Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1521/09 (M. K.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1521/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1521/09, rješavajući apelaciju Merseda Kabila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merseda Kabila podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001569 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1109/04 od 18. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2745/03 od 26. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mersed Kabil (u daljnjem tekstu: apelant) iz Plana Općina Tuzla, kojeg zastupa Jadranka Todorović, advokat iz Tuzle podnio je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001569 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1109/04 od 18. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2745/03 od 26. maja 2004. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-2745/03 od 26. maja 2004. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi Mustafa Kabil (u daljnjem tekstu: tuženi), kao svome sinu, na ime štete zbog uskraćenog doprinosa za odgoj i vaspitanje od rođenja 20. aprila 1978. godine pa do punoljetstva 20. aprila 1996. godine isplati iznos od 64.800,00 KM (18 godina x 12 mjeseci x 300 KM) sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, zatim da mu na ime pretrpljenih fizičkih bolova i umanjenja radne i opće životne sposobnosti isplati iznos od 15.000,00 KM te na ime pretrpljenih psihičkih bolova isplati iznos od 10.000,00 KM, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom je odbijen prijedlog apelanta kao tužitelja za određivanje privremene mjere osiguranja zabranom protivniku osiguranja (tuženom) da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže nepokretnom imovinom, osim na uobičajeni način, upisanoj u Pl.br. 708 KO Tuzla II i Pl. Br. 1256 KO Slavinovići. Stavom trećim izreke presude apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2. 211,00 KM.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je među strankama nesporno da je u sudskom postupku koji se vodio kod Općinskog suda pod brojem P 1336/96 od 4. marta 2003. godine utvrđeno da je tuženi Mustafa Kabil otac apelanta, te da tom presudom nije odlučivano o doprinosu tuženog kao oca za izdržavanje apelanta kao svoga djeteta, niti je takav zahtjev u toku postupka postavljen, a da je navedene presuda potvrđena od strane Kantonalnog suda presudom broj Gž 734/03 od 18. augusta 2003. godine. Iz prethodno donesene presude Okružnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P 159/79 od 16. februara 1981. godine u koju je sud izvršio uvid, utvrđeno je da je tuženi otac tada mldb. apelanta, kojeg je rodila Mirzeta Muslimović. Istom presudom tuženi je obavezan da doprinosi za izdržavanje mldb. djeteta od 20. aprila 1978. godine pa dok zato budu postojali zakonski uslovi. Međutim, dalje je utvrđeno je da je među strankama nesporno da je navedena presuda Okružnog suda postala pravosnažna, ali da je Okružni sud svojim rješenjem broj 159/79 od 6. januara 1982. godine dozvolio ponavljanje pravosnažno završenog postupka, te je u ponovljenom postupku donesena presuda broj P 1336/96, kojom je utvrđeno očinstvo, a na osnovu koje apelant vidi osnov svog tužbenog zahtjeva i potraživanja prema tuženom kao ocu. Sud je utvrdio nespornim da je tuženi apelantov otac, ali da tuženi usljed sporenja nije nikad doprinosio izdržavanju apelanta kao svoga sina, da je apelant rođen 20. aprila 1978. godine i da je u januaru 1997. godine završio školovanje, a sada je bez zaposlenja. Sud je ukazao na odredbu člana 230. stav 2. Porodičnog zakona, kojom je određeno da su roditelji prvenstveno dužni da izdržavaju maloljetnu djecu, a odredba člana 231. stav 1. istog Zakona određuje, da ako se djeca nalaze na redovnom školovanju roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do navršetka 26 godina života, s tim da se doprinos za izdržavanje, po pravilu, dosuđuje od podnošenja zahtjeva za izdržavanje. Imajući u vidu da je apelant završio redovno školovanje i stekao punoljetstvo, te postavio tužbeni zahtjev podnošenjem konkretne tužbe, tek 17. novembra 2003. godine, Općinski sud je ocijenio da je apelant izgubio pravo da zahtijeva izdržavanje, te je zaključio da je njegov zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Dalje je naglašeno, da se u sporovima za utvrđivanje očinstva izdržavanje za dijete dosuđuje od dana podnošenja tužbe, te da samo osoba, odnosno majka koja je dijete izdržavala, može tražiti od lica čije je očinstvo utvrđeno, dio ranije učinjenih troškova za izdržavanje djeteta. Imajući u vidu navedeno, sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim.

4. U drugom dijelu zahtjeva apelant je tražio naknadu za nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih fizičkih bolova, umanjenje opće životne sposobnosti i pretrpljene psihičke bolove, navodeći kao uzrok «izbjegavanje» tuženog da daje za njegovo izdržavanje što bi doprinijelo njegovom udobnijem životu. Apelant je tvrdio da trpi duševne bolove kao vanbračno dijete radi omalovažavanja u sredini, te da mu je tuženi nanio nematerijalnu štetu, jer nije izvršavao svoje roditeljske dužnosti, zbog čega kod njega postoji umanjenje opće životne sposobnosti, na koju okolnost je priložio i otpusno pismo Klinike za dječije bolesti Tuzla. Apelant je tvrdio da su njegovoj bolesti doprinijeli teški uslovi života, čemu je odgovoran tuženi koji nije izvršavao svoje roditeljske obaveze u skladu sa Porodičnim zakonom, a da je spriječeno i njegovo školovanje radi teških materijalnih uslova. Ukazano je na odredbu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je šteta umanjenje imovine i sprječavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).Također, dalje je navedeno, da prema općem načelu za naknadu štete, činjenično stanje obaveze naknade štete, mora sadržavati: štetnu činjenicu, nedopuštenu radnju, uzročnu vezu između štetnog događaja i štete i odgovornosti, a dok se pravična naknada štete može dosuditi samo za one nematerijalne štete koje su propisane ZOO i pravno priznate, u konkretnom slučaju članom 200. ZOO.

5. Sud je tužbeni zahtjev apelanta u pogledu naknade nematerijalne štete ocijenio neosnovanim, obrazlažući da potraživanje nematerijalne štete nastale usljed boli radi neizvršavanja roditeljske obaveze, kako je to apelant postavio, nije pravno priznat vid nematerijalne štete ZOO.

6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj P 2745/03 od 26. maja 2004. godine, Kantonalni sud je presudom broj Gž 1109/04 od 18. maja 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

7. U obrazloženju presude je navedeno da izdržavanje mldb, djeteta za proteklo vrijeme, pa ni sa naslova naknade štete, se ne može dosuditi, već se može samo postaviti pitanje naknade troškova učinjenih na ime tog izdržavanja od strane drugog lica. Kantonalni sud je naglasio «da u odnosu na utuženi period aktivno legitimirana bi, dakle, bila majka apelanta ili drugo lice koje je za tuženog eventualno izvršavalo obavezu izdržavanja, da tužbom ostvaruje svoje pravo na naknadu odgovarajućeg dijela troškova izdržavanja, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud (član 258. Porodičnog zakona u vezi sa članom 218. ZOO». U odnosu na žalbene navode apelanta da mu je tuženi svojom štetnom radnjom (izbjegavanje plaćanja doprinosa za izdržavanje) prouzrokovao materijalnu štetu, odnosno umanjenje njegove imovine u iznosu od 64.800,00 KM, Kantonalni sud je istakao da «sve i kada bi se prihvatilo navedeno pravno rezonovanje žalbe, zahtjev bi bio neosnovan stoga što «štetnoj radnji» tuženog nedostaje elemenat protivpravnosti, budući da je tuženikovo vanbračno očinstvo utvrđeno tek presudom Općinskog suda broj P 1336/96 od 4. marta 2003. godine, potvrđenom presudom Kantonalnog suda broj Gž 734/03 od 18. augusta 2003. godine, a sve do tada njegova obaveza nije bila utvrđena nekom sudskom odlukom, niti se pretpostavljala po samom zakonu». Kantonalni sud je ocijenio pravno irelevantnim žalbene navode apelanta kojima je apelant pokušao opravdati propust svoje zakonske zastupnice da u periodu od 20. aprila 1978. godine do 20. aprila 1996. godine izdejstvuje sudsku odluku, pa i u vidu privremene mjere, kojom bi tuženi bio obavezan da doprinosi za izdržavanje tada malodobnog tužitelja-apelanta.

8. Imajući u vidu da je u konkretnoj parnici apelant potraživao i naknadu nematerijalne štete, i to za pretrpljene fizičke bolove, kao posljedicu narušenog zdravlja i umanjenja opće životne i radne sposobnosti, te za pretrpljene psihičke bolove, budući da je kao vanbračno dijete bio omalovažavan u društvu, insistirajući pri tome na tvrdnji da je upravo izbjegavanje tuženog da prizna očinstvo i da plaća izdržavanje, ostavilo duboke tragove u njegovom psiho-fizičkom razvoju i zdravlju, Kantonalni sud je, suprotno žalbenim prigovorima, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je navedeni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, zaključivši da tražena naknada ne predstavlja pravno priznat vid nematerijalne štete u smislu člana 200 ZOO. Kantonalni sud je ukazao da «pri tome treba dodati da u svakom slučaju ne postoji pravno-relevantna uzročna veza između postupanja tuženog i okolnosti koje apelant označava kao štetnu posljedicu tog postupanja.

9. Odlučujući o reviziji apelanta, protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1109/04 od 12. februara 2009. godine, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001569 od 12. februara 2009. godine odbio reviziju kao neosnovanu.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije osnovana revizija apelanta u odnosu na tvrdnju da je pogrešan stav drugostepenog suda u pogledu izdržavanja apelanta, kao mldb. djeteta za proteklo vrijeme, gdje se poprima da je za takav zahtjev aktivno legitimirana samo majka apelanta ili drugo lice, pri čemu je zanemareno da se obrazloži žalbeni navod apelanta da je po članu 259. stav 2. Porodičnog zakona koji je bio u primjeni da je u postupcima utvrđivanja očinstva sud bio dužan po službenoj dužnosti odrediti doprinos za izdržavanje mldb. djeteta čije se očinstvo utvrđuje u cilju zaštite njegove egzistencije. Vrhovni sud je ocijenio da je i u pogledu ovih navoda drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao potpuna i jasna obrazloženja, koja je kao takva prihvatio i Vrhovni sud, s tim što je dodatno ukazao na stav Vrhovnog suda tj. «da bi se u pogledu izdržavanja za period od rođenja apelanta pa do njegovog punoljetstva radilo o verzijskom zahtjevu. Ovaj zahtjev ne može postaviti izdržavana osoba, već samo osoba koja je snosila troškove izdržavanja, a i to pod uslovom da su ispunjene određene pretpostavke na strani onoga koji traži naknadu, koje se svode na to: da nije bio uopće dužan ili djelomično izdržavati određenu osobu, da to izdržavanje nije davao s namjerom da obdari, a na strani onoga od koga se traži naknada: da je to izdržavanje bio dužan davati, ali ga nije davao». Nadalje, imajući u vidu da je tužbu za utvrđivanje očinstva apelant podnio 4. oktobra 1996. godine, dakle nakon punoljetstva koje je nastupilo 20. aprila 1996. godine, Vrhovni sud je naveo da «u smislu citirane odredbe nije ni postojala zakonska obaveza suda da po službenoj dužnosti odluči u pogledu izdržavanja njegovog izdržavanja». Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari, pravilno ocijenjeno, da apelant kao tužitelj nije ispunjavao zakonske uslove za dosuđivanje izdržavanja. U pogledu revizijskih tvrdnji u kojima je ukazivano na pogrešnu primjenu materijalnog prava pred nižestepenim sudovima koji su utvrdili da ne postoje zakonski osnovi za obavezivanje tuženog na isplatu označenih vidova nematerijalne štete, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi dali potpune i jasne razloge koje je i Vrhovni sud prihvatio, a da su revizioni razlozi apelanta svedeni na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događanja u konkretnom slučaju, ističući da zaključci Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda «ne uvažavaju sve okolnosti u kojima se ovaj spor pojavio, ne uvažavaju činjenice koje su na strani apelanta, a koje su bitne i na nesumnjiv način daju pravo sudovima da prema svojim ovlaštenjima zauzmu stav u pogledu apelantovog zahtjeva za satisfakciju, zbog uskraćenog doprinosa za odgoj i vaspitanje apelanta, i prihvate njegovu duševnu bol kao vid štete, te ponašanje tuženog u nastojanju 18 godina da na sve načine onemogući apelanta da ostvari svoje pravo». Apelant je istakao da je zbog odluka sudova njegova majka teško oboljela, a da se apelant snalazi bez zaposlenja. Apelant je predložio da Ustavni sud apelaciju usvoji i utvrdi navedenu povredu njegovih prava, te ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i način na koji su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1521/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio