Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-166/09 (R. D., M. I., B. F., D. S., V. S. i drugi)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 277
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-166/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 166/09, rješavajući apelaciju Rajka Despića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Despića, Milorada Ivkovića, Božidara Fatića, Danice Simić, Velizara Stojanovića, Nade Vidić, Mite Tolja, Gojka Rosuljaša, Ranke Gavrić, Milenka Balorde, Ilinke Okilj, Anđelije Duvnjak, Raseme Suljić, Ace Jelačića i Nikole Mumala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-08-001089 od 12. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Despić, Milorad Ivković, Božidar Fatić, Danica Simić, Velizar Stojanović, Nada Vidić, Mito Tolj, Gojko Rosuljaš, Ranka Gavrić, Milenko Balorda, Ilinka Okilj, Anđelija Duvnjak, Rasema Suljić, Aco Jelačić i Nikola Mumalo (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bijeljine, koje zastupa Predrag Popović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 20. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-001089 od 12. decembra 2008. godine.
2. Apelanti, kao penzioneri, zajedno sa još 440 penzionera iz Republike Srpske (svi u daljnjem tekstu: tužitelji) su tužbom protiv Fonda penzijskog i invlidskog osiguranja RS– Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuli postupak pred Osnovnim sudom u Bijeljeni (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate naknade materijalne štete, zbog zakašnjenja sa isplatom penzija za period juli, avgust i septembar 2000. godine, a na ime zakonske zatezne kamate.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom, broj 080-0-P-06-000 125 od 3. decembra 2007. godine usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da tužiteljima isplati iznose precizirane u izreci presude, a prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, što ukupno iznosi 190.889,04 KM, kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 10.300,00 KM, što je tužena dužna da uplati na tekući račun advokata. U obrazloženju je navedeno da je tužena tokom postupka osporila tužbeni zahtjev smatrajući da nije u obavezi da tužiteljima isplati kamate, ali je sud takav stav tužene ocijenio pogrešnim. Osnovni sud je pojasnio da je tačno da je na temelju Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS («Službeni glasnik RS, br. 63/04; u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), dio obaveze Fonda PIO RS preuzeo Budžet RS, uključujući i neisplaćene penzije tužitelja, koje taj zakon smatra unutrašnjim dugom RS. Osim toga, kako je Osnovni sud pojasnio, taj zakon regulira način izmirenja duga, što ni na koji način ne utiče na utvrđivanje obaveze tužene u ovom postupku, niti tuženu oslobađa te obaveze.
4. Prvostepeni sud je istakao da je tužena na temelju odredbi čl. 180. i 181., a u vezi sa čl. 45. i 8. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju RS («Službeni glasnik RS» broj 106/05 – prečišćen tekst; u daljnjem tekstu: Zakon PIO RS) dužna korisnicima penzija isplaćivati penzije za svaki mjesec u utvrđenim iznosima, isplatom unazad za protekli mjesec. Prema ocjeni Osnovnog suda ovu svoju obavezu tužena nije izvršila na vrijeme, već sa docnjom, tako da je posljednja isplata bila 4. januara 2007. godine, pa stoga tužiteljima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, zbog docnje u isplati penzija, a shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Iznos zakonske zatezne kamate sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan.
5. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je odlučujući o žalbi tužene podnesenoj protiv prvostepene presude donio Presudu, broj 012-0-Gž-08-000 162 od 21. maja 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je Republika Srpska, kao treće lice, umjesto tužene, svakom od tužitelja isplatila pripadajući dio od 40% penzije za mjesec juli 2000. godine dana 10. avgusta 2006. godine, pripadajući dio od 20% penzije za mjesec juli 2000. godine dana 8. septembra 2006. godine, pripadajući dio od 20% penzije za mjesec avgust 2000. godine dana 15. septembra 2006. godine, pripadajući dio od 50% penzije za mjesec avgust dana 25. decembra 2006. godine i pripadajuću penziju u cjelokupnom iznosu za mjesec septembar 2000. godine dana 4. januara 2007. godine. Okružni sud se o obrazloženju pozvao na odredbe Zakona PIO RS, kojima je regulisan način isplate penzije (odredba čl 181. stav 1. i 162. stav 1.), te na odredbe ZOO-a i to čl. 277. i 278. stav 1. Nadalje, Okružni sud je pojasnio da se prema odredbama čl. 3. stav 1., 4. stav 2. i 6. stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu, Republika Srpska obavezala da će iz sredstava budžeta ispuniti dio obaveza tužene nastalih do 31. decembra 2002. godine kao unutrašnji dug, s tim da se kamate otpisuju u cijelosti i da plaćanje kamate ne predstavlja njenu obavezu. Okružni sud je dodao da je u skladu sa navedenim odredbama Zakona o unutrašnjem dugu Republika Srpska tužiteljima kao penzionerima isplatila naznačene dijelove penzija za juli i avgust kao i penziju za septembar iz 2000. godine.
6. Prema ocjeni Okružnog suda tužena neosnovano u žalbi navodi da nije obavezna da tužiteljima isplati zakonsku zateznu kamatu, budući da je Republika Srpska iz budžeta tužiteljima isplatila penzije, kao unutrašnji dug, bez obaveze plaćanja kamate. Pojašnjavajući ovaj navod Okružni sud je naveo da obaveza tužene proizlazi iz odredbi člana Zakona PIO RS, ZOO-a i Zakona o visini stope zakonske kamate («Službeni glasnik RS» br. 19/01 i 52/06; u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope), pa bez obzira što je Republika Srpska isplatila tužiteljima naznačene penzije, to samo po sebi ne znači da se tužena oslobodila svoje zakonske obaveze, zbog zakašnjenja u isplati. Okružni sud je još naveo da je tužena bila u neposrednom pravnom odnosu sa tužiteljima, tako da je njena obaveza bila da tužiteljima blagovremeno isplati naznačene penzije, bez obzira na okolnost što je kasnijom odredbom člana 162. stav 1. Zakona PIO RS određeno da se penzija utvrđuje u skladu sa odredbama tog zakona mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu
7. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom, broj 118-0-Rev-08-001089 od 12. decembra 2008. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način da je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je odbijen tužbeni zahtjev. Istom presudom odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka. Vrhovni sud je, nakon što je preispitao drugostepenu presudu u granicama revizionih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio da drugostepena presuda nije pravilna. Revizioni sud se u obrazloženju prije svega pojasnio da je imajući u vidu predmet spora, te različitost sudskih odluka po istim zahtjevima, ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te je reviziju dozvolio primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio da su tužitelji penzioneri kojim tužena ima obavezu da isplaćuje penzije, te da je nesporno da im tužena nije na vrijeme isplatila penzije za mjesec juli, avgust i septembar 2000. godine, te da je navedene penzije sukcesivno isplatila Republika Srpska tokom 2006. i 2007. godine. Nadalje Vrhovni sud je ponovio da su tužitelji obračun kamata za sav period od dospjelosti pa do konačne isplate penzija postavili kao glavni dug čije potraživanje ostvaruju u predmetnoj parnici, te da je prvostepena presuda u predmetnoj pravnoj stvari donesena 3. decembra 2007. godine.
9. Vrhovni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe Zakona o unutrašnjem dugu i to na odredbu člana 1. kojom je propisano da se ovim zakonom uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu od 1.761,7 miliona KM, na odredbu člana 3. stav 1. istog zakona kojom je propisano da se unutrašnjim dugom, između ostalih, podrazumijevaju i opšte neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, koji preuzima budžet Republike (opšte obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu od 386,8 miliona KM, te na odredbu člana 4. stav 1. tačka 2. kojom se pod opštim obavezama, između ostalih, podrazumijevaju i obaveze Fonda PIO po osnovu Zakona PIO za neisplaćene penzije, u ukupnom iznosu do 103,8 miliona KM. Osim navedenog Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu («Službeni glasnik RS» broj 47/06; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) kojom je izmijenjena odredba člana 6. stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu i kojom je propisano da se kamata na opšte obaveze iz odredbe člana 4. ovog zakona otpisuju i ne predstavljaju obavezu Republike Srpske, izuzev kamata po obavezama iz odredbe člana 4. stav 1. tačka 4. ovog zakona.
10. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je Zakon o unutrašnjem dugu objavljen u «Službenom glasniku RS» dana 15. jula 2004. godine, a da je stupio snagu 23. jula 2004. godine te je istaknuto da se radio o materijalno pravnom propis koji je isključivo namijenjen realizaciji utvrđivanja i izmirenja unutrašnjeg duga, tako da se na tužbene zahtjeve koji se odnose na potraživanja iz tog osnova, prevashodno treba primijeniti upravo navedeni zakon kao lex specialis. Nadalje, Zakon o unutrašnjem dugu je, kako je naveo Vrhovni sud, bio na snazi u vrijeme donošenja nižestepenih presuda, pa su sudovi bili u obavezi da ga i primijene. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prihvatljiv pravni stav drugostepenog suda da se kao mjerodavno materijalno pravo trebaju primijeniti isključivo odredbe člana 277. stav 1. i 278. stav 1. ZOO-a, pri čemu drugostepeni sud nalazi da su tužitelji bili u neposrednom pravnom odnosu sa tuženom koja je penzije za sporne mjesece isplatila protivno odredbi člana 180. stav 1. Zakona PIO RS.
11. Vrhovni sud je istakao da penzije predstavljaju imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali se Zakonom o unutrašnjem dugu to pravo ne povrjeđuje time što se propisuje da se kamate kao opšte obaveze otpisuju. Prema stavu Vrhovnog suda, donošenjem Zakona o unutrašnjem dugu, Republika Srpska nije imala za cilj da izbjegne obavezu prema tužiteljima, već je preuzimanjem dijela duga tužene, upravo suprotno, preduzela potrebne mjere kako bi tužiteljima isplatila neisplaćene zaostale penzije za mjesece juli, avgust i septembar 2000. godine. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je istakao da je imajući u vidu sve gore navedeno odlučio kao u izreci presude, temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.
12. Apelanti ukazuju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa gore navedenim pravima. U navodima apelacije se ističe da se u predmetnom slučaju radi o dva pravna odnosa i to jedan između Republike Srpske i tužene i drugi između apelanata kao penzionera i tužene čija je obaveza da apelantima redovno isplaćuje penzije, pri čemu za apelante nije od značaja odnos između Republike Srpske i tužene. Upravo iz tog razloga apelanti smatraju da Zakon o unutrašnjem dugu, na koji se Vrhovni sud pozvao, nije od značaja u predmetnoj pravnoj stvari, niti on može biti lex specialis, kako to tvrdi revizioni sud, u odnosu na pozitivne propise kojima je regulisano pravo apelanata i to ZOO i Zakon PIO RS. Apelanti posebno naglašavaju da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) svojom Odlukom, broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine utvrdio da su, između ostalih, odredbe člana 5. 6. i 9. stav 1. tačka 2., te član 4. Zakona o unutrašnjem dugu neustavne, odnosno da nisu u skladu sa Ustavom Republike Srpske te ističu da ta odluka još nije objavljena i da će je Ustavnom sudu naknadno dostaviti. Apelanti traže da se apelacija usvoji te da se apelantima dosude troškovi apelacionog postupka,.
13. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je revizijski sud našao da nema povrede prava na imovinu tužitelja cijeneći da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 6. Zakona o utvrđivanju duga, koja je izmijenjena odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama. Dakle, kako je u odgovoru istaknuto, navedene odredbe koje su bile na ocjeni ustavnosti nisu stavljene van snage – kada se radi o posljednjim izmjenama i dopunama zakona. U odgovoru je još navedeno da je i poslije Odluke Ustavnog suda RS, broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine, (objavljena u «Službenom glasniku RS» broj 34/09 dana 19. februara 2009. godine i koja je dostavljena u prilogu podneska) kojom je odlučeno o inicijativi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti pojedinih odredbi Zakona o utvrđivanju duga, odredbom člana 4b. Zakona o izmjenama i dopunama («Službeni glasnik RS» broj 34/09) propisano da se kamate otpisuju kao opšte obaveze, osim kamata iz člana 4. stav 1. tačka 1. istog zakona. Tužena je još navela da je odredba člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama («Službeni glasnik RS» broj 47/06) bila na snazi u periodu podnošenja tužbe i vođenja postupka i za tu odredbu je odbijena inicijativa da se proglasi neustavnom i od strane Ustavnog suda RS.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Apelanti smatraju da je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, isključivo zbog proizvoljne primjene Zakona o unutrašnjem dugu, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama koji se prema navodima apelacije nisu mogli primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari, budući da se radi o odnosu između apelanata kao penzionera i tužene čija je obaveza da apelantima isplaćuje penzije, u skladu sa Zakonom PIO RS, a nesporno je da tužena svoju obavezu nije izvršila blagovremeno, pa apelantima stoga pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate.
17. U vezi sa navedenim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio, a što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zašto se u konkretnom slučaju ima primijeniti upravo Zakon o unutrašnjem dugu, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama kao lex specialis, budući da je upravo tim zakonom isključivo regulisano pitanje utvrđivanja i izmirenja unutrašnjeg duga RS, koji, između ostalog, obuhvata i dio obaveza Fonda PIO RS nastalih do 31. decembra 2002. godine, što dakle uključuje i penzije apelanata za mjesec juli, avgust i septembar 2000. godine. Vrhovni sud je još pojasnio da je upravo na temelju Zakona o unutrašnjem dugu, Republika Srpska preuzela obavezu da umjesto tužene apelantima i ostalim penzionerima sa područja Republike Srpske isplati zaostale penzije, što je i učinila postepenim isplatama tokom 2006. godine i 2007. godine. Sa druge strane, kako je pojasnio Vrhovni sud, činjenica da su Zakonom o izmjenama i dopunama kamate na opće obaveze otpisane i da se one upravo iz tog razloga apelantima i nisu mogle dosuditi, nije dovela do povrede prava apelanata na imovinu, kako su to apelanti tokom postupka isticali. Nadalje, pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda RS od 15. januara 2009. godine, kojom su pojedine odredbe Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o izmjenama i dopunama proglašene neustavnim, Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, budući da je odredba člana 6. stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu izmijenjenja prije odluke Ustavnog suda RS i to odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama, (za koju je Ustavni sud RS odbio prijedlog da se proglasi neustavnom) kojom je propisano da se kamata na opšte obaveze iz odredbe člana 4. ovog zakona otpisuju i ne predstavljaju obavezu Republike Srpske, izuzev kamata po obavezama iz odredbe člana 4. stav 1. tačka 4. ovog zakona (obaveze po izvršnim sudskim odlukama), što se, dakle, ne odnosi na predmet tužbe.
19. Ustavni sud, osim toga podsjeća da je slična pravna pitanja vezana za otpis kamata, razmatrao u predmetu, broj U-13/06 od 28. marta 2008. godine (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj U-
13/06 od 28. marta 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 46/08, dostupna na www.ustavnisud.ba) vezano za zakonska rješenja propisana odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 28/06, 76/06 i 72/07) te između ostalog, zaključio da odredba člana 4. tog Zakona, kojom je regulirano pitanje otpisa kamata zadovoljava princip zakonitosti, služi legitimnom cilju i odražava razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići i da je, stoga, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u predmetnoj odluci mogu analogno primijeniti i na konkretan slučaj budući da je nesporno da su potraživanja apelanta tretirana Zakonom o unutrašnjem dugu čime su shodno navedenim zakonskim rješenjima dobile drugačiji status, budući da taj zakon, kako je pojasnio Vrhovni sud u osporenoj odluci, ima karakter lex specialis zakona u odnosu na odnosu na Zakon o PIO i ZOO. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu i navedenu praksu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa navodima apelacije o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu na bilo koji način učinila vjerovatnim da su diskriminirani u postupku koji se vodio pred Vrhovnim sudom, budući da u vezi s tim nisu pružili nikakvo obrazloženje, niti dokaz, osim što su nezadovoljni ishodom revizionog postupka. Ustavni sud ističe da ovakvi navodi ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, zbog čega su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U pogledu zahtjeva apelanata da im se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić