Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1272/09 (A. H.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 29
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 359
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1272/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1272/09, rješavajući apelaciju Ahmeta Hukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Hukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001732 od 10. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.727/05 od 16. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Hukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001732 od 10. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.727/05 od 16. aprila 2007. godine.
2. Apelant je 15. oktobra 2001. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi priznanja prava vlasništva.
3. Presudom Općinskog suda broj P-2011/01 od 17. februara 2005. godine utvrđeno je da je apelantova majka Nafija Hukić sa SSNO – Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo-pravnim prethodnikom tuženog, zaključila pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji nepokretnosti - stana na kojem postoji stanarsko pravo a koji se nalazi u Tuzli, Ulica maršala Tita broj 62, sprat II, površine 66m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), temeljem kojeg je stekla osnov da postane njegova vlasnica, što je tuženi dužan priznati i izdati nalog Općinskom sudu da se apelant kao njen nasljednik u KPU na predmetnom stanu upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude a u protivnom ona će biti osnov za upis apelanta kao vlasnika u KPU. Tuženi je obavezan apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.082,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijeme presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da je Nafija Hukić (u daljnjem tekstu: apelantova majka) zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana 3. jula 1990. godine sa Komandom garnizona. Uvidom u priznanice od 7. februara i 6. marta 1992. godine utvrđeno je da je apelantova majka doznačila vojnom servisu za upravljanje Stambenim fondom JNA - Beograd iznos od 30.000,00 dinara i iznos od 12.000,00 dinara za otkup predmetnog stana. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-10002-4 od 9. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu) Općinski sud je utvrdio da je ugovor o otkupu zaključen između države SFRJ –
SSNO - Vojno-građevinska direkcija Sarajevo i apelantove majke i da je predmet ugovora otkup predmetnog stana, da je članom 2. regulisana kupoprodajna cijena i da je navedeni ugovor potpisan od kupca i prodavca, ovjeren pečatom i potvrđen od vojnog pravobranioca. Članom 7. ugovora o otkupu regulisano je da su prava i obaveze iz ugovora prenosive na nasljednike. Općinski sud je, također, utvrdio da je apelantova majka umrla 28. juna 1992. godine i da je Rješenjem o nasljeđivanju tog suda broj O-3/93 od 8. januara 1993. godine apelant proglašen zakonskim nasljednikom. Općinski sud je uvidom u karticu korisnika stambenog fonda preduzeća «Tuzla-stan» utvrdio da je apelant nastanjen u stanu koji se nalazi u Stupinama B-7, čiji je investitor EP «Elektro Tuzla», na osnovu Ugovora broj 444/91 sa datumom useljenja od 10. decembra 1991. godine.
5. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je imao u vidu zaključeni pismeni ugovor o otkupu predmetnog stana, priznanice iz kojih proizlazi da je izvršena isplata kupoprodajne cijene prije izbijanja ratnih sukoba a dokazi koje je tuženi prezentirao su irelevantni za ovu pravnu stvar i suprotni su materijalnoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Općinski sud je ukazao da je bilo preuranjeno obuhvatiti kao predmet zaostavštine predmetni stan u ostavinskom rješenju, ali da to nije moglo utjecati na donošenje suprotne odluke. Naime, ugovor o otkupu predmetnog stana nastao je u času potpisivanja a obaveza ovjere i potpisa ugovornih strana proistječe iz ovog ugovora i predstavlja način ispunjenja ugovora, pa su i nasljednici kupca (u ovom slučaju apelant) ovlašteni da u parnici traže od prodavca uknjižbu prava vlasništva na stanu. Dakle, zaključio je Općinski sud, iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantova majka zaključila pravno valjan ugovor sa tuženim momentom potpisa ugovornih strana, u smislu odredbi čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02, 54/04; 36/06 i 5/07, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te da takav ugovor nije prestao postojati nakon smrti kupca u smislu odredbe člana 359. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03). Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev osnovan iako predmetni ugovor nije ovjeren od nadležnog suda, odnosno nije izvršena ovjera potpisa ugovarača u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Naime, u momentu potpisivanja ugovornih strana zaključeni ugovor proizvodi pravne efekte a posebno imajući u vidu činjenicu da je on potpisan od nadležnog pravobranioca. Sud je, dalje, ukazao da ovjera potpisa nije uslov punovažnosti ugovora i samog njegovog nastanka, već predstavlja način ispunjenja obaveze iz ugovora, odnosno uslov da se može izvršiti uknjižba prava vlasništva kupca, odnosno njegovih nasljednika.
6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž.727/05 od 16. aprila 2007. godine žalbu uvažio, Presudu Općinskog suda broj P-
2011/01 od 17. februara 2005. godine preinačio i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da žalba osnovano ukazuje da su razlozi prvostepene presude suprotni materijalnim dokazima na kojima se temelji. Naime, apelantova majka zaključila je 3. jula 1990. godine sa Komandom garnizona ugovor o korištenju predmetnog stana, te je kao nosilac stanarskog prava 9. aprila 1992. godine zaključila pismeni Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 353-10002-4, koji je potpisan od obje ugovorne strane. Na ime plaćanja kupoprodajne cijene, kako je dalje istakao sud, apelantova majka je 7. februara 1992. godine uplatila iznos od 30,000,00 tadašnjih dinara, a 6. marta 1992. godine iznos od 12.000,00 tadašnjih dinara, a nakon zaključenja predmetni ugovor o otkupu nije prijavljen poreznoj upravi.
8. U smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, apelantova majka nije ispunjavala zakonom predviđene pretpostavke za pravnu valjanost zaključenog Ugovora o otkupu predmetnog stana broj 3513-10002-4 od 9. aprila 1992. godine, jer da bi se ugovor mogao prihvatiti kao pravno obavezujući, trebalo je da bude zaključen do 6. aprila 1992. godine i dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. S obzirom na to da je ugovor zaključen i potpisan 9. aprila 1992. godine i da nije dostavljen nadležnoj poreznoj upravi na ovjeru, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni propisani zakonski uslovi, pa se taj ugovor ne može smatrati pravno obavezujućim.
9. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 3. Uredbe o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenoj svojini ( «Službeni list SRBiH» broj 4/92, u daljnjem tekstu: Uredba) kojim je određeno da ugovor o kupoprodaji stana ili drugi pravni posao zaključen, odnosno pravni akt donesen suprotno odredbama ove uredbe je ništav, kao i odredbu člana 5. iste uredbe kojom je propisano da privremena zabrana prodaje stanova po ovoj Uredbi će važiti do stupanja na snagu zakona koji uređuje pitanje prodaje stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo[…] i stanova kojima raspolaže JNA a najduže godinu dana od dana donošenja ove uredbe.
10. Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo nastao u času potpisivanja ugovora, te smatra pogrešnim pozivanje na odredbe čl. 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova, kao i zaključak da je predmetni ugovor valjan u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti bez obzira što nije izvršena ovjera potpisa ugovornih strana. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Zakon o prodaji stanova specijalni zakon koji reguliše samo oblast otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo (kakav je i ovaj slučaj), pa odredbe navedenog zakona kao (lex specialis) imaju prednost u odnosu na odredbe Zakona o prometu nepokretnosti. Pogrešan je i zaključak prvostepenog suda da je apelant na osnovu ostavinskog rješenja stekao pravo da kao nasljednik svoje majke zahtijeva uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu na svoje ime i u situaciji kada predmetni ugovor nije pravno valjan zbog već navedenih razloga. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 9. Zakona o prodaji stanova prema kojoj stan pod uslovima ovog zakona mogu kupiti članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti a članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je citirao i odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 19/99) prema kojem se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju bračni drug, djeca, bračni drugovi djece […], kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina […]. Iz podataka spisa proizlazi da je apelant evidentiran kao nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu koji se nalazi u Stupinama B-7 a u koji se uselio 10. decembra 1991. godine, čiji je vlasnik EP «Elektro Tuzla» a što je i sam apelant potvrdio, pa je Kantonalni sud zaključio da apelant nije bio ni član domaćinstva svoje majke.
11. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001732 od 10. februara 2009. godine reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, s obzirom na činjenično utvrđenje kojim je taj sud vezan, odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova je propisano da, ako je nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane taj stan koristio legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Federalno ministarstvo odbrane izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik kod nadležnog suda. S obzirom na to da iz činjeničnog utvrđenja upravo proizlazi da apelantova majka nije zaključila prije 6. aprila 1992. godine pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, to ni apelant kao nasljednik bez obzira na činjenicu što je pravosnažnim rješenjem proglašen nasljednikom (sporni stan nije bio predmet ostavinskog postupka) to pravo nije mogao steći, jer to nije stekla ni njegova majka.
13. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnih propisa, jer su redovni sudovi ugovor o otkupu tretirali kao ugovor koji nije pravno obavezujući ugovor, polazeći od činjenice da na ugovoru stoji upisan datum 9. april 1992. godine, koji su uzeli kao datum kada je predmetni ugovor zaključen. Apelant je istakao da ostali provedeni dokazi tokom postupka ukazuju na neosnovanost takvog stava a to se posebno odnosi na datum uplate otkupne cijene stana, kao i njegove tvrdnje da se radi o datumu uručenja navedenog ugovora njegovoj majci, a ne datumu zaključenja ugovora. Apelant je, također, istakao da redovni sudovi ne daju tumačenje na okolnosti da je uplata cijene stana izvršena prije datuma koji stoji na ugovoru o otkupu. Apelant, dalje, navodi da i sa stanovišta Zakona o vlasničkopravnim odnosima u situaciji kada je savjestan i kada na temelju rješenja o nasljeđivanju drži «nenapadnut posjed nepokretnosti duže od deset godina, diskutabilno je osporavanje tog prava od tuženog». Ne može se zanemariti, istakao je apelant, da je predmetni stan sve vrijeme bio u posjedu njegove majke a zatim i njegovom, i da se ne radi o stanu koji bi trebalo da bude vraćen u posjed u smislu pozitivnih propisa donesenih nakon rata a koji regulišu pravo na vraćanje u posjed napuštenog stana. Apelant je, na kraju, istakao da se, prema njegovom mišljenju, na konkretna slučaj ne treba primijeniti Zakon o prodaji stanova s obzirom na to da je njegova majka izvršila svoje ugovorne obaveze a on drži neprestano u posjedu predmetni stan a treba imati u vidu i «vremensko i prostorno važenje pravnih normi», te je predložio da se osporene odluke ukinu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i utvrdio da je njegova majka sa pravnim prethodnikom tuženog zaključila pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji - otkupu predmetnog stana i temeljem kojeg je stekla osnov da postane njegova vlasnica a što je tuženi dužan priznati i izdati nalog da se apelant kao njen nasljednik uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu. Međutim, odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Vrhovni sud je prihvatio sve razloge drugostepene presude i apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
18. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka istakli da je apelantova majka kao nosilac stanarskog prava zaključila 9. aprila 1992. godine pismeni ugovor o otkupu predmetnog stana sa pravnim prethodnikom tuženog (SSNO – Vojno-građevinska direkcija Sarajevo). S obzirom na to da predmetni kupoprodajni ugovor nije u smislu člana 39.a Zakona o prodaji stanova zaključen do 6. aprila 1992. godine, niti je dostavljen nadležnoj poreskoj upravi, to nisu ispunjeni zakonom predviđene pretpostavke za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji (otkupu) predmetnog stana. Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prodaji stanova lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03) i Zakona o prometu nepokretnosti, pa se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji, odnosno kupovini vojnog stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine i sticanju prava vlasništva osnovom takvog ugovora moglo odlučivati samo po tom posebnom zakonu. Legalno korištenje stana i zaključenje pravno-obavezujućeg ugovora prije 6. aprila 1992. godine su dva uslova koja moraju biti kumulativno ispunjena da bi tužena izdala nalog za knjiženje, a u slučaju odbijanja, da bi se pokrenuo sudski postupak. Pošto apelantova majka nije zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, to ni apelant kao nasljednik nije mogao steći pravo da se na osnovu takvog ugovora uknjiži kao vlasnik predmetnog stana u nadležnom sudu.
19. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da apelant nije podnio dokaz da je sa prednikom tuženog prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana a to je jedan od dva uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39. a Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a što su svojim odluka potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer je apelant na ime kupoprodajne cijene spornog stana uplatio izvjesnu količinu tada važećeg novca a u prilici je da traži povrat tog novca u nekom drugom postupku u cilju ostvarenja i zaštite svoga prava na imovinu.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te navedenu praksu o istom pravnom pitanju (Odluka o dopustivosti broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine), Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je njegova majka sa tuženim zaključila pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana temeljem kojeg je stekla osnov da postane njegova vlasnica, što je tuženi dužan priznati i izdati nalog da se on kao nasljednik upiše kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 ni na koji način ne dira u navedeno apelantovo pravo, odnosno apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Apelant je, upravo suprotno, u apelaciji naveo da «drži neprestano u posjedu predmetni stan». Također, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka koji se vodio pred redovnim sudovima kao nesporno utvrđeno da je apelant evidentiran kao nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu koji se nalazi u Stupinama B-7 a u koji se uselio 10. decembra 1991. godine. Ustavni sud napominje da je u citiranoj Odluci broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine, također, razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na apelantov dom, jer su osporene presude deklaratorne prirode i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana što je uslov za miješanje. Na osnovu izloženog, a pošto apelant, osim nezadovoljstva osporenim presudama, nije dostavio niti jedan dokaz niti činjenicu koja bi ukazala da ima opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na poštivanje doma, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić