Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3287/09 (N. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Šta se ne smatra imovinom
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3287/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3287/09, rješavajući apelaciju Nurke Hadžiabdić na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nurke Hadžiabdić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 013 od 23. rujna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-001 279 od 12. rujna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1284/05 od 14. svibnja 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nurka Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Danske, koju zastupa Branislav Kosić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 21. listopada 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 013 od 23. rujna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-001 279 od 12. rujna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1284/05 od 14. svibnja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene J.P. (u daljnjem tekstu: tužena) je 19. ožujka 2010. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud 27. i 6. travnja i 31. ožujka 2010. godine dostavili su odgovor na apelaciju. Tužena J.P. nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 2. srpnja 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 4. listopada 2005. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja statusa nositelja stanarskog prava. U tužbi je navela da je tužena vlasnik s dijelom 1/1 stambene zgrade u Banjaluci (u presudi precizirane oznake stambene zgrade), u kojoj se nalaze dva trosobna stana. Apelantica je istaknula da je trosobni stan u prizemlju stambene zgrade (u daljnjem tekstu: prijeporni stan) tužena kupila od A.F. na kojemu je ona imala stanarsko pravo do 1995. godine kada je napustila Banjaluku, da je stanarsko pravo stekla nakon smrti svog svekra koji je na prijepornome stanu imao konstituirano stanarsko pravo još od 19. svibnja 1954. godine i s kojim je živjela u obiteljskom kućanstvu preko 20 godina, zajedno sa suprugom, te da u izbjeglištvu nije sačuvala ugovor o korištenju prijepornoga stana.
7. Presudom Osnovnog suda broj P-1284/05 od 14. svibnja 2008. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje da ima stanarsko pravo na prijepornome stanu, što je tužena dužna priznati i trpjeti da apelantica nastavi koristiti prijeporni stan i predaju prijepornoga stana u posjed. Istom presudom odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnoga postupka sa zakonskim zateznim kamatama. Obrazlažući odluku Osnovni sud je istaknuo da sukladno odredbama članka 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo se stječe zakonitim useljenjem u stan, a zakonito je ono useljenje koje je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana ili punovažnog akta. Sukladno odredbama članka 2. stavak 2. istog zakona građanin koji je stekao stanarsko pravo na stanu u obiteljskoj stambenoj zgradi do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ima sva prava koja se tim zakonom propisuju za nositelje stanarskog prava, a stavak 4. istog članka propisuje da građaninu koji nije stekao stanarsko pravo u obiteljskim stambenim zgradama prema stavku 2, prava i obveze utvrđuju se ugovorom o zakupu. Dakle, poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo se više ne može stjecati na stanu u obiteljskoj stambenoj zgradi nego je jedino moguć zakupni odnos. Osnovni sud je dalje naveo kako je neprijeporno da je tužena vlasnik prijepornoga stana i da je izvršila promjenu namjene stambenoga prostora u prizemlju u poslovni prostor, a prijeporno pitanje je da li je apelantičin svekar imao konstituirano stanarsko pravo. Utvrđujući navedeno, Osnovni sud je istaknuo da iz kupoprodajnog ugovora od 4. ožujka 2000. godine slijedi da je tužena kupila prijeporni stan od A.F., iz odluke CRPC-a od 19. studenog 2002. godine proizlazi da je apelantica bila u posjedu prijepornoga stana, iz akta Uprave I stambene jedinice od 19. svibnja 1954. godine slijedi da je apelantičinom svekru određena stanarina i da je dužan u roku od 15 dana pristupiti vlasniku zgrade radi zaključivanja ugovora o korištenju stana, iz rješenja Narodnog odbora Općine Banjaluka od 28. prosinca 1959. godine slijedi da je apelantu određena naknada za stanarinu, iz priznanica za tv pretplatu, odvoz smeća i električnu energiju proizlazi da su glasili na apelanticu, te da iz potvrde Zavoda za izgradnju Banjaluka od 24. veljače 2006. godine slijedi da niti apelantičin svekar, niti apelantica na dan 10. veljače 2006. godine nisu bili nositelji stanarskog prava, odnosno da nemaju zaključen ugovor o korištenju državnog stana, koji je na upravljanju kod Zavoda za izgradnju Banjaluka, niti su na dan 1. travnja 1992. godine bili nositelji stanarskog prava. Iz apelantičinog iskaza proizlazi da je stanarina plaćana prednicima A.F. (prodavatelj prijepornog stana tuženoj), da je vidjela kod svog svekra ugovor o stanarskom pravu, da im stanarsko pravo nisu osporavali raniji vlasnici, da je njen svekar prijeporni stan dobio na temelju usmenoga dogovora s vlasnikom kuće, te da je za vrijeme njezinoga boravka u prijepornom stanu dolazilo povjerenstvo provjeriti koriste li prijeporni stan. Nakon svekrove smrti, njezina svekrva nije podnosila zahtjev za prijenos stanarskoga prava, jer je bila nepokretna, a da pretpostavlja da je taj zahtjev podnio apelantičin suprug, da nakon smrti supruga ona nije podnosila zahtjev, niti je provjeravala je li itko drugi podnio zahtjev. Iz iskaza svjedokinje H.H. slijedi da joj je poznato da su u prijepornom stanu živjeli apelantica i njen suprug, te apelantičin svekar i svekrva, ali da joj nije poznato na temelju kojeg dokumenta su tu stanovali. Iz iskaza svjedokinje M.F., koja je sačinila ugovor o kupoprodaji prijepornoga stana, proizlazi da je ugovor sačinila prema dogovoru između prodavatelja i tužene, ali da je tuženoj napomenula da na prijepornome stanu postoji stanarsko pravo, jer je obitelj Hadžiabdić stanovala u prizemlju, te da prilikom kupoprodaje tužena nije ulazila u prijeporni stan, jer je bio zaključan. Navela je da joj je poznato da je prije rata postojalo stanarsko pravo obitelji Hadžiabdić koji su prijeporni stan dobili poslije II svjetskog rata i da su u njemu stanovali kao nositelji stanarskoga prava. Istaknula je da ona u vrijeme sačinjavanja kupoprodajnog ugovora nije bila ovlaštena utvrđivati postoji li nečije stanarsko pravo, te da je u točki 5. ugovora o kupoprodaji konstatirana činjenica koju je prezentirao prodavatelj. Iz iskaza svjedoka A.M. i K.B. slijedi da im je poznato da je obitelj Hadžiabdić stanovala u prijepornome stanu, te da im nije poznato kako su stekli stanarsko pravo, te da iz iskaza svjedoka N.D. slijedi da mu je poznato da je obitelj Hadžiabdić stanovala u prijepornome stanu. Osnovni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza slijedi da je obitelj Hadžiabdić stanovala još od II svjetskog rata u prijepornome stanu, te da je apelantica nakon smrti svog svekra nastavila živjeti u prijepornome stanu sve do 1995. godine, ali ne potvrđuju da je apelantičin svekar imao konstituirano stanarsko pravo. Naime, činjenica jeste da je apelantica nastavila koristiti prijeporni stan sve do 1995. godine, te da su plaćani računi za stanarinu vlasniku, kao i računi za utrošenu električnu energiju, odvoz smeća i dr., međutim to ne potvrđuje da je apelantica stekla stanarsko pravo na prijepornome stanu. Iz rješenja Narodnog odbora Općine Banjaluka od 28. prosinca 1959. godine slijedi da se ne radi o rješenju o dodjeli prijepornoga stana nego o rješenju kojim se određuje visina stanarine. Osim toga, nitko od svjedoka nije mogao potvrditi činjenicu na temelju čega je obitelj Hadžiabdić koristila prijeporni stan, niti je to utvrđeno na temelju ostalih provedenih dokaza, odnosno provedeni dokazi ne potvrđuju da su apelantica i njezin svekar prijeporni stan koristili na temelju ugovora o korištenju prijepornoga stana ili drugog punovažnog akta koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u prijeporni stan. Osim toga, Osnovni sud je istaknuo da je imao u vidu činjenicu da je Zakon o stambenim odnosima stupio na snagu 31. svibnja 1974. godine, prema kojemu se stanarsko pravo ne može više stjecati na obiteljskoj stambenoj zgradi odnosno stanu, već je jedino moguć zakupni odnos, odnosno vlasnik stana na kojemu nije stečeno stanarsko pravo takav stan može dati u zakup na određeno vrijeme, sukladno odredbama koje reguliraju podstanarski odnos. Osnovni sud je naveo kako opreza radi treba istaknuti i činjenicu da, sve i ako je apelantica stekla stanarsko pravo na prijepornom stanu, ona bi morala vratiti stan vlasniku, jer sukladno odredbama članka 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koje propisuju da ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, apelantica bi bila dužna vratiti prijeporni stan vlasniku i mogla bi svoja eventualna prava tražiti kod gradskih, odnosno općinskih organa.
8. Odlučujući o apelantičinom prizivu, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08- 001 279 od 12. rujna 2008. godine, kojom je priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istaknuo kako apelantica neutemeljeno ukazuje da iz akta Uprave I Stambene zajednice Banjaluka od 19. svibnja 1954. godine, kojim je određena stanarina, priznanica o plaćanju stanarine, te priznanica za komunalne i druge obveze, proizlazi da je apelantičin svekar imao stanarsko pravo. Također, neutemeljeno je apelantičino ukazivanje da izjava svjedokinje koja je sačinila kupoprodajni ugovor, u dijelu u kojemu se izjašnjavala o postojanju stanarskoga prava, dokazuje da je apelantičin svekar imao stanarsko pravo, jer ta izjava u tome dijelu nije potvrđena drugim dokazima, tako da se na temelju te izjave ne može izvesti zaključak da je apelantičin svekar imao stanarsko pravo na prijepornome stanu. Okružni sud je istaknuo da je odredbama članka 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin stječe stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan, a zakonito useljenje je ono koje je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana ili drugog punovažnog akta. Neprijeporno je da apelantica nije ponudila nikakav pismeni dokaz koji bi se odnosio na postojanje ugovora o korištenju prijepornoga stana ili odgovarajućeg akta, ističući tijekom postupka da je njen svekar imao rješenje koja je ona izgubila kada je izbjegla u inozemstvo. Međutim, ukoliko je to točno takav akt bi morao postojati u Arhivu Republike Srpske ili nekom drugom organu, a to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Dakle, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda, a oprečno apelantičinim prizivnim navodima, da provedeni dokazi ne potvrđuju da je postojalo stanarsko pravo, osim izjave svjedokinje koja je sačinila kupoprodajni ugovor, ali izjava te svjedokinje nije potvrđena drugim provedenim dokazima.
9. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-09- 000 013 od 23. rujna 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je prvostupanjski sud razmotrio sve izvedene dokaze i njihovom ocjenom utvrdio da je obitelj Hadžiabdić stanovala u prijepornome stanu još od II svjetskog rata, te da ga je apelantica nastavila koristiti i nakon smrti njenog svekra, sve do 1995. godine, ali da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno da je njen svekar imao stanarsko pravo na prijepornome stanu. Drugostupanjski sud je uvažio ocjenu izvedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje tako da drugostupanjska presuda ne mora sadržavati tu ocjenu. Činjenica da je dat poseban osvrt samo na neke izvedene dokaze ništa ne mijenja, jer je time samo dat odgovor na prizivne prigovore vezane za te dokaze. Vrhovni sud je naveo kako je neutemeljen revizijski prigovor da je pogrešno ocijenjen iskaz svjedokinje M.F. i da nije dana ocjena kupoprodajnog ugovora od 4. kolovoza 2000. godine koji je ona sačinila. Naime, istina je da je ova svjedokinja izjavila „poznato mi je da je prije rata postojalo stanarsko pravo obitelji Hadžiabdić“, međutim ta tvrdnja je suprotna točki 5. tog ugovora – „da se u stanu nalazi obitelj izbjeglica, a da je prije rata stanovala Nurka Hadžiabdić“, tako da u tome nema nagovještaja da na prijepornome stanu apelantica ima stanarsko pravo. U „konkurenciji“ iskaza i isprave (ugovora) logično je da se prednost da ispravi čija autentičnost nije prijeporna. Osim toga, iz apelantičinog iskaza slijedi da ona s vlasnikom prijepornoga stana, nakon smrti njezinoga svekra i drugih članova obitelji, nije zaključila ugovor o korištenju prijepornoga stana, niti je podnijela zahtjev mjerodavnom organu da donese rješenje koje bi zamijenilo takav ugovor, u smislu članka 28. u svezi s člankom 21. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, točno je da se nižestupanjski sudovi pozivaju na odredbe članka 11. Zakona o stambenim odnosima, što bi ukazivalo na retroaktivnu primjenu tih odredaba na ugovor o korištenju stana koji je, navodno, davno prije stupanja na snagu toga zakona zaključio apelantičin svekar. Međutim, te odredbe su bile na snazi u vrijeme smrti apelantičinog svekra, tako da su relevantne sa stajališta odredaba članka 28. u svezi s člankom 21. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, i u slučaju da je utvrđeno da je apelantica imala stanarsko pravo, njenom tužbenom zahtjevu nije moguće udovoljiti i iz razloga koji su propisanih odredbama članka 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koje, između ostalog, propisuju, ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Za vrijeme trajanja roka iz stavka 1. ovog članka uspostavlja se zakupni odnos pod uvjetima iz ovog zakona. Iz navedenoga slijedi da je danom stupanja na snagu tog zakona prestalo stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu i da je, umjesto toga, propisan zakupni odnos, iz čega dalje slijedi da niti u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a niti u vrijeme podnošenja tužbe, apelantica nije mogla imati stanarsko pravo, tako da otpada mogućnost da se utvrdi da joj to pravo pripada. S druge strane, apelantica s vlasnikom prijepornog stana nije zaključila ugovor o zakupu, niti je postupila po odredbama članka 38. stavak 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova i u izvanparničnom postupku osigurala rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korištenju prijepornog stana, tako da nema osnova da joj tužena prijeporni stan vrati u posjed da ga apelantica i dalje koristi (sada to nije niti moguće ako se ima u vidu protek roka od osam godina).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica ističe da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da provedeni dokazi potvrđuju da je njen svekar bio nositelj stanarskog prava. Vrhovni sud se samo upušta u iskaz svjedokinje M.F. i to ga ocjenjuje potpuno proizvoljno, jer je ta svjedokinja, kao odvjetnica, sačinila kupoprodajni ugovor i vrlo dobro zna sve relevantne okolnosti. Njezinim iskazom je potpuno razjašnjen navod u točki 5. ugovora gdje se navodi: „Konstatira se da se u stanu nalazi obitelj izbjeglica, a da je prije toga stanovala Nurka Hadžiabdić“. Apelantica navodi da je u reviziji ukazivala na povrede odredaba članka 209. u svezi s čl. 8, 123. i 191. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), međutim, Vrhovni sud je nekritički prihvatio ocjenu dokaza kako su ih izveli prvostupanjski i drugostupanjski sud. Osim toga, Vrhovni sud proizvoljno primjenjuje materijalno pravo tako da malo primjenjuje Zakon o stambenim odnosima, malo Zakon o privatizaciji državnih stanova, ne uzima u obzir da je tužbeni zahtjev postavljan tako da apelantica traži utvrđenje prava koje postoji, a utvrđivanje novog prava ili nastanka pravnog odnosa vrši se konstitutivnom tužbom. Apelantica navodi da njeno pravo postoji još od 1980. godine na temelju prava njezinoga prednika, tako da joj, sukladno Zakonu o stambenim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme smrti apelantičinog svekra, a ona bila član obiteljskoga kućanstva, pripada pravo na status nositelja stanarskog prava u smislu članka 21. u svezi s čl. 2. i 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud se pogrešno poziva na odredbe članka 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova iz kojih ne proizlazi da vlasnik stana u privatnom vlasništvu može izbaciti nositelja stanarskog prava na ulicu. Apelantica navodi da su i tužena i ona posebno podnosile zahtjev Gradu Banjaluka, ali da je postupak prekinut dok se ne okonča ova parnica, te da u tome postupku tužena navodi da je apelantica na dan 1. travnja 1992. godine bila nositelj stanarskog prava. Isto tako, u postupku vraćanja prijepornoga stana u posjed po odluci CRPC-a postupak je prekinut, ali je Okružni sud u Banjaluci priznao apelantici pravno svojstvo člana obiteljskog kućanstva, nositelja stanarskog prava. Apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na dom, jer i sada, nakon 15 godina, živi u Danskoj kao izbjeglica i nema gdje da se vrati. Apelantica navodi da je postupak bio nepravičan i dugotrajan, zbog čega joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer apelantica ponavlja navode iz priziva i revizije.
12. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji.
13. Osnovni sud je istaknuo da je u obrazloženju dao razloge svoje presude, te da je odluku donio sukladno Zakonu o stambenim odnosima i Zakonu o privatizaciji državnih stanova.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2.
[...] Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH, broj 13/74) stekao stanarsko pravo ma stan u obiteljskoj stambenoj zgradi odnosno posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obveze koji se ovim zakonom propisuju za nositelja stanarskog prava i članove njegovog obiteljskog kućanstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
[...] Prava i obveze građanina u korištenju stana u svojini građana u koji se uselio poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, broj 13/74) odnosno na kome nije stekao stanarsko pravo prema odredbi stavka 2. ovog članka, utvrđuje se ugovorom o zakupu u skladu sa ovim zakonom i propisima općine.
Članak 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi tog kućanstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su te osobe dužna po zakonu izdržavati nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
Članak 21.
Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskog kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovog zakona. Članak 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stavak 1. i članka 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
16. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Nositelju stanarskog prava iz stavka 1. ovog članka grad, odnosno općina, dužni su u roku iz stavka 1. ovog članka omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nositelj stanarskog prava na stanu.
[...].
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 013 od 23. rujna 2009. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 12. listopada 2009. godine, a apelacija je podnesena 21. listopada 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica pobija presude redovitih sudova tvrdeći kako joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
22. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojemu je apelantica tražila utvrđenje da je nositelj stanarskog prava na prijepornome stanu, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Sukladno navedenome, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
23. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno ocijenili dokaze, te pogrešno primijenili materijalno pravo.
24. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.
25. U konkretnom slučaju iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi kako apelantica nije dokazala da je njezin svekar bio nositelj stanarskog prava, te slijedom toga niti njoj kao članu njegovoga kućanstva ne pripada stanarsko pravo. Naime, točno je da provedeni dokazi potvrđuju da je prijeporni stan od II svjetskog rata koristila obitelj Hadžiabdić, da je apelantica u prijepornome stanu živjela sa svojim svekrom dulji niz godina i sama nakon njegove smrti i smrti svoga muža, sve do 1995. godine, međutim ne potvrđuju da je apelantičin svekar imao stanarsko pravo na prijepornome stanu. U svezi s apelantičinim navodima koje je iznosila i u reviziji, a kojima je ukazivala na proizvoljnu ocjenu iskaza svjedokinje M.F., iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je neutemeljen revizijski prigovor da je taj sud pogrešno ocijenio iskaz svjedokinje M.F. i da nije dao ocjenu kupoprodajnog ugovora od 4. kolovoza 2000. godine koji je ona sačinila, jer tvrdnja ove svjedokinje da na prijepornom stanu postoji stanarsko pravo nije potkrijepljena drugim dokazima, prvenstveno navedeno ne proizlazi iz predmetnog kupoprodajnog ugovora. Nadalje, da apelantičin tužbeni zahtjev nije utemeljen i zato što iz apelantičinog iskaza slijedi da ona s vlasnikom prijepornoga stana, nakon smrti njezinoga svekra i drugih članova obitelji nije zaključila ugovor o korištenju prijepornog stana niti je podnijela zahtjev mjerodavnom organu da donese rješenje koje bi zamijenilo takav ugovor, u smislu članka 28. u svezi s člankom 21. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, redoviti sudovi su odbijanje apelantičinog tužbenog zahtjeva temeljili i na odredbama članka 55. Zakona o privatizaciji državnih sudova, jer je stupanjem na snagu ovoga zakona (tijekom 2000. godine) prestalo stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu i umjesto toga propisan zakupni odnos, tako da niti u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a niti u vrijeme podnošenja tužbe, apelantica nije mogla imati stanarsko pravo, tako da otpada mogućnost da se utvrdi da joj to pravo pripada.
26. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali logično i argumentirano obrazloženje zašto su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud smatra kako odredbe 8. Zakona o parničnom postupku propisuju svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Nadalje, da odredbe članka 21. Zakona o stambenim odnosima propisuju korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskog kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovog zakona. Dakle, citirane odredbe procesnog prava daju široke ovlasti redovitim sudovima u ocjeni dokaza na temelju kojih oni donose svoje odluke, a citirane odredbe materijalnog prava daju mogućnost da članovi obiteljskog domaćinstava mogu nastaviti koristiti stan i poslije smrti nositelja stanarskog prava, ali nositelja stanarskog prava. Ustavni sud smatra da su argumentirano redoviti sudovi konstatirali kako nije bilo moguće udovoljiti apelantičinom tužbenom zahtjevu zato što, iako je apelantica dulji niz godina živjela sa svojim svekrom u prijepornome stanu u kojemu je nastavila sama živjeti nakon njegove smrti i smrti svoga supruga, apelantica nije dokazala da je njen svekar bio nositelj stanarskog prava iz čega bi proizlazila njezina prava kao člana njegovoga obiteljskog kućanstva u smislu članka 21. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi utemeljeno ukazali i na odredbe članka 28. Zakona o stambenim odnosima u smislu kojih apelantica nije podnosila zahtjev mjerodavnom organu da donese rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana, te na odredbe članka 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova iz kojih slijedi da je danom stupanja na snagu ovoga zakona prestala mogućnost stjecanja stanarskoga prava na stanovima u privatnome vlasništvu. Također, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u dijelu u načinu na koji su procijenili činjenice i dokaze redoviti sudovi. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih načela, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke redovitih sudova krše apelantičina ustavna prava, nego upravo oprečno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra kako nisu utemeljeni apelantičini navodi kojim je ukazivala na proizvoljnost u utvrđenom činjenično stanju, u ocijeni dokaza i primjeni materijalnog prava.
27. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno i suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje kako se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). U konkretnom slučaju se radi o postupku radi utvrđenja statusa nositelja stanarskog prava, dakle o postupku koji zakonom nije propisan kao žuran. Apelantica je podnijela tužbu 4. listopada 2005. godine, a postupak je u cjelini okončan presudom Vrhovnog suda od 23. rujna 2009. godine, dakle u roku od četiri godine. Prvostupanjski sud je donio presudu u roku od dvije godine i sedam mjeseci, Okružni sud je odluku po prizivu donio u roku od četiri mjeseca, a Vrhovni sud u roku od jedne godine. Dakle, redoviti sudovi su donijeli tri odluke u roku od četiri godine, koje razdoblje se, po mišljenju Ustavnog suda u smislu standarda iz članka 6. Europske konvencije, sam po sebi ne može smatrati neopravdano dugim. Osim toga, Ustavni sud uočava kako je apelantica ove navode istaknula kao uzgrednu napomenu na kraju apelacije, a da nije dala bilo kakvo obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni niti ovi apelantičini navodi.
28. Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na dom
29. Članak 8. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
30. Osnovni cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stavak 31).
31. Apelantica smatra da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje da je nositelj stanarskog prava došlo do povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se prijeporni stan smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li pobijane presude «miješanje» u njezino pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije.
33. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu članka 8. Europske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, osim za privatne svrhe (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. veljače 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Europski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39).
34. U odgovoru na pitanje može li se prijeporni stan smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku neprijeporno utvrđeno da je apelantica dugi niz godina koristila prijeporni stan, sve do 1995. godine kada je napustila Banjaluku. S tim u svezi nedvojbeno je da prijeporni stan predstavlja apelantičin dom, te da je pobijanim odlukama kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev došlo do miješanja u ovo njezino pravo. Sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste je li to miješanje bilo sukladno zakonu i je li bilo «nužno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Ustavni sud je u prethodnom dijelu odluke, ispitujući je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, zaključio da su obrazloženja odluka redovitih sudova bez elemenata proizvoljnosti u bilo kojem dijelu, te zaključio kako nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje. Naime, redoviti sudovi su odbili apelantičin tužbeni zahtjev zato što, iako je apelantica u prijepornome stanu živjela sa svojim svekrom dulji niz godina i sama nakon njegove smrti i smrti svoga muža, sve do 1995. godine, ona nije dokazala da je njezin svekar bio nositelj stanarskog prava, tako da sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima ne može ostvariti stanarsko pravo. Zbog navedenoga, Ustavni sud nalazi da su se redoviti sudovi zakonito umiješali u apelantičino pravo na dom. Osim toga, cilj donošenja pobijanih presuda je bio dosljedna primjena Zakona o stambenim odnosima čijim odredbama je, pod jednakim zakonskim uvjetima, pružena mogućnost stjecanja svojstva nositelja stanarskog prava. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da miješanjem u apelantičino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njezinog interesa da nastavi koristiti prijeporni stan, odnosno da se utvrdi status nositelja stanarskog prava i legitimnog interesa dosljedne primjene Zakona o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi neutemeljeni.
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
36. U svezi s apelantičinim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati je li članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69). Apelantica kao član obitelji svoga svekra traži utvrđenje da je na prijepornom stanu stekla stanarsko pravo, a nije posjedovala dokaze da je njezin svekar imao stanarsko pravo. Dakle, apelantica nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će ovakvom njenom zahtjevu za korištenje prijepornoga stana, odnosno stjecanje stanarskog prava po Zakonu o stambenim odnosima biti udovoljeno, budući da nisu bili ispunjeni propisani uvjeti.
37. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra kako su apelantičini navodi o kršenju prava iz članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni, budući da apelantica nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u situaciji kada su redoviti sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje statusa nositelja stanarskoga prava, kada miješanjem u apelantičino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njezinoga interesa da nastavi koristiti prijeporni stan, odnosno stekne stanarsko pravo i legitimnog interesa dosljedne primjene Zakona o stambenim odnosima, te kada apelantica nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić