Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/09 (Z. Z.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ne bis in idem
  • Zastara
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1632/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1632/09, rješavajući apelaciju Zijada Zeće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Zeće podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 000 550 09 Kz od 24. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 000 550 08 K od 7. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Zećo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 000 550 09 Kz od 24. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 000 550 08 K od 7. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 000 550 08 K od 7. oktobra 2008. godine, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude izvršio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a optuženi Z.S. krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1.KZ te je na osnovu, istog zakonskog propisa i čl. 41. stav 1. tačka a, 42. i 49. KZ FBiH apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci a optuženi Z.S. na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo u Zenici optužnicom broj Kt. 371/07 od 12. februara 2008. godine optužilo apelanta da je učinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH, na način, u vrijeme i u mjestu kako je to pobliže navedeno u dispozitivu optužnice. Istom optužnicom optužen je i Z.S. za krivično djelo falsifikovanje isprave.

4. Općinski sud je obrazložio da je apelant «na obrascu vozačke dozvole, koji obrazac je Odlukom Ministarstva za civilne poslove BiH od 2005. godine proglašen nevažećim, sačinio lažnu vozačku dozvolu na ime optuženog Z.S., s namjerom da se ista upotrijebi kao prava. Apelant je stvorio do tada nepostojeću ispravu tako što je popunjavanjem ovog obrasca, a zatim i stavljanjem nečitkog potpisa nekog lica kao i nečitkog štambilja na sadržinu, koju je unio u obrazac vozačke dozvole, stvorio utisak da je podatke u ovu vozačku dozvolu unijelo lice koje je na to ovlašteno, a što je izvedenim dokazima utvrđeno da nije, jer je prema podacima Odsjeka za administraciju MUP-a Zenica utvrđeno da je pod rednim brojem 3285, koji se nalazi na ovoj vozačkoj dozvoli, evidentirano drugo lice, a da optuženi Z.S. nije registriran u evidenciji vozača u MUP-u Zenica». Iskazi svjedoka, da optuženi Z.S. nije polagao vozački ispit 14. juna 2002. godine, potvrđeni su materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Naime, zaključeno je da je apelant «napravio lažnu vozačku dozvolu serijski broj 0308526 za vozača «B» i «C» kategorije koju je popunio lažnim podacima da je optuženi Z. S. položio vozački ispit 14. juna 2002. godine u Zenici pod rednim brojem 3285, ta na isti obrazac nalijepio fotografiju Z.S. koju je nakon toga predao optuženom Z.S. preko A.S., a ovaj preko S.Z.». Općinski sud je utvrdio da su ovlaštena lica policije PS Kakanj prilikom kontrole u saobraćaju od optuženog Z. S. privremeno oduzeli vozačku dozvolu broj 3285 izdatu 16. juna 2006. godine u Zenici koja glasi na ime Z. S..

5. U obrazloženju presude je navedeno da je imajući u vidu i činjenicu da je apelant 1998. godine obavljao poslove krim. inspektora, Općinski sud ocijenio da je apelant bio svjestan da na navedeni način vrši falsificiranje javne isprave, s namjerom da se ista upotrijebi kao prava, te da su se stoga u radnjama apelanta ostvarili elementi krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, «koje krivično djelo je svršeno samim pravljenjem lažne isprave». Također, imajući u vidu svojstvo isprave tj. da vozačka dozvola predstavlja javnu ispravu koja se mora voditi po zakonu, Općinski sud je ocijenio da su se sačinjavanjem lažne vozačke dozvole od strane apelanta u njegovim radnjama ostvarile kvalifikatorne okolnosti predmetnog krivičnog djela kako je to propisano u stavu 3. člana 351. KZ FBiH koji glasi «ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno u pogledu javne isprave (…), koja se mora voditi na osnovu zakona, učinitelj će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do pet godina». Što se tiče umišljaja Općinski sud je utvrdio da je apelant bio svjestan da sačinjava lažnu ispravu koja ima karakter javne isprave s namjerom da se ista upotrijebi kao prava, te je zaključio da je postupao sa umišljajem, koji oblik vinosti je potreban da bi se ostvarila subjektivna obilježja predmetnog krivičnog djela, a kako izvedenim dokazima nije dovedena u pitanje uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ocijenjeno je da su se u radnjama apelanta ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Sud je apelanta proglasio krivim da je učinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. KZ FBiH. Nadalje je navedeno da je sud provedenim dokazima,,utvrdio da je optuženi Z.S. od 14. juna 2002. godine do 17. oktobra 2006. godine predmetnu lažnu javnu ispravu držao kod sebe, i istom raspolagao do 17. oktobra 2006. godine tj upravljao motornim vozilima, kada mu je od strane policije ista oduzeta..

6. Odlučujući o žalbama branioca apelanta i apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je na sjednici vijeća, donio presudu broj 41 0 K 000 550 09 Kz od 24. marta 2009. godine kojom je odbio žalbe kao neosnovane, te je potvrdio presudu Općinskog suda broj 41 0 K 000 555 08 K od 7. oktobra 2008. godine.

7. Kantonalni sud je, u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud nakon održanog glavnog pretresa, analize i ocjene svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, utvrdio da su se u radnjama apelanta stekli elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepena presuda jasna, razumljiva i konkretna, da su dati valjani razlozi o svim odlučnim činjenicama, te da nema bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, jer je prvostepeni sud postupio u cijelosti po optužnom aktu, proveo sve predložene dokaze, kako optužbe tako i odbrane. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio zakon, te da pri tom nije bilo povreda zakona.

8. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore da je u konkretnom slučaju nastupila relativna odnosno apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je «žalbeni navod da je apelant oglašen krivim presudom Općinskog suda u Visokom broj K-89/02 od 24. decembra 2002. godine, zbog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa članom 25. KZ FBiH, tj. da je već oglašen krivim za predmetno krivično djelo iz osporene presude, ocijenio neosnovanim obrazlažući da se ne može raditi o konstrukciji produženog krivičnog djela za radnje oglašene naprijed navedenom presudom i radnje izvršene 14. juna 2002. godine za koje je oglašen krivim osporenom presudom».Kantonalni sud je istakao «da bi se radilo o produženom krivičnom djelu mora postojati kontinuitet izvršenja krivičnog djela između tih radnji, vrijeme, mjesto i način izvršenja, dok se u konkretnom slučaju radi o sasvim drugim krivičnim djelima, mjestu, načinu izvršenja krivičnih djela, radnje i predmeti izvršenja su drugačiji, zaključujući da se ne može raditi o konstrukciji produženog krivičnog djela, kako je to navedeno u žalbi».

9. Imajući u vidu da je za krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, zapriječena kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, Kantonalni sud je zaključio «da u konkretnom slučaju u smislu člana 15. tačka e. KZ FBiH nije nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Naglašeno je da je članom 16. stav 6. KZ FBiH propisano «da zastarjelost kaznenog gonjenja nastupa u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko zakon propisuje za krivično gonjenje, a što u konkretnom slučaju znači 10 godina. Iz izreke osporene presude se vidi da su radnje izvršenja krivičnog djela izvršene 14. juna 2002. godine, tako da nema ni govora o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja». Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti te utvrdio da se kod apelanta sa manjom kaznom od pet mjeseci zatvora ne bi postigla svrha kažnjavanja, s obzirom da je specijalni povratnik i da je ranije osuđivan za isto krivično djelo, a ta osuđivanost nije imala preventivan karakter kod apelanta. Iz navedenih razloga i Kantonalni sud je cijenio sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, te zaključio da se sa izrečenom kaznom zatvora u konkretnom slučaju može postići svrha kažnjavanja kod apelanta, da ubuduće ne čini krivična djela.

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 Evropske konvencije. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je po njegovom mišljenju «opisu radnje izvršenja djela 14. juna 2002. godine, prema visini zapriječene sankcije za djelo iz člana 351. stav 1. KZ FBiH, kazna zatvora do tri godine, šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja je istekao 14. juna 2008. godine, a prvostepena presuda je donesena 7. oktobra 2008. godine, znači nakon isteka roka zastarjelosti». Apelant smatra da se radi o proizvoljnoj primjeni čl. 15. i 16. KZ FBiH. Dalje, apelant je naveo da su «radnje koje su predmet u ovom postupku ušle u sastav krivičnog djela za koje je apelant pravomoćno osuđen, te mu se ponovo stavljaju na teret navedene radnje». U tom smislu, apelant se pozvao na presudu Općinskog suda u Visokom broj K-89/02 od 24. decembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna donošenjem presude Kantonalnog suda u Zenici broj Kž 123/03 od 18. aprila 2003. godine. Istom presudom «apelant je oglašen je krivim što je u ljeto 2000. godine u mjestu Uvorići nabavio lažnu diplomu o završenoj srednjoj školi «Elektrotehnička škola» Tehničkog školskog centra u Sarajevu na ime Enesa Semića, i istu prodao za iznos od 800 KM, …; », što je kvalificirano krivičnim djelom krivotvorenje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa članom 25. KZ FBiH». Nadalje, apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili princip ne bis in idem, na njegovu štetu. Apelant smatra da u navedenoj presudi, u činjeničnom opisu se jasno vidi da je osuđen za istu radnju, budući da je 14. juna 2002. godine napravio lažnu vozačku dozvolu, koja se također presudom kvalificira kao krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa čl. 1. KZ FBiH. Apelant je istakao da iz navedenog proizlazi zaključak, «da je apelant pobijanom presudom oglašen krivim za radnje koje bi zajedno sa radnjama opisanim u pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj 89/02 od 24. decembra 2002. godine i presudi Kantonalnog suda u Zenici KŽ 123/03 od 18. aprila 2003. godine predstavljale jedno produženo krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Apelant smatra da je za djelo iz osporene presude, već pravomoćno osuđen, ranijom presudom. Ovo sve ukazuje, po apelantovom mišljenju, da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je nepravilno primijenjeno materijalno pravo.

Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, jer se pokušava unijeti zabuna navođenjem presude Općinskog suda u Visokom broj K 89/02 od 24. decembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna donošenjem presude Kantonalnog suda u Zenici broj Kž 123/03 od 18. aprila 2003. godine, kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 351. st. 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sa konkretnim osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Kantonalni sud se pozvao na sadržaj obrazloženja osporene drugostepene presude od 24. marta 2009. u kojoj su dati pravni razlozi da se u konkretnom slučaju, na koji se poziva apelant radi o različitim vremenskim presudama, kao i kvalifikacijama krivičnih djela, da se ranije radilo o krivotvorenju isprave, a u spornim presudama se radi o falsifikovanju. Dalje, da je u presudi Općinskog suda u Visokom broj K 89/02 od 24. decembra 2002. godine radnja izvršena 2000. godine, a radnja iz osporenih presuda 14. juna 2002. godine. Sud je naglasio da ne postoji vremenski kontinuitet između radnji izvršenja krivičnog djela, vremena i načina izvršenja i o istovrsnosti krivičnih djela, da se radi o različitim radnjama izvršenje krivičnih djela i različitim kvalifikacijama krivičnih djela. Dalje je navedeno da prema sudskoj praksi, da bi se radilo o produženom krivičnom djelu, «mora postojati kontinuitet izvršenja krivičnog djela između tih radnji, kao vrijeme i način izvršenja krivičnog djela, tako i vremenski kontinuitet između tih radnji izvršenja krivičnog djela. U konkretnom slučaju radi se o sasvim drugim krivičnim djelima i vremenskom periodu izvršenja, tako da nema ni govora o konstrukciji produženog krivičnog djela». U odnosu na navode apelaciji o zastarjelosti krivičnog gonjenja, Kantonalni sud se pozvao na odbrazloženje osporene drugostepene presude, naglašavajući da je apsolutni rok od 10 godina, jer se iz izreke osporene presude vidi da je radnja izvršenja bila 14. juna 2002. godine, što znači da apsolutni rok nastupa 14. juna 2012. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud smatra da je Općinski sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u svojom presudama za svoje zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo, koje mu je stavljeno na teret, dali detaljna i jasna obrazloženja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio žalbene navode apelanta vezane za zastarjelost krivičnog gonjenja te za navode apelanta da se radilo o produženom krivičnom djelu, te dao razloge zašto ovi navodi apelata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

16. U odnosu na navode apelanta da je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip ne bis in idem, na štetu apelanta, Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, koji je zaštićen članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uslova: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno krivično djelo i drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na osobu i na djelo za koje ta osoba bila suđena, tj. na osobu protiv koje je već vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da radnje za koje je apelant oglašen krivim presudama osporenim u ovom apelacionom postupku nisu ušle u sastav krivičnog djela za koje je apelant osuđen ranijom presudom Općinskog suda broj K 89/02 od 24. decembra 2002. godine. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip ne bis in idem, budući da se pravosnažna presuda Općinskog suda broj K 89/02 i osporene osuđujuće presude protiv apelanta odnose na različite krivično pravne radnje koje je apelant izvršavao u različitom vremenskom periodu, mada su te radnje u jednom postupku kvalificirane kao krivično djelo krivotvorenje isprave, a u drugom postupku su kvalificirane kao krivično djelo falsifikovanje isprave, te osporene presude ne mogu imati karakter presuđene stvari.

18. Stoga, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud zaključuje da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi sa članom 4.stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/09 (Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio