Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1580/09 (S. V. i drugi)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1580/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1580/09, rješavajući apelaciju Saliha Vrače, Nihada Vrače i Mirsada Vrače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Vrače, Nihada Vrače i Mirsada Vrače podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-000 535 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-06-000 535 od 19.

decembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Vračo, Nihad Vračo i Mirsad Vračo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-000 535 od 25. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 535 od 19. decembra 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Sejde Salkić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. septembra 2009. godine, a Općinski sud 9. septembra 2009. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i Općinskog suda na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. decembra 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 535 od 19. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-000 535 od 25. februara 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su po osnovu nasljedstva iza Avde Vrače prema Rješenju broj O:101/74 od 27. novembra 1974. godine i pravnog posla vlasnici nekretnina upisanih u zk. ul. br. 896 k.o. Mokronoge, označenih po novom premjeru kao k.č. br. 1585 „Okućnica“, stambena zgrada 2, površine 57 m , pomoćna zgrada 1, površeine 20 m , i dvorište površine 525 m , što je tužena dužna priznati, te trpjeti da se apelanti na navedenim nekretninama uknjiže sa jednakim suvlasničkim dijelovima.

7. U obrazloženju Presude Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 535 od 19. decembra 2007. godine je navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva nekretnina bliže opisana u dispozitivu presude. Zatim je navedeno da je uvidom u kupoprodajni ugovor od 22. juna 1987. godine utvrđeno da su predmet kupoprodajnog ugovora bile nekretnine u naravi dijelovi k.č. br. 1050 i 1025/1 u površini od 500 m . Dalje, uvidom u zk. ul. br. 896. k.o. Mokronoge utvrđeno je da se kao vlasnik nekretnine vodi tužena. Vještak geometar, postupajući u okviru prijedloga tužitelja, te izlaskom na lice mjesta izvršio je identifikaciju nekretnina označenih po starom premjeru kao k.č. br. 1050 i 1025/1 k.o. Mokronoge, te je izvršio upoređivanje ovih nekretnina sa planovima novog premjera. Pri tome je vještak, između ostalog, utvrdio da k.č. br. 1585 k.o. Mokronoge odgovara dijelu k.č. br. 1050 k.o. Mokronoge starog premjera. Vještak je, dalje, utvrdio da su nekretnine k.č. br. 1050 i 1025/1 k.o. Mokronoge bile predmet ostavinskog postupka vođenog 1974. godine. Također je utvrđeno da su dijelovi ovih nekretnina k.č. br. 1050 i 1025/1 k.o. Mokronoge obuhvaćene kupoprodajnim ugovorom iz 1988. godine, ali je izjavio da je predmet ugovora 500 m ovih nekretnina, zbog čega se ne može utvrditi da li se to odnosi na nekretninu označenu kao k.č. br. 1585 k.o. Mokronoge novog premjera, ili je predmet ugovora neka druga parcela koja odgovara parcelama k.č. br. 1050 i k.č. br. 1025/1. Općinski sud je nalaz vještaka ocijenio kao vjerodostojan, jer je dat na osnovu podataka iz katastra nekretnina i zemljišne knjige, te uvidom u predočene dokaze stranaka i izlaskom na lice mjesta, a na što nije bilo primjedaba.

8. Općinski sud je, dalje, naveo da nije mogao pokloniti vjeru apelantu Salihu Vrači, koji je izjavio da je predmet kupoprodajnog ugovora bila kuća sagrađena na k.č. br. 1858. Mokronoge, jer je njegov iskaz opovrgnut iskazima tužene i svjedoka Almase Vračo. Općinski sud je poklonio vjeru tuženoj, jer je njen iskaz jasan, detaljan, nedvosmislen i logičan, te potvrđen iskazima Almase Vračo i Edina Vrače, kao i materijalnim dokazima. Naime, tužena je tvrdila da njena majka nije prodala kuću ocu apelanata, već je drugu polovinu kuće, koju su u ostavinskom postupku dobili ostali nasljednici, zamijenila za zemlju i tako postala vlasnik cijele kuće. Općinski sud je smatrao da je iskaz tužene u ovom dijelu tačan, jer to potvrđuje i zk. uložak u kom se tužena vodi kao vlasnik kuće 1/1, a također je i svjedok Almasa Vračo potvrdila da je majka tužene prodala kuću Hamdi Vrači, te da su ona i ostali očekivali od tužene da im ponudi kupovinu kuće kao licima sa pravom preče kupnje, a što je ona i učinila. Stoga, da je kuća bila prodata, ne bi bilo potrebe da se čeka ponuda tužene, niti bi se vodili pregovori o cijeni. Također, da kuća nije prodata Hamdi Vrači, proizlazi iz činjenice da je tužena nakon smrti majke (koja je umrla 2000. godine) kuću zaključala i od tada držala kuću u posjedu, dok apelanti od 2000. godine pa sve do prodaje kuće nisu preduzimali bilo koje mjere da realiziraju navodno izvršenu kupoprodaju. Na osnovu cjelokupnog dokaznog postupka, Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude broj 004-0-Gž-000 535 od 25. februara 2009. godine istakao da je odredbom člana 2. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80) regulirano da se mogu nasljeđivati stvari i prava koja pripadaju pojedincima. Dalje je istaknuto da se prema danu otvaranja nasljedstva prosuđuje koje su stvari predmet nasljeđivanja iza ostavitelja, a to je dan ostaviteljeve smrti, u skladu sa odredbom člana 126. Zakona o nasljeđivanju. Tog dana ostavina umrlog lica prelazi po sili zakona i na njegove nasljednike (član 133. Zakona o nasljeđivanju), pa predmet nasljeđivanja iza ostavitelja mogu biti samo stvari i prava koja su pripadala ostavitelju na dan otvaranja nasljedstva, odnosno na dan ostaviteljeve smrti. Prema provedenim dokazima i utvrđenju prvostepenog suda, proizlazi da je uvidom u Rješenje o nasljeđivanju broj O:101/74 od 27. novembra 1974. godine utvrđeno da su kao zakonski nasljednici iza umrlog Avde Vrače na nekretninama, između ostalog i nekretninama k.č. br. 1050/1025/1 k.o. Mokronoge (stari premjer), proglašeni kao nasljednici Zehra Vračo (majka tužene) sa dijelom 6/12, te Kasim Vračo (djed tužitelja), Ibrahim Vračo, Sulejman Vračo, Mulija Vračo, Uma Gađun i Nura Vračo, svi sa dijelovima od 1/12, te da je vještak geometar izvršio identifikaciju i utvrdio da nekretnina k.č. br. 1050 k.o. Mokronoge stari premjer odgovara nekretninama novog premjera označenim kao k.č. br. 1585 i druge. Kantonalni sud je, dalje, istakao da apelanti u toku postupka nisu dokazali svoje tvrdnje iz tužbe da je 1/12 predmetne nekretnine bila predmet zaostavštine iza umrlog Kasima Vrače, te da mu je pripadala, pa da je momentom njegove smrti ovaj dio nekretnine naslijedio Hamdo Vračo (otac apelanata), a sve u smislu odredbe člana 2. Zakona o nasljeđivanju, te da je ova imovina po sili zakona momentom njegove smrti prešla na apelante. Prema tome, prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno zaključio da apelanti u toku postupka nisu dokazali da su po osnovu nasljeđivanja po sili zakona stekli spornu nekretninu.

10. U pogledu navoda apelanata da su stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu kupoprodajnog ugovora od 22. juna 1987. godine, zaključenog između njihovog oca Hamde Vrače i majke tužene, Kantonalni sud je istakao da se pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla, prema izričitoj odredbi člana 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), stječe upisom u javne knjige o nekretninama ako je nositelj savjestan. Prema tome, postojanje samog ugovora, makar i pravno valjanog, nije dovoljno za stjecanje prava vlasništva, te je nužno ostvarenje i drugog bitnog elementa, a to je provođenje pravnog posla-ugovora u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju to nedostaje i ta odlučna činjenica u postupku kod prvostepenog suda nije ni bila sporna među strankama. Naime, nesporno je da je kao vlasnik predmetne nekretnine bila upisana majka tužene, a sada tužena sa dijelom 1/1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da su predmetne nekretnine stekli po osnovu nasljedstva iza umrlog Hamde Vrače, jer je u prvostepenom postupku utvrđeno da te nekretnine nisu nikada pripadale umrlom ni kao vanknjižno vlasništvo. Dalje, Kantonalni sud je smatrao da su neosnovane i žalbene tvrdnje da je u toku postupka utvrđeno da je sporna nekretnina bila predmet kupoprodajnog ugovora iz 1987. godine, jer ni vještak geometar nije utvrdio da je predmet ugovora bila upravo predmetna sporna nekretnina.

11. U odnosu na žabene navode apelanata da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koja regulira stjecanje vlasništva dosjelošću, Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu dokazali relevantne činjenice da su posjednici predmetne nekretnine, kao ni savjesnost i zakonitost, jer u toku postupka je upravo utvrđeno da apelanti, pa ni njihovi prednici, nisu nikada bili u posjedu predmetne nekretnine, te nema osnova za utvrđenje prava vlasništva apelanata na osnovu navedene zakonske odredbe.

12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata, utvrdivši da apelanti nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

13. Apelanti tvrde da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelanti obrazlažu pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava, te prozvoljnom ocjenom dokaza. Ističu da je vještačenjem utvrđeno da nekretnine navedene u kupoprodajnom ugovoru obuhvataju parcelu koja je predmet tužbenog zahtjeva. Dalje, smatraju da su sudovi proizvoljno tumačili na štetu apelanata član 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje prava vlasništva supsumirao zahtjev da se utvrdi da navedeni ugovor proizvodi pravno djejstvo, odnosno da su se stekli uvjeti iz člana 9. stav

1. Zakona o prometu nekretnina, a tužena u postupku nije osporila valjanost kupoprodajnog ugovora, pa su sudovi bili obavezni činjenično prihvatiti navedeni ugovor u formi i sadržaju. Dalje, ističe da su sudovi tuženu stavili u povlašten položaj, jer je samo apelantima (tužiteljima) stavljena obaveza dokazivanja činjenica koje u postupku nisu bile ni sporne, niti su bile potrebne s obzirom na to da tužena nije osporavala aktivnu legitimaciju po osnovu prava iz nasljedstva iza njihovog oca, niti je doveden u sumnju pravni posao zaključen u smislu odredaba člana 9. stav 1. Zakona o prometu nekretnina, te da presude sudova ne sadrže valjano obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, kupoprodajnog ugovora kao osnova za uknjižbu prava vlasništva na kupljenim nekretninama, već je na proizvoljan način utvrdio činjenice suprotno odredbi čl. 7. i 8. Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članu 9. stav 1. Zakona o prometu nekretnina, čime je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi sa navedenim, apelanti su se pozvali na Odluku Ustavog suda broj AP 98/06 od 5. aprila 2007. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju istakli da je u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da osporenim presudama nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 32.

[...] 2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnini, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

16. Zakon o prometu nekretnina («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) glasi:

Član 9. st. 2, 3. i 4.

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

17. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-000 535 od 25. februara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. marta 2009. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti osporavaju navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

25. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u vezi sa pitanjem da li su sudovi imali osnov da donesu osporene presude kojima su utvrdili da apelanti nisu stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak tog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naime, zadatak tih sudova je da, općenito, ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

27. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

28. Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelanti nisu uspjeli dokazati da su stekli pravo vlasništva na nekretninama koje su bile predmet tužbenog zahtjeva s obzirom na to da nisu dokazali da su predmetne nekretnine bile predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključio njihov otac sa majkom tužene, odnosno nisu dokazali da su predmetne nekretnine bile predmet zaostavštine iza umrlog Kasima Vrače (djeda apelanata), te da je momentom njegove smrti ovaj dio nekretnine naslijedio Hamdo Vračo (otac apelanata), pa stoga te nekretnine nisu mogli ni apelanti naslijediti.

29. Ustavni sud zapaža da apelanti, s tim u vezi, najprije ističu da su sudovi proizvoljno i na njihovu štetu tumačili član 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zbog toga što je njihov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva supsumirao zahtjev da se utvrdi da navedeni ugovor proizvodi pravno djejstvo. Ustavni sud primjećuje da iz izreke prvostepene presude proizlazi da je tužbeni zahtjev apelanata glasio da sud utvrdi „da su tužitelji po osnovu nasljedstava iza Avde Vrače po Rješenju broj O: 101/74 od 27. novembra 1974. godine i pravnog posla postali vlasnici nekretnina...“. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je u toku postupka bila sporna pravna valjanost ugovora, odnosno da je on proizveo pravno djejstvo. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 2. ZPP, sud u toku postupka odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da u toku postupka nije osporavana valjanost ugovora, kao ni njegovo djejstvo, to se ne može smatrati da je dio tužbenog zahtjeva u kom su apelanti tražili da se utvrdi da su po osnovu pravnog posla postali vlasnici supsumirao i zahtjev da se utvrdi da je takav ugovor proizveo pravno djejstvo. U tom smislu, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva, redovni sudovi nisu proizvoljno i na štetu apelanata tumačili član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada su utvrdili da se pravo vlasništva po osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige. U tom smislu neosnovano je pozivanje apelanata na stav u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 98/06 od 5. aprila 2007. godine. Naime, u navedenoj odluci apelant je u postupku pred redovnim sudovima tražio priznanje prava vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji, a suprotna strana je tvrdila da nije ni potpisala navedeni ugovor, te su, s obzirom na navedeno, redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev. U tom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je apelant tražio da se provede grafološko vještačenje kako bi se utvrdilo da je suprotna strana potpisala sporni ugovor, a što su sudovi neosnovano odbili. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom slučaju neosnovano odbijen, jer su sudovi propustili da rasprave o pitanju valjanosti i djejstva ugovora na temelju kog je apelant tražio da mu se prizna pravo vlasništva, a koji je suprotna strana osporila, s obzirom na to da u takvoj situaciji, a shodno članu 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, ugovor proizvodi pravno djejstvo i kada su ga stranke u cjelini ili pretežnom dijelu izvršile, te imajući u vidu da se pravo vlasništva stječe i na temelju odluke suda. U konkretnom slučaju apelanti ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima nisu tvrdili, niti dokazali da je ugovor na kom su temeljili svoje pravo izvršen u cjelini ili u pretežnom djelu, kao ni da su pravo vlasništva stekli po nekom drugom zakonom dozvoljenom osnovu.

30. Dalje, apelanti tvrde da im je neopravdano stavljena obaveza dokazivanja činjenica koje u postupku nisu bile ni sporne, niti su bile potrebne. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti tužbenim zahtjevom pokrenuli spor u kom su tvrdili da su po osnovu nasljeđivanja, odnosno pravnog posla postali vlasnici predmetnih nekretnina. U skladu sa članom 7. ZPP kojim je definirano raspravno načelo, stranke su isključivo ovlaštene da prikupljaju činjeničnu građu i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Također, član 123. ZPP regulira da su stranke dužne dokazati činjenice na kojim temelje svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i navedene odredbe ZPP, Ustavni sud nije mogao utvrditi u čemu se ogleda pretjeran teret koji je apelantima nametnut dokazivanjem činjenica koje, kako sami tvrde, nisu bile ni sporne. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je nesporno da su apelanti nasljednici po osnovu rješenja o nasljeđivanju, ali da u postupku nisu uspjeli dokazati da su predmetne nekretnine činile dio ostavštine njihovog prednika, a što je tužena u postupku i osporila. Također, a kako je to već ukazano u ovoj odluci, u postupku pred redovnim sudovima nije se ni odlučivalo o pravnoj valjanosti ugovora na kom su apelanti temeljili svoj tužbeni zahtjev, već šta je bio predmet tog ugovora, a što je tužena, također, osporavala. Apelanti u toku postupka nisu uspjeli dokazati da su predmet ugovora bile nekretnine onako kako su ih označili u istaknutom tužbenom zahtjevu. Naime, ova činjenica nije mogla biti utvrđena ni na temelju nalaza i mišljenja vještaka, kao ni na temelju iskaza saslušanih svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je članom

126. ZPP regulirano da u situaciji kada sud sa sigurnošću ne može utvrditi neku činjenicu, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, o postojanju te činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelanti, također, navode da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu i proizvoljnim obrazloženjima osporenih odluka, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić