Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1582/09 («Gama» d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1582/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1582/09, rješavajući apelaciju «Gama» d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Gama”d.o.o. Vitez podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902291 07 Rev od 19. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Pž-06-000 174 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj PS-305/05 od 7. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Gama» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa odgovorno lice direktor Anto Grabovac, podnio je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902291 07 Rev od 19. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000 174 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud broj PS-305/05 od 7. juna 2006. godine

2. Općinski sud je presudom PS 305/05 od 7. juna 2006. godine udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog «Hercegovačka banka» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezao apelanta kao tuženog-protivtužitelja da mu, po osnovu ugovora o kreditu broj 189/99 od 21. maja 1999. godine isplati na ime glavnog duga iznos od 86.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i pripadajuću ugovornu kamatu obračunatu do 30. septembra 2002. godine u iznosu od 64.084,07 KM kao i po osnovu kredita partije-

5170000001 na ime glavnog duga iznos od 80.144,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i pripadajuću ugovornu kamatu obračunatu do 30. septembra 2002. godine u iznosu od 53.545,79 KM, te da mu naknadi 5.600,00 KM na ime troškova parničnog postupka. Apelant je istovremeno odbijen sa protutužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu na ime štete zbog nesavjesnog poslovanja isplati iznos od 5.000.000,00 KM, na ime štete nastale jednostranim protuzakonitim oduzimanjem prava dioničara iznosu od 2.000.000,00 KM, na ime štete zbog protuzakonite blokade računa iznos od 5.000.000,00 KM i na ime štete po protuzakonito korištenim sredstvima iznos od 175,87 KM, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je rješenjem Općinskog suda u Vitezu broj Ovrg. 380/02 od 3. januara 2003. godine dozvoljeno izvršenje popisom, procjenom i prodajom stvari dužnika-apelanta u iznosu od 166.728,52 KM, na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom od 10. oktobra 2002. godine do isplate i u iznosu od 117.766,49 KM, na ime obračunate kamate, kao i troškova izvršenja, u korist povjeritelja-tužitelja a na temelju vjerodostojne isprave-Izvoda iz poslovnih knjiga. Protiv navedenog rješenja apelant je kao dužnik i izvršenik uložio prigovor koji je rješenjem Općinskog suda Travnik broj IP-1622/04 od 17. novembra 2004. godine usvojen. Prijedlog je smatran tužbom i postupak je nastavljen po odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je odložen izvršni postupak do pravomoćnosti odluke parničnog suda i određeno je da će se izvršni postupak nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja. Dalje, istaknuto je da je Općinski sud odlučio kao u izreci presude cijeneći izvedene dokaze u smislu člana 8. ZPP, naime cijeneći, između ostalog, i nalaz vještaka i usmeno data pojašnjenja i korekcije istog nalaza u odnosu na materijalnu dokumentaciju tužitelja u koju je izvršen uvid, kao i u odnosu na tražena objašnjenja od strane apelanta. Sud je nesumnjivo utvrdio da apelant duguje tužitelju po kreditu broj 042/99 br. Partije 5270000001 na ime glavnog duga iznos od 80.144,22 KM i na ime ugovorene kamate iznos od 53.545,79 KM, te ugovora o kratkoročnom kreditu broj 189/99 iznos od 86.400,00 KM na ime glavnog duga i na ime ugovorene kamate iznos od 64.084,07 KM. Dalje je navedeno, s obzirom da su parnične stranke bile «u poslovnom odnosu sa naslova ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO)», a kako apelant nije izmirio svoje obaveze u utvrđenim iznosima, smanjenom i preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja udovoljeno je u cijelosti, primjenom odredbi čl. 17. ZOO. Sud nije prihvatio prigovor apelanta o zastari potraživanja tužitelja po terminskom kreditu iz ugovora koji je pobliže označen u obrazloženju presude i koji datira od 1. juna 1999. godine, iz razloga «što drži da potraživanje koje potiče iz ugovora o kreditu zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema članu 371. ZOO». Dalje je navedeno da je odluka o kamatama donesena na temelju člana 277. ZOO i čl. 1065. istog zakona. Također, naglašeno je da je članom 154. stav 1. ZOO propisano da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

4. Općinski sud je istakao da nije prihvatio prijedlog apelanta za izvođenje dopunskog finansijskog vještačenja po vještaku Vahidi Humo na okolnost usmenih primjedbi apelanta datih na pismeni nalaz navedenog vještaka, kao ni prijedlog za izvođenje novog finansijskog vještačenja po Ekonomskom institutu iz Sarajeva, iz razloga što je ocijenjeno da je navedeni vještak finansijske struke u svom pismenom nalazu i usmenim pojašnjenjima nalaza u cijelosti postupila po nalogu suda koji je određen u procesnom rješenju od 21. februara 2006. godine.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda broj PS 305/05 od 7. juna 2006. godine Kantonalni sud je presudom broj 007-.0-Pž-06-000 174 od 18. januara 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu potvrdio.

6. U obrazloženju presude, istaknuto je da se iz zapisnika sa glavne rasprave od 11. maja 2006. godine vidi da je glavna rasprava trajala dva sata i 20 minuta na kojoj je uglavnom zakonski zastupnik apelanta postavljao pitanja vještaku Vahidi Humo. Kantonalni sud je ocijenio da «ne stoje navodi žalbe da mu «sud nije omogućio da postavlja bitna pitanja vještaku od kojih je zavisilo donošenje pravilne odluke u ovom postupku». Ukazano je da činjenica, što prvostepeni sud u obrazloženju presude nije naveo da je apelant odbio da potpiše zapisnik, nema nikakvog uticaja na zakonitost presude. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Vahide Humo i sve razloge koji su dati kod usvajanja tužbenog, odnosno odbijanja protivtužbenog zahtjeva, zasnovanim na tom nalazu i mišljenju, a što je prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je ocijenjeno da se iz obrazloženja presude jasno vidi da je prvostepeni sud raspravio sva sporna pitanja koja se navode u žalbi i o njima dao valjane razloge, što znači da je pravilno utvrdio činjenično stanje i da su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani. Kantonalni sud je zaključio da ne stoje ni žalbeni navodi apelanta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, budući da se vještak Vahida Humo u svom pismenom nalazu i mišljenju pravilno pozvala na cijeli set zakonskih propisa o bankarskom poslovanju (Zakon o bankama, Zakon o Agenciji za bankarstvo FBiH, Zakon o finansijskom poslovanju, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o računovodstvu), koji su lex specialis, u odnosu na opće propise koji su navedeni u žalbi.

7. Odlučujući o reviziji apelanta, protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000 174 od 18. januara 2007. godine, Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 902291 07 Rev od 19. februara 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude je navedeno da, iako je u reviziji kao razlog pobijanja drugostepene presude navedena «pogrešna primjena materijalnog prava», Vrhovni sud je. imajući u vidu navode revizije koji se odnose na konstataciju da drugostepeni sud nije odgovorio na navode žalbe, prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. ZPP), ocijenio da se prigovori odnose na povrede odredaba parničnog postupka iz citiranog člana i na prigovore činjeničnom utvrđenju na kojem su zasnovane nižestepene presude. Međutim, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani prigovori koji se tiču povreda parničnog postupka, budući da je drugostepeni sud kroz obrazloženje svoje presude dao valjane razloge, zašto nalazi da žalba apelanta na prvostepenu presudu nije osnovana i zašto nalazi da prvostepeni sud, donoseći svoju presudu, nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, odgovarajući na svaki prigovor istaknut u tom pravcu. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud kroz obrazloženje svoje presude naveo i razloge zašto nalazi da je prvostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, kada je u nižestepenom postupku, nakon provedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, utvrdio relevantne činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda. Sve te razloge, koji su iscrpno navedeni u prvostepenoj presudi, a koji su prihvaćeni od drugostepenog suda, prihvatio je i Vrhovni sud.

9. Imajući u vidu da se prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da je Vrhovni sud vezan za činjenice utvrđene u nižestepenom postupku, Vrhovni sud je zaključio da prigovori revizije istaknuti u tom pravcu (na nalaz vještaka, utvrđenu visinu glavnog duga i drugi prigovori na utvrđene činjenice) nisu ni mogli biti razlogom za izjavljivanje revizije, te isti nisu bili od odlučnog značaja za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant povredu svojih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te onemogućavanju da se u postupku izvođenja dokaza u skladu sa načelom kontradiktornosti izvede dokaz kojim se suprotstavlja navodima i tvrdnjama protivnika apelanta, kao i pravo apelanta na djelotvoran pristup sudu. Apelant je naveo da su u obrazloženjima pobijanih presuda dati nerazumljivi i protivrječni razlozi, «zbog kojih ta presuda predstavlja svojevrsni pravni nonsens». Naime, apelant smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud pobijane presude zasnovali na dokazima koji su cijenjeni na takav način da je poklanjana puna vjeru dokazima protivnika apelanta. Apelant je istakao da je nalaz vještaka apsolutno neprihvatljiv da ga sud prihvati kao dokazni materijal, te je od suda tražio dodatno vještačenje ili neovisno vještačenje Ekonomskog instituta u Sarajevu. Dalje je navedeno da je posebno neprihvatljiv dosuđeni iznos prvostepenog suda, jer sud nije presudio niti po zahtjevi tužitelja, niti po nalazu vještaka a niti po zahtjevu apelanta . Apelant smatra da je sud bio dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i tek na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Tu svoju obavezu Sud je samo deklarativno naveo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na način na koji je Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenih prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1582/09 («Gama» d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio