Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/10 (N. H. iz Banjaluke, Z. T. iz Gradiške, I. L. i Z. L. iz Kozarske Dubice)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1055/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1055/10, rješavajući apelaciju Nurke Hadžiabdić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurke Hadžiabdić, Zinete Teljigović, Ibrahima Litrića i Zlatka Litrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-09-

000 403 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-08-001770 od 18. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci, broj 072-0-P-07-000309 od 16. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nurka Hadžiabdić iz Banjaluke, Zineta Teljigović iz Gradiške, Ibrahim Litrić i Zlatko Litrić, obojica iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 23. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-

09-000 403 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-001770 od 18. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 072-0-P-07-000309 od 16. aprila 2008. godine. Apelanti su podneskom od 31. oktobra 2011. godine od Ustavnog suda tražili donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se zabranila bilo kakva aktivnosti Osnovnog suda u Gradišci vezano za sudske odluke čija se ukidnost ovom apelacijom traži, sve do donošenja apelacione odluke, odnosno prioritetno rješavanje apelacije.

2. Malo vijeće Ustavnog suda je na sjednici odžanoj 19. jula 2012. godine odlučilo da se predmetna apelacija prioritetno riješi.

3. Presudom Osnovnog suda, broj 072-0-P-07-000309 od 16. aprila 2008. godine (v.s. 270.000,00 KM) obavezana je Opština Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotužena) da prvoapelantici i drugoapelantici isplati iznos od po 9.875,00 KM, a trećeapelantu i četvrtoapelatnu iznos od po 3.291,00 KM, sve na temelju neosnovnog obogaćenja, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, te da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.595,00 KM, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen. Istom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na «Aragosta» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužena), uz istovremeno obavezivanje apelanata da drugotuženoj isplate troškove postupka u iznosu od 12. 500,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog navedeno da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili od suda da obaveže prvotuženu i drugotuženu na isplatu naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja, zbog nezakonitog izuzimanja neizgrađenog građevinskog zemljišta i to k.č. 872 u površini od 114 m2 (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) rješenjem prvotužene broj 01/1-475-34 od 10. juna 1997. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje) i dodjele drugotuženoj na korištenje na kojem je drugotužena izgradila poslovno-stambeni objekat, te naknadu za nezakonito srušenu kuću, koja se nalazila na spornom zemljištu. Osnovni sud je pojasnio da iz provedenih dokaza proizlazi da je Rješenjem prvotužene preuzeto sporno zemljište iz posjeda ranijeg suvlasnika Hate Zahirović rođ. Slipić (u daljnjem tekstu: prednica apelanata), a da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je postupak proveden u skladu sa odredbom člana 25. stav 1. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94, 23/98 i 5/99) u kojem je prednicu apelanata zastupao privremeni zastupnik, koji se nije protivio preuzimanju spornog zemljišta, ali je tražio isplatu pravične naknade. Uvidom u rješenje prvotužene od 10. jula 1997. godine Osnovni sud je utvrdio da je prvotužena sporno zemljište dodijelila drugotuženoj radi izgradnje proizvodno-poslovnog prostora, te da se drugotužena obavezala da za dodijeljeno sporno zemljište prvotuženoj isplati naknadu po cijeni od 18,15 dinara za 1 m2.

4. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da su korisnice spornog zemljišta sa dijelom ½ bile prednica apelanata i Hanumica Litrić (isto prednica apelanata), koje su umrle prije 1997. godine i iza kojih je proveden ostavinski postupak, a njihovim zakonskim nasljednicima su proglašeni apelanti iz čega je proizašlo da niti jedna od suvlasnica spornog zemljišta nije bila živa u vrijeme preuzimanja spornog zemljišta. U vezi sa navedenim Osnovni sud je još pojasnio da je iz provedenih dokaza utvrđeno da prvotužena nije isplatila naknadu zakonskim nasljednicima, iako je to bila u obavezi, u smislu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu.

5. Analizirajući izvedene dokaze Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ima mjesta za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja i da apelanti mogu i poslije nastupanja zastarjelosti zahtjeva za isplatu naknade štete tražiti od odgovorne osobe da im ustupi samo ono što je dobijeno radnjom, kojom je prouzrokovana šteta. Prema ocjeni Osnovnog suda prvotužena se neosnovano obogatila za vrijednost preuzetog spornog zemljišta koju je utvrdio vještak građevinske struke u obnovljenom nalazu u iznosu od 26.334,00 KM, prema investicionoj vrijednosti stambenog i poslovnog objekta, koji je djelimično izgrađen i na spornom zemljištu i to u procentima od 4% vrijednosti investicionih radova, pa apelantima, u smislu odredbi čl. 210 do 218 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) pripada tražena naknada.

6. Nadalje, Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade na ime porušenog stambenog objekta, budući da je tokom postupka dokazano da je prvotužena preuzela sporno zemljište (neizgrađeno, građevinsko zemljište, bez objekta) i to dokazima koje je izvodila drugotužena. Sa druge strane, prema mišljenju Osnovnog suda, apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da je prvotužena srušila građevinski objekat koji se nalazio na spornom zemljištu.

7. Osnovni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu jer je drugotuženoj dodijeljeno sporno zemljište rješenjem prvotužene, a iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je drugotužena isplatila prvotuženoj određenu naknadu. U odnosu na odluku o troškovima postupka Osnovni sud je pojasnio da su apelanti tužbom zahtjevali isplatu u iznosu od 270.000 KM, a da im je dosuđen iznos od 26.334,00 KM, tako da su apelanti u parnici uspjeli sa 9,79 %, pa im je, s obzirom na navedeno, od ukupno priznatih troškova u iznosu od 16.362 KM dosuđen adekvatan omjer u iznosu od 1.595,00 KM. Sa druge stane, kako je tužba u cijelosti odbijena u odnosu na drugotuženu, Osnovni sud je drugotuženoj dosudio tražene troškove i to za stastav odgovora na tužbu 2.500,00 KM, te za svaki pristup ročištu 2.500,00 KM. Osnovni sud je još pojasnio da su troškovi koji su dosuđeni apelantima i drugotuženoj utvrđeni uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05; i daljnjem tekstu: Tarifa), i to tar.br.2. 10. i 12, jer je punomoćnik apelanata zastupao njih četvoro, dok je drugotuženoj naknada dosuđena po tarifnom broju 2., a sve u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu, broj 011-0-Gž-08-001770 od 18. novembra 2008. godine, kojom je žalbu odbio i osporenu prvostepenu presudu i to u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, potvrdio. Istovremeno istom presudom zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka je u cijelosti odbijen. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje je ocijenio potpunim i pravilnim. Prema ocjeni Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio da se iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka nije moglo zaključiti da je na spornom zemljištu u vrijeme njegovog preuzimanja postojala i porodična kuća. Činjenicu postojanja porodične kuće u vrijeme preuzimanja od strane prvotužene su tokom postupka apelanti pokušali dokazati iskazima svjedoka i parničnih stranaka, ali u tome nisu uspjeli, jer iz pismenog dokaza i to Rješenja prvotužene proizlazi da je od prednice apelanata preuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište nulte klase, u kome se uopšte ne spominje kuća, koja je, eventualno, s obzirom na prethodni ratni period mogla biti srušena i usljed ratnih dejstava ili pak od strane trećih osoba sa kojim se prvotužena uopšte ne može dovesti u vezu, pa je stoga pravilna odluka prvostepenog suda da odbije dio tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu naknade na ime vrijednosti srušene kuće. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, jer se prema ocjeni i tog suda drugotužena ni na koji način nije neosnovana obogatila na račun apelanata, budući da sa apelantima nije bila ni u kakvoj vezi, jer joj je sporno zemljište dodijeljeno rješenjem prvotužene isplativši prvotuženoj određenu naknadu.

9. Prema ocjeni Okružnog suda ni sama provtužena nije odgovorna da po osnovu neosnovanog obogaćenja apelantima isplati traženu naknadu, budući da je ona sporno zemljište preuzela od prednice apelanata Rešenjem donesenim u upravnom postupku, koje do danas nije osporeno, i koje kao takvo, predstavlja valjan pravni osnov za prenos imovine. Tvrdnje apelanata da je navedeni upravni postupak nezakonit, te da stoga ne može biti valjan pravni osnov za prelaz njihove imovine u imovinu prvotužene, Okružni sud nije mogao prihvatiti iz prostog razloga što nije ovlašten u parnici preispitivati zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupka, koje prema provedenim dokazima apelanti nisu pobijali u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, kako se prvotužena nije žalila na dosuđujući dio presude, to je taj dio odluke valjalo ostaviti na snazi, budući da se presuda ne može preinačiti na štetu žalitelja, ako je samo on izjavio žalbu po odredbi člana 230. ZPP-a. Okružni sud je pojasnio da apelantima ostaje na raspolaganju drugi postupak – pred organom uprave u kojem će se odlučiti o naknadi za preuzeto sporno zemljište, koji je, prema podacima iz spisa u međuvremenu i pokrenut kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Gradiška pod brojem 21.18/473-1-3/08, tako da će se u tom postupku odlučiti o naknadi sporazumom ili u vanparničnom postupku, koji će biti pokrenut, ako se stranke ne uspiju dogovoriti o visini naknade. Okružni sud je ocijenio pravilnom i odluku prvostepenog suda o visini dosuđenih troškova postupka.

10. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Presudu, broj 118-0-Rev-09-000 403 od 27. januara 2010. godine, kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, pojasnio da apelanti osnovano tvrde da je rješenje prvotužene, kojim je sporno zemljište izuzeto iz posjeda prednice apelanata nezakonito, ali da se u konretnom slučaju radi o upravnom aktu i da takav akt proizvodi pravno dejstvo i kada je ništav, sve dok se ne oglasi ništavim na način predviđen odredbama čl. 252. i 253. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 13/02 i 87/09), pa je u tome razlika između ništavih ugovora i ništavih upravnih akata. Nadalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, nesporna je činjenica da je provotužena sporno zemljište dala na korištenje drugotuženoj radi izgradnje, pa u takvoj situaciji ne stoji prigovor apelanata da je i drugotužena u obavezi da po osnovu sitacanja bez osnova isplati traženu naknadu. Prema ocjeni Vrhovnog suda neosnovan je prigovor apelanata da se prvotužena neosnovana obogatila i rušenjem kuće jer tokom postupka nije utvrđeno ko je kuću srušio. Vrhovni sud je našao neosnovanim i revizioni prigovor na odluku o troškovima postupka, jer iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je ta odluka pravilno zasnovana na odredbama čl. 386. i 387. ZPP-a, a u meterijlno-pravnom smislu da je u skladu sa odredbama tar. br. 2., 12. i 14. Tarife.

11. Apelanti osporavaju presude donesene u predmetnom parničnom postupku smatrajući da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencija, a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti iscrpno opisuju tok postupka i suštinski navodima apelacije ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane postupajućih sudova, što je rezultiralo, prema ocjeni apelanata, donošenjem nezakonitih presuda. Navodima apelacije se, između ostalog, ukazuje na odlučenja redovnih sudova i njihove pravne stavove na kojima su temeljili svoje odluke, a sa kojima se apelanti ne slažu. Apelanti nisu zadovoljni visinom dosuđene naknade, smatrajući da je ta naknada trebala da bude znatno veća, budući da sudovi nisu imali savjestan pristup u analizi svih segmenata nalaza i mišljenja vještaka. Apelanti smatraju da nije tačno da kuću izgrađenu na spornoj parceli nije srušila prvotužena, odnosno da se ne zna ko ju je srušio. Osim toga smatraju da je Rješenje prvotužene, kojim je izuzeta parcela k.č. 872 iz p.l. 1554 k.o. Gradiška nezakonito, te da kao takvo ne može proizvoditi pravno dejstvo. Apelanti su nezadovoljni i visinom dosuđenih troškova drugotuženoj i smatraju da je pravni stav u vezi s tim proizvoljan i pravno neutemeljen, te da sudovi nisu obrazložili odluku o troškovima. U vezi sa pravom na nediskriminaciju apelatni su istakli da im je to pravo povrijeđeno na nacionalnoj osnovi, a što je vidljivo iz činjenice da su apelanti kao Bošnjaci bili žrtve nezakonitog oduzimanja imovine od strane izvršne vlasti koju su sudovi nezakonitim odlukama uzeli u zaštitu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelacije koji se u suštini svode na to da je osporenim presudama došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom parničnom postupku tražili isplatu naknade po osnovu sticanja bez osnova, te da je Osnovni sud djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu zaključivši da se prvotužena neosnovano obogatila, te je obavezao na isplatu iznosa utvrđenog u dopunjenom nalazu i mišljenju vještaka. Okružni sud se u tom dijelu, (iako je u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu jer se prvotužena nije žalila na dosuđujući dio odluke) nije složio sa stajalištem prvostepenog suda, ocijenivši da apelantima po tom osnovu uopšte i nije trabalo dosuditi naknadu, s obzirom na pravno valjan upravni akt, Rješenje iz 1997. godine, (čije poništenje apelanti nisu tražili u upravnom postupku) na temelju kojeg je prednici apelanata izuzeto zemljište, pa su apelanti, kao zakonski nasljednici, u takvoj situaciji mogli samo u okviru upravnog postupka tražiti isplatu naknade za izuzeto zemljište, što apelanti i nastoje jer paralelno vode i upravni postupak. U vezi sa drugim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknadu za porušenu kuću koja apelantima nije dosuđena, Osnovni sud je pojasnio da apelanti tokom postupka nisu uspjeli da dokažu ko je kuću srušio, pa se u takvoj situaciji provutužena i nije mogla biti obavezan na isplatu, a što su pravilnim ocijenili i Okružni i Vrhovni sud. Suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke, a što su i Okružni i Vrhovni sud u cijelosti prihvatili, jasno obrazložio na koji način je dosudio troškove postupka, s obzirom na visinu spora (270.000,00 KM), djelimičan uspjeh apalanata u predmetnoj parnici, te činjenicu da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu u cijelosti odbijen.

16. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama, odnosno visinom dosuđene naknade za izuzeto zemljište ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, ne navodeći, s obzirom na akcesornu prirodu ovog prava, u vezi sa kojim pravom smatraju da im je povrijeđeno navedeno pravo, ali Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim paušalnih navoda da su Bošnjaci, zbog čega im je nazakonito oduzeta imovina, ni na koji način nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani u predmetnom parničnom postupku, pa Ustavni sud zaključuje da ovakvi, ničim argumentovani navodi, ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/10 (N. H. iz Banjaluke, Z. T. iz… | Sudska praksa | Aktio