnosti i sa pretjeranim formalizmom pri čemu je na apelante stavljen pretjeran teret u ostvarivanju njihovih ustavnih prava. Prema mišljenju apelanata, predmetni postupak se mogao završiti u narednih osam godina na način kako je to ukazalo rješenje Kantonalnog suda u Mostaru od 21. septembra 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju

24. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

25. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

26. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnom postupku. Istaknuto je da je postupak najduže trajao u vrijeme važenja starog Zakona o parničnom postupku, kada je postojala mogućnost da se ročišta odgode na neodređeno vrijeme čemu se tužitelji nisu protivili, a sudu su podnijeli samo jednu urgenciju za zakazivanje ročišta. Istaknuto je da bi bilo sasvim očekivano kašnjenje u izradi nalaza, te dostavljanju dokumentacije s obzirom na vremenski period u kojem je određeno vještačenje i zatražena dokumentacija (period neposredno prije rata, te sami poratni period).

27. Tuženi smatra da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza u postupku redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanata.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 940.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu.

(2) Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.

Član 941.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

(2) Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promjena u pravima osiguranika prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.

29. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 i 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 66. tačka 2.

Prema ovom zakonu obavezno se osiguravaju:

2) vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama,[...] Član 73. stav 1.

Vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila (u daljnjem tekstu: osiguranje od automobilske odgovornosti ) nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.[...]

30. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000099 od 12. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

36. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza razumnosti trajanja postupka

38. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR

1998-VIII).

39. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 1. novembra 1990. godine, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000099 od 12. marta 2009. godine. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak do donošenja presude Vrhovnog suda od 12. marta 2009. godine je trajao 18 godina i četiri mjeseca od čega period od 13 godina i tri mjeseca spada u nadležnost Ustavnog suda.

40. Ustavni sud primjećuje da je dužina predmetnog postupka, koji je trajao duže od 13 godina, a priori nerazumna i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije prepoznao. Naime, Ustavni sud smatra da predmet nije bio naročito složene prirode. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli ovako dugom trajanju postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u dva navrata vratio predmet na ponovno suđenje prvostepenom sudu, i to jednom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a drugi put zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Navedeno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u značajnoj mjeri doprinijelo predmetnoj dužini. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku za ovako dugo trajanje postupka odgovoran prvostepeni sud, budući da su drugostepeni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u relativno kratkom vremenskom periodu. Osim navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni sud nije ponudio razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.

41. S obzirom na navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2135/08 od 13. oktobra 2010. godine i Odluka broj AP 2384/08 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka pred redovnim sudovima bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

42. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

43. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

44. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatraju da tuženi u predmetnom postupku nije pasivno legitimiran i da ne može odgovarati za materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu povodom predmetne saobraćajne nesreće. Pri tome redovni sudovi su primijenili odredbe čl. 940. i 941. ZOO, kao i odredbe čl. 66. tačka 2. i 73. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu iznosi u suštini iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neosnovani.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak trajao ukupno 18 godina i četiri mjeseca, od čega period od 13 godina i tri mjeseca spada u nadležnost Ustavnog suda, te kada se trajanje postupka u ukupnom periodu može u najvećoj mjeri staviti na teret prvostepenom sudu koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

47. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i precizne razloge za odlučenje.

48. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić