Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/09 (M. I.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1588/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1588/09, rješavajući apelaciju Mirsada Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Imamovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001660 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-381/05 od 13. jula 2007. godine i presude Općinskog suda Živinicama broj P -157/04 od 25. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001660 od 12. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-381/05 od 13. jula 2007. godine i presude Općinskog suda Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P -157/04 od 25. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-157/04 od 25. januara 2005. godine (stav I) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „VGT društvo za osiguranje Visoko“ (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade materijalne štete za uništeno vozilo isplati iznos od 41.889,87 KM i na ime naknade štete za umanjenu vrijednost vozila iznos od 9.670,00 KM, te na ime izgubljene dobiti iznos od 15.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom (stav II) djelimično je usvojen „eventualno postavljeni tužbeni zahtjev“ apelanta pa je tuženi obavezan da apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos duga od 22.750,00 KM za vremenski period kako je pobliže navedeno u izreci presude kao i zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos od 4.979,50 KM za vremenski period kako je pobliže navedeno u izreci presude, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.500,00 KM (stav: III).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbom koju je podnio 26. marta 2004. godine tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati određene iznose navedene u obrazloženju prvostepene presude, na ime materijalne štete na vozilu, na ime umanjene vrijednosti vozila, te štete na ime izgubljene dobiti. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da među parničnim strankama nije bilo sporno da se 18. decembra 2003. godine u vrijeme i mjestu kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude, dogodila saobraćajna nezgoda koju je skrivio vozač teretnog vozila Senahid Sarajčić, osiguranik tuženog. Općinski sud je također utvrdio da je u navedenoj saobraćajnoj nezgodi oštećeno apelantovo vučno i priključno vozilo (cisterna za prevoz nafte) sa kojim je apelant obavljao autoprevozničku djelatnost. Nadalje, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama također bilo nesporno da je tuženi isplatio apelantu iznos od 7.966,00 KM na ime štete za vučno vozilo. Međutim u odnosu na zahtjev za naknadu štete za cisternu kao priključno vozilo (71/04 AO), Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka za saobraćaj Ševala Kovačevića, a koji je sud ocijenio kao stručan i objektivan i poklonio mu vjeru, sud utvrdio da je stvarna vrijednost cisterne na dan štetnog događaja iznosila 22.750,00 KM. Općinski sud je pritom obrazložio da nije poklonio vjeru nalaza vještaka Marković Vinka, a u dijelu da je stvarna šteta na vozilu iznosila 36.563,00 KM. Navedeno iz razloga, što se troškovi za registraciju, po mišljenju suda ne mogu smatrati troškovima kojima se uvećava vrijednost vozila, nego je registracija neophodna da bi se vozilo moglo staviti u funkciju. Osim toga, po mišljenju suda, ovaj vještak je kod obračuna totalne štete pošao od godišnje amortizacije 12,5% ali je amortizaciju računao za dvije i po godine, odnosno od 22. juna 2001. godine, a kod totalne štete ima se u vidu odnosno računa se amortizacija od dana uvoza odnosno starosti vozila, a vozilo je uvezeno 1997. godine. Iz tih razloga sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka Vinka Markovića.

4. Općinski sud je dalje obrazložio da je kod utvrđivanja visine izgubljene dobiti prihvatio u cijelosti iznos izgubljene dobiti koju je u svom nalazu i mišljenju utvrdio vještak Ševal Kovačević i to u iznosu od 5.848,00 KM. Naime, Općinski sud je naveo da je izgubljena korist, korist koju bi tužilac stekao da nije bilo dužnikove štetne radnje. Nadalje, Općinski sud je istakao da se kod utvrđivanja izmakle dobiti polazi od koristi koju bi tužilac po redovnom toku ostvario da se nije desio štetni događaj. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju vještak kod izračunavanja izgubljene dobiti imao u vidu bruto platu koju bi apelant ostvario u spornom periodu. Budući da je u svom nalazu i mišljenju na ime „auto-dana-izgubljene dobiti“ utvrđena šteta na ime izgubljene dobiti u iznosu od 5. 848,00 KM, Općinski sud zaključio da je izgubljena dobit upravo navedeni iznos jer apelant nije u toku postupka ničim dokazao da je mogao zaraditi iznos od 15.750,00 KM koji je tužbenim zahtjevom tražio na ime izgubljene dobiti.

5. S obzirom da je tuženi tek u toku postupka pred sudom i to 17. novembra 2004. godine apelantu isplatio štetu u ukupnom iznosu od 29.218,00 KM, Općinski sud zaključio da tuženi duguje apelantu na isplaćeni iznos štete i zakonsku zateznu kamatu, jer je zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze zbog čega je Općinski sud primjenom odredaba člana 277. ZOO, djelimično usvojio „eventualno postavljeni tužbeni zahtjev“. Nadalje Općinski sud je odbio apelanta sa preostalim dijelom eventualno tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao naknadu štete za kamate koje je platio bankama za podignuti kredit prilikom nabavljanja zamjenskog vozila jer apelant tokom postupka nije dokazao da je podizanjem ovog kredita i plaćanjem kamata pretrpio štetu, niti po mišljenju suda ZOO poznaje ovaj vid štete.

6. Općinski sud je također naveo da je apelant u tužbi predložio da sud donese presudu zbog propuštanja ukoliko tuženi u zakonskom roku ne dostavi odgovor na tužbu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tuženom dostavljena tužba na odgovor 14. maja 2004. godine, a odgovor na tužbu tuženi je dostavio 5. jula 2004. godine. Budući da po mišljenju suda nisu bili ispunjeni uslovi iz člana

182. ZPP-a, Općinski sud je u ovoj pravnoj stvari zakazao pripremno ročište, proveo postupak i donio meritornu presudu.

7. Budući da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da je stvarna šteta na vozilu 22.750,00 KM, izgubljena dobit 5.848,00 KM, te troškovi šlepanja 620,00 KM ili ukupna šteta koju je tužilac pretrpio 29.218,00 KM, te da je navedeni iznos tuženi u toku postupka isplatio apelantu, Općinski sud je odlučio kao u stavu I izreke presude. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati (stav II) Općinski sud je temeljio na odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a odluku o troškovima postupka na odredbama člana 386. ZPP-a.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-381/05 od 13. jula 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na neosnovanost apelantovih žalbenih navoda kojim smatra da u situaciji kada tuženi nije u ostavljenom roku za podnošenje odgovora na tužbu to učinio da je prvostepeni sud morao donijeti presudu zbog propuštanja. Naime, navedeno je da je Općinski sud ukazao da iz sadržaja tužbe, njenog činjeničnog i pravnog osnova, prirode spora u ovoj pravnoj stvari, činjenice da je bila sporna i visina samog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je apelant i u tužbi predložio odgovarajuća vještačenja na okolnost utvrđivanja visine materijalne štete, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 182 ZPP za donošenje presude zbog propuštanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da uslov za donošenje presude zbog propuštanja predstavlja pravnu ocjenu suda na osnovu tužbe i predloženih dokaza da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan.

9. U odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud neosnovano prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića, dok s druge strane nije prihvatio nalaze vještaka procjenitelja Vinka Markovića i vještaka finansijske struke Envera Atlića, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio nalaz vještaka Vinka Markovića o čemu je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Nadalje Kantonalni sud je istakao da je Ševal Kovačević stalni sudski vještak koji se nalazi na listi sudskih vještaka Kantonalnog suda u Sarajevu, te da iz spisa proizlazi da je tuženi još na pripremnom ročištu (8. oktobra 2004. godine) predložio izvođenje dokaza vještačenja po vještaku saobraćajne struke Ševala Kovačevića, te da apelantov punomoćnik nije stavio nikakve primjedbe na provođenje tog dokaza niti na ličnost navedenog vještaka, a nakon izvedenog ovog dokaza na glavnoj raspravi, apelant i njegov punomoćnik nisu prigovorili izvođenju ovog dokaza.

10. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Rev-07-001660 od 12. februara 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je, nasuprot apelantovim revizionim navodima zaključio da je drugostepeni sud razmotrio apelantove žalbene prigovore o nedonošenju presude zbog propuštanja, te s tim u vezi ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda o neprihvaćanju prijedloga iz tužbe za donošenje presude zbog propuštanja, budući da je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 182. ZPP za donošenje presude zbog propuštanja, već je zakazao pripremno ročište, proveo dokazni postupak i donio meritornu presudu. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pravni zaključak drugostepenog suda po tom pitanju jer i po mišljenju Vrhovnog suda istinitost navoda o visini tražene novčane odštete nije proizlazila iz dokaza koje je apelant ponudio uz tužbu (član 182. stav 2. tačka 2. ZPP-a). Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda nije ni bilo mjesta da sud „ex oficio“ donese presudu zbog propuštanja kojom se tužbeni zahtjev prihvata kako to apelant ukazuje pozivom na činjenicu da tuženi nije u roku podnio pismeni odgovor na tužbu.

11. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja u nižestepenim presudama, te je kod takvih činjeničnih utvrđenja a za koja je vezan i taj sud, zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 155. 185. i 189. ZOO) kada je odlučujući o apelantovoj žalbi izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva u dijelu sadržanog u stavu I izreke prvostepene presude i kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Također, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi po tom osnovu dali potpune, jasne i pravilne razloge koje prihvata i Vrhovni sud.

12. Vrhovni sud je također zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su prihvatili nalaz sudskog vještaka za saobraćaj Ševala Kovačevića, o čemu je po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud dao iscrpne i jasne razloge u obrazloženju svoje presude pri tome dovodeći u vezu i analizirajući nalaze sudskog vještaka mašinske struke Vinka Markovića i sudskog vještaka finansijske struke Envera Altića (st. 6, 7, 8, 9. i 10). Cijeneći da razlozi nižestepenih presuda imaju svoje utemeljenje u sadržaju spisa predmeta, Vrhovni sud je ponovljene prigovore revizije u tom pravcu, odbio kao paušalne i neargumentovane.

13. Nadalje, cijeneći utvrđenu činjenicu da je šteta na cisterni iznosila 22.750,00 KM i da je navedeni iznos tuženi isplatio apelantu tokom prvostepenog postupka, po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu štete za uništeno vozilo u iznosu od 41.889,87 KM. Navedeno iz razloga jer se po mišljenju suda visina naknade za totalnu štetu na vozilu određuje prema stanju tog vozila na dan nezgode a po cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude (član 189. stav 2. ZOO), kako su po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili nižestepeni sudovi prihvatanjem nalaza vještaka Ševala Kovačevića. Također, po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je odbijen tužbeni zahtjev potraživan za umanjenu vrijednost vozila u iznosu od 9.670,00 KM jer je i po mišljenju tog suda nesporno utvrđeno da je na cisterni pričinjena totalna štete, a kod takvog obima štete ne obračunava se umanjena vrijednost vozila kako to po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano tvrdi apelant. Nadalje, budući da je apelantu isplaćen iznos od 5.848,00 KM na ime izgubljene dobiti, Vrhovni sud je zaključio da je i u tom dijelu pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev budući da apelant ničim nije dokazao da je po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao osnovano očekivati dobit od 15.750,00 KM koliko je svojim zahtjevom tražio. Također, Vrhovni sud je zaključio da su presude nižestepenih sudova pravilne i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete na ime kamata za podignute bankarske kredite, te je naveo da se poziva na obrazloženja redovnih sudova u tom dijelu, ocjenjujući i taj revizijski prigovor neosnovanim.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi navedenih prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te prigovor o pogrešnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da redovni sudovi nisu dali odgovor na njegov zahtjev da prvostepeni sud donese presudu zbog propuštanja ukoliko tuženi ne dostavi odgovor na tužbu u zakonom propisanom roku. Također apelant smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka Ševala Kovačevića, koji je dao svoj nalaz na zahtjev tuženog, a nisu prihvatili nalaze vještaka Vinka Markovića koji je također dao svoj nalaz i mišljenje u pismenoj formi. S tim u vezi apelant je istakao da je s njegove strane dat pristanak da se pročita nalaz i mišljenje vještaka Ševala Kovačevića, jer određeni navodi iz pismenog izvještaja nisu bili sporni. Međutim, po mišljenju apelanta činjenica da je dao pristanak da se pročita pismeni izvještaj vještaka Ševala Kovačevića „ne dovodi uopšte u pitanje status vještačenja Vinka Markovića u postupku“.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo zbog toga što se sudovi nisu „izjasnili“ o njegovom pismenom zahtjevu da se donese presuda zbog propuštanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su sudovi obrazložili da nije prihvaćen apelantov prijedlog iz tužbe za donošenje presude zbog propuštanja, budući da u smislu odredbe člana 182. ZPP nisu bili ispunjeni svi kumulativni uslovi za donošenje te presude. Stoga Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, s obzirom na odredbu člana 182. ZPP, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kad nisu prihvatili apelatov prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja u situaciji kad odgovor na tužbu tuženog nije dostavljen u propisanom roku. Nadalje, vezano za prigovore apelanta za prihvatnje nalaza i mišljenja vještaka za saobraćaj Ševala Kovačevića; Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 77. ZPP-a kojima je jasno propisano da su stranke dužne na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda obrazložili da punomoćnik apelanta na pripremnom ročištu nije stavio nikakve primjedbe kada je tuženi predložio izvođenje dokaza po vještaku Ševalu Kovačeviću niti je u tom pravcu stavljao prigovore na glavnoj raspravi. Sudovi su također, suprotno apelacionim navodima, pojasnili i zašto nisu poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka Vinka Markovića S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, odnosno da je došlo do povreda procesnih prava na koje apelant ukazuje.

19. U odnosu na navode apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO zaključeno da izvedeni dokazi nisu ukazali na osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/09 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio