Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1339/09 (D. T.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1339/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1339/09, rješavajući apelaciju Džemala Turbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Turbića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

000807 od 28. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-131/04 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Turbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000807 od 28. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-131/04 od 5. marta 2007. godine,

2. Presudom Općinskog suda broj P-131/04 od 5. marta 2007. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Ćame Turbić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) te je utvrđeno da je održajem stekla pravo služnosti puta prolazom pješice, prevozom konjske zaprege, traktorom, putničkim motornim vozilom, manjim teretnim vozilom, putem pobliže označenim u stavu I. izreke osporene presude u širini od tri metra, koji se pruža u pravcu zapada preko parcele tuženog apelanta, (prilazni put površine 82 m2 k.o. Vučkovci), kao poslužnog dobra, a radi dolaska u parcelu tužiteljice-pobliže označene u stavu I. izreke iste presude, (kuća i zgrada površine 141m2 i dvorište k.o. Vučkovci) kao povlasnog dobra, dužine 13 metara, a što je apelant dužan priznati trpiti da se tužiteljica nesmetano koristi navedenim putem, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice je odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tužiteljica tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da postoji pravo stvarne služnosti puta prolaskom pješice, progonom stoke, zaprežnim kolima, prolaskom traktora sa priključcima, putničkih i teretnih vozila, a u korist povlasne parcele tužiteljice, i to u širini od četiri metra, a u dužini od 20 metara pravcem pružanja istok zapad koja u cijelosti predstavlja prilazni put u površini od 82m2 k. o. Vučkovci, te da se naloži apelantu da se uzdrži od bilo kakvog uznemiravanja tužiteljice u vršenju tog prava i da se apelantu naloži da ukloni kapiju u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te obaveže apelanta da joj naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03 u daljnjem tekstu ZPP) odlučio kao u izreci imajući u vidu član 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) prema kojem se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se nije protivio. Obrazloženo je da u toku postupka među strankama nije bilo sporno da je apelant vlasnik i posjednik poslužne nekretnine, niti je bilo sporno da tužiteljica i njeni članovi domaćinstva još od 1975. godine koriste parcelu apelanta tj. predmetni prilazni put za prolaz do dijela svoje parcele-dvorišta, kuće i zgrade i to u širini od tri metra i dužini od desetak metara. Predmetni prolaz je korišten od strane tužiteljice i njenih članova domaćinstva za prolaz pješice, zapregom, traktorom, kamionom, putničkim automobilom i progonom stoke.

4. Općinski sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala da se služnost puta ostvarivala u širini od 4 metra, te je sud prihvatio dio iskaza apelanta da se služnost ostvarivala u širini od tri metre, što je u skladu sa utvrđenim načinom ostvarivanja prava služnosti. Nadalje među strankama je bilo nesporno da se služnost puta ostvarivala duž cijele poslužne parcele apelanta, te je sud iz nalaza vještaka geodetske struke sa skicom lica mjesta, utvrdio da je to dužina od 13 metara, radi dolaska u dio povlasne parcele tužiteljice. Sud je ocijenio da to «što vlasnik povlasnog dobra, prilikom korištenja prava služnosti prolaza, ima da otvara i zatvara kapiju koja je postavljena na ulazu predmetnog puta još prije 30 godina, ne predstavlja ograničenje prava služnosti» pozivajući se i na stav Kantonalnog suda u Sarajevu objavljen u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu broj 1/03). Kako je tužiteljica djelomično uspjela u parnici, sud je s obzirom na postignuti uspjeh, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama obje parnične stranke protiv prvostepene presude Općinskog suda broj P 131/04 od 5. marta 2007. godine žalbe, presudom broj 003-0-Gž-07-000807 od 28. januara 2009. godine, odbio kao neosnovane obje žalbe, a osporenu prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U obrazloženju presude, između ostalog, Kantonalni sud je ocijenio da je presuda prvostepenog suda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da se neosnovano pobija žalbenim navodima parničnih stranaka. Dalje Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaz jednog svjedoka, i da je izveo pogrešan zaključak. Naime Kantonalni sud je naveo da je zaključak žalbe pogrešan i suprotan stanju dokaza u spisu «iz razloga što apelant gubi iz vida činjenicu da se izjave svih svjedoka, a ne samo pojedinih moraju cijeniti u cijelosti i o svim činjenicama koje su odlučne za pravilno odlučivanje u konkretnoj stvari. Kako iz sadržine spisa proizlazi da su se svi saslušani svjedoci izjasnili da je tužiteljica unazad 20 godina prolazila i pješice prema svojim parcelama pristupnim putem, preko poslužne parcele apelanta u ovom dijelu je osnovan njen zahtjev za utvrđivanje prava služnosti održajem, kako je to pravilno i odlučeno prvostepenom presudom, te ni eventualno postojanje drugog puta pješice do parcele tužiteljice nije moglo uticati na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari». Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u dijelu u kojem apelant smatra da tužiteljica nije mogla steći pravo služnosti predmetnog puta dosjelošću (održajem) u obimu i načinu kako je to prvostepeni sud utvrdio, budući da to, kako je ocijenio Kantonalni sud, ne odgovara stanju spisa niti razlozima osporene presude, zaključujući da u izreci prvostepene presude nije trebalo navesti obavezno zatvaranje kapije prilikom ulaska i izlaska sa pristupnog puta. Kantonalni sud je ukazao da zahtjev za zatvaranje kapije nije ni postavljen u prvostepenom postupku, nego se tražilo potpuno uklanjanje kapije. Dalje je naglašeno «sve i da je tačan žalbeni navod apelanta da je do spora između tužiteljice i apelanta došlo u 2000. godini, kada je sin tužiteljice sagradio trgovačku radnju na povlasnoj parceli, i da je zbog toga on onemogućio neometan pristup parceli tužiteljice, i na taj način dodatno opteretio parcelu apelanta, ni u kom slučaju nema uticaja na pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je tužiteljica od 1975. godine, pa do podizanja tužbe stekla pravo služnosti puta u obimu i na način kako je to navedeno u stavu I izreke, do izgradnje trgovačke radnje njenog sina».

7. Kantonalni sud je žalbene navode apelanta vezane za odluku o troškovima postupka ocijenio neosnovanim, imajući u vidu prijedlog apelanta da se odluka o troškovima postupka donese u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP. Sud je obrazložio da se odluka o zahtjevu apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka temelji na odredbi člana 397. stav 1. ZPP, budući da apelant nije uspio u žalbenom postupku, te mu ne pripadaju traženi troškovi žalbenog postupka u iznosu od 240,00 KM, niti mu pripadaju troškovi za sastav odgovora na žalbu tužiteljice u iznosu od 240,00 KM, jer ti troškovi nisu bili neophodno potrebni radi vođenja konkretne parnice u smislu člana 387. stav 1. ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je ukazao «u odnosu na prolaz pješice prvostepeni sud je u potpunosti pogrešno izveo i ocijenio dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio da je tužiteljica održajem stekla i pravo služnosti pješice kroz spornu parcelu tuženog, te je ovakva odluka suda u direktnoj suprotnosti sa dokazima provedenim tokom postupka, izjavama svjedoka, samih parničnih stranaka, kao i provedenih materijalnih dokaza. Dakle, prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ili nije uopće cijenio činjenicu na koji je način te u kojem obimu, ako uopće i jeste, tužiteljica ostvarivala faktičku služnost prolaza spornim putem, a u kojem obimu i na koji način to čini danas». Apelant je ukazao da, kao nesporna činjenica utvrđena tokom postupka jeste ta, što je do spora između parničnih stranaka, u pogledu načina i obima služnosti, došlo nakon što je sin tužiteljice sagradio trgovačku radnju na dijelu parcele tužiteljice, na koji način je sam onemogućio neometan pristup parceli tužiteljice, a na taj način dodatno opteretio parcelu apelanta. Kantonalni sud je po mišljenju apelanta samo šablonski potvrdio navode prvostepenog suda, čime je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić