Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1560/09 (Kanton Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 81
- Zakon o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo · čl. 82
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1560/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP-1560/09, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001547 od 19. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-
681/97-A od 19. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-001547 od 19. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-681/97-A od 19. aprila 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-681/97-A od 19. aprila 2004. godine, obavezan je Kanton Sarajevo – Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da Vasiliji Bašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime nematerijalne štete iznos od 4.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2004. godine do isplate i iznos od 503,00 KM na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. januara 1997. godine do isplate, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 3013,30 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva i tri presude odbijen je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine – Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) odbijen u cijelosti.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 18. januara 1997. godine, u uslovima mraka i magle, došlo do saobraćajne nezgode na način da se tužiteljica vozilom kretala magistralnim putem i prošla ulicu u koju je namjeravala skrenuti, te je iz tog razloga zaustavila vozilo na sredini kolovoza, nakon čega su joj prišla dva policajca, koji su joj dali znak da se zaustavi, pokaže dokumente i otvori prtljažnik, radi čega je tužiteljica izašla iz vozila i uputila se prema zadnjem dijelu vozila. Općinski sud je dalje naveo da je neposredno nakon toga u tužiteljičino vozilo udarilo drugo vozilo koje se kretalo iz suprotnog pravca, usljed čega je tužiteljica zadobila lake tjelesne ozljede i uzrokovana materijalna šteta na njenom vozilu.
4. Općinski sud je utvrdio da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 1/96) predviđeno da ministarstva unutrašnjih poslova kantona preuzimaju sve radnike dotadašnjih organa unutrašnjih poslova koji se nalaze u radnom odnosu u organizacionim jedinicama koje se nalaze na teritoriji Kantona, a odredbom člana 82. istog Zakona da preuzimaju materijalno-tehnička sredstva, opremu, naoružanje, inventar, arhivu i dokumentaciju u vezi s poslovima iz nadležnosti kantonalnog ministarstva, te da je Zakonom o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo („Službene novine KS“ broj 9/96), predviđeno da su u nadležnosti prvotuženog nadležnosti koje je ranije obavljao Centar službi bezbijednosti, te kako je prvotuženi preuzeo određene nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MUP RBiH), te imovinu i radnike u vezi tih nadležnosti, shodno tome, u tom dijelu, preuzeo je i odgovornosti i obaveze MUP RBiH. Općinski sud je dalje naveo da je preuzimanjem u radni odnos radnika ranijeg MUP RBiH, prvotuženi preuzeo i odgovornost za štetu koju su nepravilnim i nezakonitim postupanjem u vršenju službe prouzrokovali ti radnici dok su bili zaposleni u MUP RBiH, te stoga nije relevantna činjenica da su policajci koji su djelomično odgovorni za nastanak saobraćajne nezgode stupili u radni odnos kod prvotuženog tek nakon nastanka saobraćajne nezgode. Međutim, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog, jer policajci iz predmetnog slučaju nisu nikad bili radnici drugotuženog, niti su to, prema odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, mogli biti, pa ni drugotuženi ne može biti odgovoran za njihov nezakonit i nepravilan rad u vršenju službe.
5. Općinski sud je utvrdio da za nastanak štete postoji podijeljena odgovornost vozača drugog vozila, policajaca, te same tužiteljice, odnosno da je vozač drugog vozila doprinio nastanku saobraćajne nezgode, a samim tim i nastale štete, sa 50%, policajci sa 40%, a sama tužiteljica sa 10%. Općinski sud je naveo da je tužiteljica zaustavivši se na sredini kolovoza, bez pravilnog obezbjeđenja vozila, postupila protivno odredbama čl. 72. i 76. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, međutim, kako nije imala namjeru da se zadržava na navedenom mjestu i opravdano je mogla cijeniti da tako kratkim zaustavljanjem neće ugroziti saobraćaj, njen udio u odgovornosti za nastalu štetu je iznosio 10%. U pogledu odgovornosti policajaca koji su zaustavili tužiteljicu, Općinski sud je utvrdio da su policajci propustili da, zadržavši tužiteljicu, odnosno, njeno vozilo u položaju u kojem je zaustavljeno, tužiteljici nalože da vozilo pomjeri i obezbijedi u skladu sa odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, pa su time djelomično odgovorni za nastalu štetu. Općinski sud je istaknuo da je tužiteljica zaključila vansudsko poravnanje sa BH osiguranjem, kod kojeg je bilo osigurano drugo vozilo, te da je na osnovu njega naplatila 50% štete.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-2675/04 od 23. marta 2007. godine, uvažena je žalba prvotuženog i presuda Općinskog suda preinačena u izreci u odnosu na stav jedan tako da je tužiteljičin tužbeni zahtjev postavljen prema prvotuženom odbijen kao neosnovan, dok je u ostalom dijelu presuda Općinskog suda ostala neizmijenjena. Presudom je dalje odbijena kao neosnovana tužiteljičina žalba.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba prvotuženog osnovana, jer on nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je dalje naveo da, s obzirom da se štetni događaj desio 18. januara 1997. godine i da u to vrijeme prvotuženi još uvijek nije bio konstituisan, policajci koji su postupali na licu mjesta nisu bili radnici - uposlenici prvotuženog, već uposlenici MUP RBiH, te da, imajući u vidu ustavnu strukturu nastalu zaključivanjem Dejtonskog mirovnog ugovora kojom je problematika unutrašnjih poslova stavljena u isključivu nadležnost entiteta, policajci su u stvari bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova na nivou Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvotuženi formiran 1. februara 1996. godine Zakonom o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo („Službene novine KS“ broj 9/96), a na osnovu ovlaštenja iz Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 1/96), te da niti jednom odredbom ovih Zakona kao niti nekom drugom zakonskom ili podzakonskom odredbom nije ustanovljeno pravno sljedbeništvo prvotuženog u odnosu na ranije postojeće Ministarstvo unutrašnjih poslova na nivou Bosne i Hercegovine ili pak Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istaknuo da je odredbama ovih Zakona ustanovljena obaveza novo formiranih kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova u dijelu preuzimanja radnika - zaposlenika te određene opreme, ali nije ustanovljeno pravno sljedbeništvo na način da bi novo formirani prvotuženi odgovarao za prethodno stvorene obaveze (prije njegovog formiranja) u obligacionom smislu. Kantonalni sud je naveo da kako stav tri presude Općinskog suda kojom je tužiteljičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen kao neosnovan nije pobijan žalbama, to je presuda u tom dijelu ostala neizmijenjena i postala pravosnažna.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-001547 od 19. marta 2009. godine, djelomično je uvažena tužiteljičina revizija i presuda Kantonalnog suda preinačena tako što je žalba prvotuženog odbijena, a tužiteljičina žalba uvažena i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj kamati tako da je prvotuženi obavezan tužiteljici na dosuđeni iznos nematerijalne štete (4.120,00 KM) platiti zakonsku zateznu kamatu počev od 11. juna 1997. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 3.013,30 KM platiti ukupan iznos od 3.434,50 KM, dok je u ostalom dijelu potvrđena presuda Općinskog suda.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, iako je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude 4.623,00 KM, dopustio je reviziju u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), jer je ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu da je predmetna šteta nastala 18. januara 1997. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo (30. decembra 1996. godine) i nakon što je prvotuženi trebao donijeti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji ministarstva (do l5. januara 1997. godine), Kantonalni sud je pogrešno zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari samo zato što u vrijeme štetnog događaja prvotuženi još uvijek nije bio konstituisan i što policajci koji su obavljali svoju dužnost u vrijeme štetnog događaja formalno nisu bili preuzeti od strane prvotuženog. Vrhovni sud je zaključio da se radilo o tehničkim pitanjima i da suprotna strana ne treba da snosi štetne posljedice propusta s tim u vezi, jer činjenica da su policajci koji su u vrijeme štetnog događaja postupali na licu mjesta tek naknadno preuzeti kao zaposlenici prvotuženog, nije bila razlog za oslobađanje prvotuženog od odgovornosti za nastalu štetu.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud, rješavajući po tužiteljičinoj reviziji mimo cenzusa iz člana 237. Zakona o parničnom postupku, potpuno nezakonito donio odluku da obaveže apelanta na naknadu štete, koji očigledno nije pasivno legitimisan u sporu, i to samo iz želje da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice. Apelant ističe da je iz sudskog spisa, kao i iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, očigledno da je u vrijeme nastanka štete jedino postojao drugotuženi. Apelant smatra neprihvatljivim stav Vrhovnog suda iznesen u osporenoj presudi, ističući da je notorna činjenica da postupak prijema i raspoređivanja policajaca na radna mjesta po Pravilniku nije mogao biti završen u roku od 18 dana (do dana nesreće 18. januara 1997. godine), te da je apsurdno što je obavezao na naknadu štete tada nepostojećeg prvotuženog. Apelant tvrdi da mu je uskraćen pristup sudu, jer nije dobio tužiteljičinu reviziju na izjašnjenje, te da je Vrhovni sud proizvoljno konstatovao da nije uložen odgovor na reviziju. Apelant dalje ističe da je presuda Kantonalnog suda, protiv koje je tužiteljica izjavila reviziju, bila u njegovu korist, pa apelant nije imao pristup sudu da zaštiti svoja prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:. dec
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana
6. Evropske konvencije. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da je osporenim presudama Općinskog i Vrhovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Općinskim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić