Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1671/09 (S. Š.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1671/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1671/09, rješavajući apelaciju Stipe Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Šarića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-0015 09 od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-
Gž-06-000-041 od 18. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu broj P -177/03 od 8. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Požege, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev -07-001509 od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000-
041 od 18. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P -177/03 od 8. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P -177/03 od 8. novembra 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže „Drina osiguranje“ AD Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete pričinjene na putničkom vozilu pobliže opisanom u izreci presude, isplati iznos od 46.943,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je ocijenom provedenih dokaza (uvidom u zapisnik Policijska uprava Jajce broj 04-10/3-1-6-2-55/00 od 31. marta 2000. godine o prometnoj nesreći, potvrdu Policijska uprava Jajce o oštećenju apelantovog vozila, broj 04-10/3-1-6-6-14/00 od 31. marta 2000. godine, Zapisnik „Croacija osiguranje“ od 5. aprila 2000. godine o procjeni štete, polisu osiguranja tuženog broj: 5531574, rješenje Općinskog suda za prekršaje u Jajcu broj Pi- 346/00 od 12. maja 2000. godine), čiji je sadrža prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrđeno da se 31. marta 2000. godine u mjestu i vrijeme kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali Zoran Štrkalj, kao vozač vozila „Opel Corsa“ (koje je osigurano kod tuženog po polisi osiguranja broj 5531574), i Zoran Tokić, kao vozač vozila „Mercedes“ koje je apelantovo vlasništvo. Općinski sud je ukazao da apelant u konkretnom slučaju smatra da je za saobraćajnu nezgodu kriv vozač vozila „Opel corsa“, a koji je rješenjem Općinskog suda za prekršaje u Jajcu broj Pi- 346/00 od 12. maja 2000. godine oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200, 00 KM, te da stoga traži da se obaveže tuženi, kao osiguravač da mu naknadi štetu koja je pričinjena na njegovom vozilu. Općinski sud je također naveo da je tuženi istakao prigovor zastare apelantovog potraživanja u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da „potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo“. Općinski sud je nadalje obrazložio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da se saobraćajna nezgoda dogodila 31. marta 2000. godine kada je vozaču apelantovog vozila Zoranu Tokiću, Policijska uprava Jajce izdala potvrdu o oštećenju apelantovog vozila, broj 04-10/3-1-6-6-14/00. Općinski sud je također naveo da je 5. aprila 2000. godine „Croatia osiguranje“ d.d. podružnica Slavonski Brod – Nova Gradiška na apelantov zahtjev obavila pregled apelantovog vozila povodom pričinjene štete i sačinila izvještaj o štetikasko broj 100-2000. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz rješenja Općinskog suda za prekršaje Jajce broj P-I-346/00 od 12. maja 2000. godine proizlazi da je Zoran Štrkalj oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM jer je prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nezgodu.
3. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te činjenicu da je apelant 20. maja 2003. godine podnio sudu tužbu u predmetnoj pravnoj stvari, Općinski sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO te je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom odbio apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 006-0-Gž-06-000-041 od 18. aprila 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo utemeljeno na odredbi člana 376. stav 1. ZOO, a s tim u vezi donio ispravnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja. Kantonalni sud je nadalje ukazao da prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO početak subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzrokovane štete zavisi kumulativno od dvije činjenice i to: saznanje oštećenika za štetu i saznanje oštećenika za osobu koja je učinila štetu. Saznanje apelanta za štetnika se po mišljenju Kantonalnog suda cijeni prema vremenu kada su apelantu kao oštećenoj osobi bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, kada „oštećenik dozna za oštećenje vozila, kao i za osobu štetnika, od tada počinje teći i rok zastare potraživanja naknade štete, pri čemu, kako smatra Kantonalni sud, nije odlučno da tada još nije izvršena procjena i da se ne zna konačni novčani iznos štete.
5. Kantonalni sud je nadalje naveo da je u konkretnom slučaju šteta nastala u trenutku nastanka samog štetnog događaja, a štetni događaj (saobraćajna nezgoda) se dogodio 31. marta 2000. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant kao vlasnik vozila marke „Mercedes S -320“ dao svoje vozilo Zoranu Tokiću koji je upravljao istim u trenutku kada se dogodila saobraćajna nesreća i koji je, kako po mišljenju suda proizlazi iz spisa, kao učesnik u saobraćajnoj nezgodi neposredno nakon toga obavijestio apelanta kao oštećenu osobu o saobraćajnoj nezgodi (štetni događaj), i osobi koja je prouzrokovala predmetnu saobraćajnu nesreću. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je šteta na apelantovom vozilu pričinjena 31. marta 2000. godine, da je apelant za pričinjenu štetu i osobu koja je učinila štetu saznao neposredno nakon saobraćajne nesreće (31. marta 2000. godine). S obzirom na navedeno, te s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe 20. maj 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO.
6. Kantonalni sud je također zaključio da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima u konkretnom slučaju nije primjenjiv zastarni rok iz člana 377. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da zastara prava potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom presuđuje se prema članu 377. ZOO samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). S obzirom da u konkretnom slučaju nije vođen krivični postupak protiv Zorana Štrkalja po mišljenju Kantonalnog suda nema ni mjesta primjeni zastarnog roka u smislu odredbe člana 377. ZOO.
7. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da ne postoje žalbeni razlozi na koje apelant u svojoj žalbi ukazuje, kao ni žalbeni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda donio presudu broj 070-0-Rev -07-001509 od 24. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant podnio zahtjev „Croatia osiguranje“ da izvrši procjenu štete na apelantovom vozilu pričinjene u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i da je „Croacija osiguranje u tom pravcu 5. aprila 2000. godine sačinila izvještaj o procjeni štete na apelantovom vozilu. Također, Vrhovni sud je naveo da se u prilogu izvještaja od 5. aprila 2000. godine nalaze i zapisnik nadležne Policijske uprave Jajce od 31. marta 2000. godine u kome je konstatovano da je vozača apelantovog vozila bio Zoran Tokić, a vozač vozila „Opel Corse“ koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu Zoran Štrkalj. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je apelant za štetni događaj (saobraćajnu nesreću) i za učinioca štete (vozača vozila “Opel Corsa“) znao već 5. aprila 2000. godine, odnosno po mišljenju Vrhovnog suda i prije kada se uzme da je apelant prije navedenog datuma podnio zahtjev „Croatia osiguranju“ za procjenu štete. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da kada se i navedeni datum (5. april 2000. godine) uzme kao datum saznanja apelanta za štetu i za učinioca, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo ptraživanje je zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO, s obzirom da je od tada pa do podnošenja tužbe prvostepenom sudu (20. maj 2003. godine) protekao duži rok od tri godine.
9. Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi kojima tvrdi da je tek nakon utvrđenja visine štete mogao podnijeti tužbu sudu. Naime, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj nenovčanoj šteti kad nije neophodan „egzaktan“ i potpun određen iznos visine novčanog potraživanja za učinjenu štetu pri samom podnošenju tužbe, već je bitno saznanje o relevantnim činjenicama iz kojih se može zaključiti opseg štete, a što je po mišljenju Vrhovnog suda, apelant već imao 5. aprila 2000. godine kada su od strane „Croatia osiguranje“ utvrđena oštećenja apelantovog vozila.Također, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni prigovori koji se odnose na prekršajnu odgovornost štetnika, jer zastarjevanje potraživanja naknade štete počinje teći od saznanja za štetu i za učinioca (člana 376. stav 1. ZOO), a ne od saznanja za njegovu odgovornost prema rješenju suda za prekršaje.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer po njegovom mišljenju prvostepeni sud „nije dao detaljnu ocjenu dokaza“ što je imalo za posljedicu i „proizvoljnu primjenu odredbe člana 376 stav 1. ZOO“. S tim u vezi, apelant je istakao da sudovi nisu uopšte cijenili ni rješenje suda za prekršaj Jajce koje je ukazivalo na „odgovornost odnosno počinioca nezgode“. Također, apelant je istakao da, suprotno njegovim očekivanjima, Kantonalni i Vrhovni sud nisu uvažili njegove žalbene odnosno revizione navode.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, primjenom relevantnih odredaba ZOO, zbog kojeg je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. )
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić