Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1514/09 (B. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1514/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18.09.2012, u predmetu broj AP 1514/09, rješavajući apelaciju Bobana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bobana Savića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-
000 045 od 27. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-PR-07-000 625 od 16. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boban Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 045 od 27. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-PR-07-000 625 od 16. decembra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-PR-07-000 625 od 16. decembra 2008. godine apelant je oglašen odgovornim što je, u vrijeme i na način preciziran u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana
7. Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 20/07). Predmetni prekršaj je počinjen na način što je apelant dana 25. novembra 2007. godine u 00,30 sati, u blizini zgrade Osnovnog suda u Tesliću narušio javni red i mir drskim ponašanjem. Naime, apelant je tom prilikom u blizini patrole policije, na udaljenosti oko 10 metara od patrole, bacio pivsku flašu koja je udarila u zadnju stranu putničkog vozila «VW» kombi vlasništvo V.P. Sud je apelantu za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 50,00 KM i obavezao ga da plati troškove prekršajnog postupka-paušal u iznosu od 150,00 KM, dok je oštećeni V.P. sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, Policijska stanica Teslić apelantu izdala prekršajni nalog, zbog učinjenog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru, te da je apelant Osnovnom sudu blagovremeno dostavio zahtjev za sudsko odlučivanje. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao svjedoka Edina Kajganića radnika policije R.S., apelanta, te izvršio uvid i čitanje službene zabilješke od 29. novembra 2007. godine i izvoda iz prekršajne evidencije, nesporno utvrdio da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Prekršajnu odgovornost sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Edina Kajganića, koji je neposrednim opažanjem uočio predmetni prekršaj, a koji je sud cijenio i prihvatio kao objektivan, istinit i uvjerljiv, posebno imajući u vidu da je svjedok policajac-službeno lice koje nema interes da bezrazložno tereti apelanta. Sud nije poklonio vjeru iskazu apelanta, koji je naveo da su netačni navodi svjedoka policajca, iz razloga što su navodi apelanta iz iskaza dati u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Ovo tim prije jer je svjedok policajac bio izričit u svom iskazu kada je naveo da se kritične prilike apelant vratio i bacio pivsku flašu prema njima, a zatim je otrčao. Sud je cijenio i psihički odnos apelanta prema izvršenom prekršaju, te je zaključio da je apelant učinio predmetni prekršaj sa direktnim umišljajem s obzirom da je bio svjestan da na javnom mjestu ne smije da narušava javni red i mir. Osnovni sud je istakao da je pri odmjeravanju kazne cijenio olakšavajuće okolnosti, činjenicu da apelant nije zaposlen, dok otežavajućih okolnosti nije bilo. S obzirom na navedeno, sud je apelantu za učinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao u dispozitivu rješenja, smatrajući da je srazmjerna težini učinjenog prekršaja i da će se u konkretnom slučaju istom postići svrha kažnjavanja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 013-
0-Pžp-09-000 045 od 27. marta 2009. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud u obrazloženju rješenja navodi da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da je apelant narušio javni red i mir drskim ponašanjem na način opisan u dispozitivu rješenja, te da je pravilno postupio kada je apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru. Dalje se navodi, da iz iskaza svjedoka policajca i materijalnih dokaza u spisu nesumnjivo proizilazi da je apelant učinio radnje za koje se tereti, te da su neosnovani navodi žalbe da to u prvostepenom postupku nije pouzdano utvrđeno. Također, neosnovani su i žalbeni navodi u vezi sa bitnom povredom odredaba prekršajnog postupka jer su radnje za koje je apelant oglašen odgovornim sadržane u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, dok je pravna ocjena ostala u okviru člana 7. Zakona o javnom redu i miru koji je apelantu stavljen na teret. S obzirom da je prvostepeni sud apelantu izrekao minimalnu kaznu propisanu zakonom za učinjeni prekršaj, Okružni sud je zaključio da ne postoji mogućnost izricanja blaže sankcije. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 67. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 i 1/09, u daljnjem tekstu: ZOP) odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vide u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom slučaju. Naime, apelant navodi da je činjenično stanje utvrđeno prije svega na osnovu iskaza svjedoka Edina Kajganića koji po mišljenju apelanta nije mogao neposredno opaziti predmetni prekršaj, te da je sud trebao saslušati i druge svjedoke očevidce. Također, apelant smatra da je odbijanjem njegovog iskaza uz obrazloženje da je isti po ocjeni suda «usmjereni u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti» povrijeđeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. Apelant smatra da Okružni sud koji treba da vrši korekcije u odlukama nižih sudova nije dobro analizirao obrazloženje prvostepenog rješenja. Na kraju, apelant navodi da je Osnovni sud «neutvrđivanjem pravog činjeničnog stanja (ne izvodeći i saslušavajući svjedoke koji su neposredno opazili predmetni događaj) povrijedio i princip in dubio pro reo, kao i apelantovo pravo da se smatra da je nevin» dok se ne dokaže njegova prekršajna odgovornost.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi: Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 tač. 21. i 22.).
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo,jer, po apelantovom mišljenju, Osnovni sud «neutvrđivanjem pravog činjeničnog stanja (ne izvodeći i saslušavajući svjedoke koji su neposredno opazili predmetni događaj) povrijedio i princip in dubio pro reo, kao i apelantovo pravo da se smatra da je nevin». Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci rješenja, počinio predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reoiz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.
12. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, na sadrži prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda apelacije, te Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić