Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1178/09 (B. S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Revizija
  • Diskreciono pravo suda
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1178/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1178/09, rješavajući apelaciju Biljane Sukara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Biljane Sukara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-

Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Sukara (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine. Apelantkinja je 17. aprila 2012. godine dopunila predmetnu apelaciju.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1815/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu 16. juna 2008. godine protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine, zbog toga što je apelantkinja protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine odbačena je apelantkinjina revizija kao nedozvoljena zbog formalnih razloga.

4. Činjenice predmeta koji proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

4409/96 od 6. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke Štefice Milberg (u daljnjem tekstu: tužiteljka) kojim je tražila da se obaveže apelantkinja da joj isplati iznos od 3.729,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Obavezana je tužiteljka da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku donio Presudu broj P-3126/96 od 30. avgusta 1996. godine kojom je naložio apelantkinji da tužiteljki preda u posjed i slobodno raspolaganje stan koji se nalazi u Banjaluci, ulica Tarasa Ševčenka broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljkine pokretne stvari koje se nalaze u predmetnom stanu. Osnovni sud je naveo da je Okružni sud, postupajući povodom apelantkinjine žalbe protiv navedene presude, donio Presudu broj Gž-434/96 od 12. novembra 1996. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu u kom je naloženo apelantkinji da tužiteljki preda u posjed pokretne stvari, te u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Takođe, Osnovni sud je naveo da je tužiteljkin punomoćnik podneskom od 7. februara 2005. godine preinačio tužbu tako što je umjesto stvarnopravnog zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari postavio obligacionopravni zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti tih stvari na osnovu člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantkinja koristila predmetni stan, te da je u postupku izvršenja Presude tog suda broj P-3126/96 od 30. avgusta 1996. godine predala tužiteljki predmetni stan u posjed. Međutim, Osnovni sud je naveo da je sporno da li je apelantkinja bila u posjedu tužiteljkinih pokretnih stvari, odnosno da li je otuđila te stvari, te da je sporna vrijednost tih stvari. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spisak pokretnih stvari koje tužiteljka potražuje od apelantkinje od 15. maja 1997. godine utvrdio da je tužiteljka sama sačinila predmetni spisak, odnosno da spisak nije sačinjen u prisustvu svjedoka, da nije ovjeren, niti je sačinjen u postupku obezbjeđenja dokaza. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti predmetni spisak pokretnih stvari kao valjan dokaz da je tužiteljka vlasnik tih stvari, niti da su te stvari u apelantkinjinom posjedu. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz tužiteljkinog iskaza, koji je dala na ročištu održanom 30. avgusta 1996. godine, proizilazi da je 16. septembra 1995. godine izbačena iz predmetnog stana, da je dva dana nakon toga otišla do stana, te da je vidjela da je apelantkinja u njenom stanu i da koristi sve njene stvari. Osnovni sud je naveo da je, s druge strane, apelantkinja izjavila da ništa od popisanih pokretnih stvari koje tužiteljka potražuje od nje nije bilo u predmetnom stanu kada je uselila u taj stan. Osnovni sud je naveo da je svjedok Gordana Kajkut, koja je naplaćivala vodu u zgradi gdje se nalazi predmetni stan, izjavila da je predmetni stan bio potpuno namješten, da misli da su i tada u stanu bile tužiteljkine stvari, ali da to ipak ne može sa sigurnošću tvrditi. Osnovni sud je naveo da je svjedok Romeo Glizijan (sudski izvršitelj) izjavio da je predmetni stan bio potpuno namješten, ali da je, nakon što mu je apelantkinja predala ključeve, otišao do stana i vidio da je predmetni stan bio potpuno prazan. Međutim, Osnovni sud je naveo da saslušani svjedoci nisu mogli potvrditi činjenicu da su u predmetnom stanu bile popisane tužiteljkine pokretne stvari, niti da je apelantkinja otuđila te stvari. Takođe, Osnovni sud je naveo da ni ostali saslušani svjedoci nisu mogli potvrditi činjenicu da je apelantkinja uselila u predmetni stan odmah nakon što je tužiteljka izbačena iz tog stana, niti činjenicu da je apelantkinja prilikom iseljenja iz stana otuđila tužiteljkine pokretne stvari. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tužiteljka, na kojoj je bio teret dokazivanja, u konkretnom slučaju nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev u smislu člana 7 u vezi sa čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je stoga odlučio kao u izreci presude.

7. Odlučujući o tužiteljkinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-06-000 448 od 23. marta 2006. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o tužiteljkinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 628 od 7. februara 2008. godine kojom je reviziju usvojio, pa je drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odlučivanje o reviziju u konkretnom predmetu od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da je revizija osnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi zaključak drugostepenog suda "da tužiteljka mora ostvariti vlasničkopravni zahtjev za povrat pokretnih stvari, nakon čega bi imala mogućnost ostvarivanja obligacionopravnog zahtjeva za naknadu štete" bio pravilan samo pod uslovom da se pokretne stvari nalaze kod apelantkinje, tj. da postoje. Međutim, budući da su tužiteljkine pokretne stvari bile u upotrebi do 1995. godine, kada je tužiteljka napustila predmetni stan, a zatim još 10 godina na upotrebi kod apelantkinje, za koji period su "amortizovane" 100%, Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljka imala pravo na preinačenje tužbe postavljanjem novog obligacionopravnog zahtjeva iz drugog pravnog osnova, tj. zbog sticanja bez osnova.

9. U ponovnom postupku, odlučujući o tužiteljkinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezana apelantkinja da tužiteljki isplati novčani iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. februara 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužiteljkina žalba je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja otvorio raspravu radi ponovnog izvođenja dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a za koje je smatrao da je neophodno da se ponovo izvedu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz tužiteljkinog iskaza proizilazi da je u predmetnom stanu stanovala od 1967. do septembra 1995. godine kada je nasilnim putem izbačena iz stana. Prema mišljenju Okružnog suda, sasvim je logično smatrati da je predmetni stan bio namješten i da su stvari u stanu bile očuvane, budući da je tužiteljka starija osoba i da je živjela sama. Okružni sud je naveo da se posebno svjedok Gordana Kajkut izjasnila o namještenom tužiteljkinom stanu, te o stvarima u tom stanu. Pri tome, Okružni sud je naveo da pokretne stvari koje je tužiteljka precizirala i za koje potražuje novčanu protivvrijednost po broju i vrsti odgovaraju prosječno namještenom stanu u tim vremenima i prilikama. Okružni sud je naveo da je svjedok Romeo Glizijan, sudski izvršitelj, izjavio da je bio u predmetnom stanu radi obavljanja razgovora sa apelantkinjom prije deložacije, te da je primijetio da je predmetni stan bio namješten. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je jasno da navedeni svjedok nije mogao da vidi niz manjih stvari preciziranih u tužbenom zahtjevu, ali da je primjećivao veće stvari, te da je stekao utisak da je predmetni stan namješten. Takođe, Okružni sud je naveo da se navedeni svjedok nije mogao decidirano izjasniti koje su pokretne stvari bile ranije u predmetnom stanu, ali da se izjasnio da je predmetni stan bio prazan kada je apelantkinja iselila iz stana. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je, u trenutku kada je vršena deložacija, apelantkinja bila jedini korisnik stana, te da nije dokazano da je bilo koje drugo lice boravilo sa njom u predmetnom stanu. S obzirom na to da je sudski izvršitelj (svjedok Romeo Glizijan) nakon iseljenja apelantkinje iz predmetnog stana zatekao stan prazan, Okružni sud je naveo da iz toga, slijedom logike, proizilazi da je apelantkinja odnijela predmetne pokretne stvari iz stana.

10. Okružni sud je naveo da je apelantkinja u toku postupka pokušala da dokaže da su prije njenog useljenja predmetni stan koristila druga lica, te da već tada nije bilo stvari, ali da te navode nije dokazala. Naime, Okružni sud je naveo da se nijedan od saslušanih svjedoka, koje je apelantkinja predložila, nije mogao da izjasni u vezi sa isticanom činjenicom, tj. da su tužiteljkine stvari već bile otuđene prije apelantkinjinog useljenja u predmetni stan. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti vrijednost pokretnih stvari koje je utvrdio vještak. Pri tome, Okružni sud je naveo da vještak zaista nije imao parametre za detaljnije vještačenje vrijednosti stvari, ali da ipak njegov nalaz može poslužiti kao polazna osnova za slobodno utvrđenje visine naknade za pokretne stvari. Okružni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji opravdano primijeniti odredbe člana 127 ZPP kojima je propisano da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni. Ocjenjujući da su u pitanju stvari koje je tužiteljka koristila niz godina, da se radi o stvarima koje po vrsti i količini odgovaraju površini stana i broju lica koja koriste stan, Okružni sud je naveo da, po slobodnoj ocjeni tog suda, vrijednost predmetnih pokretnih stvari ima minimalnu izraženu ekonomsku osnovu od 2.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 118-0-Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237 stav 2 ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237 stav 3 ZPP propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom na to da u konkretnom slučaju vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude iznosi 2.000,00 KM, a da odlučivanje o reviziji u ovom parničnom postupku, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedozvoljenu shodno odredbama člana 247 u vezi sa članom 237 st. 2 i 3 ZPP.

12. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je izreka drugostepene presude nejasna i nerazumljiva, budući da se ne vidi po kom osnovu je obavezana da isplati tužiteljki iznos od 2.000,00 KM. Dalje, apelantkinja navodi da u toku postupka nije izveden nijedan dokaz koji bi potvrdio činjenične navode tužbe, tj. da je tužiteljka zaista imala pravo svojine na pokretnim stvarima koje je navela u spisku stvari od 15. maja 1997. godine, te da su te stvari bez pravnog osnova prešle u apelantkinjin posjed, kao i da vrijednost tih stvari iznosi 2.000,00 KM. Naime, apelantkinja navodi da se svjedok Romeo Glizijan uopšte nije izjašnjavao o stvarima koje je tužiteljka navela u svom spisku i koje su predmet spora, već da se izjašnjavao uopšteno o "namještenosti stana". Apelantkinja navodi da je odredbama člana 37 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da vlasnik individualno određene stvari, ukoliko traži vraćanje te stvari, mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je tužiteljka, u konkretnom slučaju, da bi uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom, morala dokazati da je bila vlasnik svake pojedinačno navedene pokretne stvari u predmetnom spisku, zatim dokazati da je apelantkinja bila u posjedu tih stvari, kao i da su pokretne stvari tokom trajanja parnice otuđene, uništene i da više nisu u apelantkinjinom posjedu. Pored navedenog, apelantkinja smatra su joj Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu diskriminacije, budući da je Vrhovni sud odbacio apelantkinjinu reviziju kao nedozvoljenu, dok je u istoj situaciji (u prethodno vođenom postupku) odlučio o tužiteljkinoj reviziji. Konačno, apelantkinja traži naknadu nematerijalne štete kao priznanje za nepravdu koju je pretrpjela i koju trpi usljed nemogućnosti da zaštiti svoja prava.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

14. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1815/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantkinjine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine revizija odbačena kao nedozvoljena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 496 od 12. maja 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 16), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1815/08 koja je odbačena kao preuranjena. Budući da je osporena presuda Okružnog suda uručena apelantkinji 15. maja 2008. godine, a apelacija podnesena 16. juna 2008. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu sprovedenog dokaznog postupka pred tim sudom, zaključio da je osnovan tužiteljkin tužbeni zahtjev, te slijedom toga obavezao apelantkinju da isplati tužiteljki navedeni novčani iznos, dajući, pri tome, detaljno i jasno obrazloženje za takvo odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U pogledu apelantkinjinih navoda da su joj Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-

Rev-08-000 699 od 27. januara 2009. godine povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u tački 14 ove Odluke, prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, jasno ukazao da rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena apelantkinjina revizija ne predstavlja konačnu odluku koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom. S obzirom na to, te budući da odlučivanje o reviziji u smislu člana 237 stav 3 ZPP u svakom slučaju predstavlja diskreciono pravo Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da ne može ispitivati apelantkinjine navode iznesene u tom smislu.

19. U odnosu na apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud ističe da apelantkinji ne pripada pravo na kompenzaciju.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1178/09 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio