Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1269/09 (G. T.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ustav entiteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 156
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 174
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 174
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 174
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1269/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-1269/09, rješavajući apelaciju Gorana Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Tadića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001495 od 3. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1601/05 od 19. jula 2007. godine u odnosu na pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Tadića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001495 od 3. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1601/05 od 19. jula 2007. godine u odnosu na član II/A Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-001495 od 3. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1601/05 od 19. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pč-297/90 od 18. februara 2002. godine, obavezani su Rudnici uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu nadoknade materijalnu štetu, u iznosu od 116.554,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. januara 2001. godine kada je izvršena procjena nastale štete pa do isplate uz naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na drugotuženu Općinu Živinice tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U žalbenom postupku, Kantonalni sud je odlukom broj Gž-761/02 od 11. oktobra 2002. godine, potvrdio presudu Općinskog suda u odbijajućem dijelu, dok je u dosuđujućem dijelu presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje u odnosu na tuženog.
3. U ponovnom postupku, presudom Općinskog suda, broj P-2396/02 od 9. septembra 2005. godine, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan novčani iznos od 76.442,90 KM, od čega iznos od 44.308,00 KM za štetu na porodično-stambenom objektu, iznos od 6.993,00 KM za pomoćne objekte i to sušaru, štalu, šupu, kokošinjac, svinjac i poljski WC, iznos od 18.405,00 KM, za zemljište koje je potrebno za redovnu upotrebu apelantovih objekata i iznos od 7.736,90 KM za oštećeno poljoprivredno zemljište, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ukupan iznos štete, počev od 9. septembra 2005. godine kao dana presuđenja pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove spora u iznosu od 7.183,38 KM, sve u roku od 30 dana po prijemu presude, pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaznog postupka utvrđeno da je šteta na apelantovom objektu nastala usljed djelatnosti tuženog, i to kumulativno od početka izgradnje transportne trake i servisnog puta, a kasnije kontinuirane upotrebe i rada transportne trake i povremene upotrebe servisnog puta, te buke, vibracije i prašine. Općinski sud je dalje naveo da kako djelatnost koju obavlja tuženi predstavlja opasnu djelatnost, za takvu štetu on i odgovara, u skladu sa odredbama člana 174. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94; «Službene novine FBiH» br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je tuženi odgovoran po principu objektivne odgovornosti, jer u skladu sa članom 154. stav 2. ZOO, tuženi odgovara bez obzira na krivicu, ukoliko se utvrdi da je šteta nastala od tih radova.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1601/05 od 19. jula 2007. godine, uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Općinskog suda i odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno identifikovao pravnu prirodu predmetnog spora odlučujući o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu totalne štete, sa stanovišta gore navedenih zakonskih odredbi. Kantonalni sud je istaknuo da je tuženi dužan da kontroliše svoje nekretnine i postrojenja kao mogući izvor opasnosti, ali i da ima poseban položaj kao osoba koja obavlja općekorisnu djelatnosti na temelju dozvole nadležnog tijela, odnosno, u slučaju kada postrojenje radi uz dozvolu nadležnog tijela, te da se u tom slučaju ne primjenjuju opće odredbe o odgovornosti za štetu iz člana 154. ZOO, već specijalne odredbe iz člana 156. stav 3. ZOO, u vezi sa članom 9. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (štetne imisije) («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). Kantonalni sud je zaključio da, imajući u vidu dodatna pojašnjenja vještaka koja su data pred ovim sudom, posebno vještaka geologa i ekologa, činjenicu da je apelant krajem 2004. godine preduzeo znatne radove na završetku objekta, da u njemu apelant sa porodicom i dalje živi, te trenutno stanje objekta i okoliša, apelant nije dokazao postojanje totalne štete na njegovom stambenom i pomoćnim objektima i zemljištu (član 154., u vezi sa članom 174. ZOO), koja bi bila u uzročnoj vezi sa prolaskom transportne trake, povremene upotrebe servisnog puta, te buke, vibracija i prašine, odnosno, da je uticaj istih bio takvog intenziteta da bi opravdavao potpunu naknadu štete i da se njihov uticaj nije mogao eventualno otkloniti ili ublažiti preduzimanjem odgovarajućih društveno opravdanih mjera, radi sprečavanja ne samo nastanka štete, nego i njenog smanjenja (član 156. stav 3. i 4. ZOO).
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-001495 od 3. februara 2009. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno, odredbu člana 9. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbe člana 154. u vezi sa članom 174. i članom 156. st. 3. i 4. ZOO, te odredbe Zakona o parničnom postupku o teretu dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. tog Zakona, «Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), kada je uvažio žalbu tuženog, preinačio presudu Općinskog suda i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je u cijelosti kao pravilne prihvatio razloge koje je naveo Kantonalni sud.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/A Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u njegovom slučaju primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna jer redovni sudovi nisu imali u vidu odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema kojim je vlasništvo pravo da se stvar posjeduje, koristi i njome raspolaže sukladno njenom prirodom i namjenom, te da svako fizičko i pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, a ukoliko je pravo vlasništva ograničeno u javnom interesu da vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)
a) Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelanta, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.
b) Dopustivost ratione materiae
12. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđen i član II/A Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ispitivati eventualno kršenje odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, već isključivo prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je konkretna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić