Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1679/09 („Globtour“ d.o.o. Međugorje)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1679/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 1679/09, rješavajući apelaciju „Globtour“ d.o.o. Međugorje i Rajka Zelenike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Globtour“ d.o.o. Međugorje i Rajka Zelenike, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-000 043 od 20. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr-019175 08 Pr od 4. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Globtour“ d.o.o. Međugorje iz Međugorja i Rajko Zelenika (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Nada Nović advokat iz Dervente, podnijeli su 29. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000 043 od 20. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 Pr-
019175 08 Pr od 4. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 Pr-019175 08 Pr od 4. novembra 2008. godine prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu koji su učinili u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci rješenja pa je prvoapelantu kao pravnom licu za učinjeni prekršaj izrečena uslovna osuda sa utvrđenom novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM koja se neće izvršiti ako prvoapelant u roku od jedne godine dana od dana pravosnažnosti rješenja ne izvrši novi prekršaj, dok je drugoapelantu kao odgovornom licu u pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, uz naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je Granična policija, terenska kancelarija „Sjeveroistok“ JGP Brod podnijela Osnovnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 18-12-3-13-57/32 od 8. septembra 2008. godine protiv prvoapelanta kao pravnog lica i drugoapelanta kao odgovornog lica, zbog prekršaja iz člana 5. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu. Također, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, na koje se pozvao u obrazloženju rješenja, na pouzdan način utvrdio da su apelanti 11. juna 2008. godine odobrili vozaču Mirku Grgači iz Fojnice da upravlja autobusom marke „Temsa“ registarskih oznaka 418-J-675 i da obavlja međunarodni prevoz putnika na relaciji Zagreb – Konjic bez licence za vozača potrebne za vršenje navedene vrste prevoza, što je utvrđeno istog dana oko 19,20 sati pri kontroli autobusa na prelasku državne granice na ulazu u Bosnu i Hercegovinu na graničnom prelazu Brod. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je drugoapelant u svojoj odbrani istakao da svi vozači „u firmi „Globtour“ koji obavljaju međunarodni prevoz imaju međunarodne dozvole. Također je istakao da su kritičnog dana tj. 11. juna 2008. godine u autobusu bila dva vozača od kojih je jedan imao iskaznicu za vozača da obavlja međunarodni prevoz, dok drugi Mirko Grgača nije imao iskaznicu jer je iskaznica za njega bila u postupku izdavanja (izdata je 18. septembra 2008. godine).
4. Osnovni sud je također naveo da je odredbom člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu propisano da će se „novčano kazniti za prekršaj domaći prevoznik i odgovorno lice domaćeg prevoznika ako obavlja prevoz, a prestane ispunjavati neke od uslova propisanih članom 5. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu“, a to podrazumijeva i ispunjavanje uslova u pogledu stručne osposobljenosti zaposlenih radnika. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da u smislu odredbe člana 6. Pravilnika o uslovima i postupku izdavanje licenci za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza putnika, tereta i opisanih materija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je sastavni dio navedenog Zakon, stručna osposobljenost je jedan od uslova za dobijanje licence prevoznika u međunarodnom drumskom saobraćaju. Također je naveo da je odredbom člana 10. Pravilnika propisano postojanje stalno zaposlenih vozača najmanje u skladu sa brojem licenciranih vozila koji posjeduju Certifikat za obavljanje vozača u međunarodnom drumskom prevozu putnika, tereta ili opasnih materija.
5. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je 11. juna 2008. godine prilikom vršenja kontrole na graničnom prelazu Brod od strane ovlaštenih službenih lica Granične policije Brod ustanovljeno da je vozač Marko Grgača upravljao autobusom vlasništvo prvoapelanta i da je obavljao međunarodni prevoz, a da pri tome nije imao iskaznicu za vozača koja glasi na njegovo ime i na „Globtour“ d.o.o. (prvoapelanta), Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama prvoapelanta kao pravnog lica stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, a u radnjama drugoapelanta kao odgovornog lica bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 2. istog zakona.
6. Prilikom odmjeravanja kazne sud je shodno odredbama člana 13. i 29. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, pa je cijeneći olakšavajuće okolnosti na strani prvoapelanta i drugoapelanta, da nisu prekršajno kažnjavani, izrekao sankcije primjerene težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti, cjeneći da će se izrečenim kaznama postići svrha kažnjavanja.
7. Odlučujući o žalbi prvoapelanta i drugoapelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je rješenjem broj 013-0-Pžp-09-000 043 od 20. marta 2009. godine žalbu prvoapelanta i drugoapelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao rješenje prvostepenog suda u smislu odredbe člana 65. stav 3. Zakona o prekršajima i utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključio da su prvoapelant i drugoapelant odgovorni za izvršenje predmetnog prekršaja. Naime, po mišljenju Okružnog suda licenciranim vozilima prevoznika mogu upravljati samo vozači koji su stalno zaposleni kod tog prevoznika i koji imaju Certifikat za obavljanje vozača u međunarodnom drumskom prevozu putnika, tereta ili opasnih materija i da samo takvi vozači mogu dobiti iskaznicu za vozača koju u skladu sa članom 14. Pravilnika izdaje Ministarstvo komunikacije i prometa BiH. Stoga, Okružni sud je zaključio da navedena iskaznica predstavlja dokaz da prevoznik ispunjava uslove u pogledu stručne osposobljenosti za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza, te da prema odredbi člana 5. tačka c) Pravilnika spada u obavezne dokumente koje vozač prevoznika mora imati u vozilu tokom vožnje.
8. Okružni sud je zaključio da navodi žalbe da radnje prvoapelanta i drugoapelanta ne predstavljaju prekršaj odnosno da iskaznica za vozača nije dokaz da apelanti ne ispunjavaju uslove za obavljanje međunarodnog prevoza, ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepenog rješenja. Pored toga, Okružni sud je ispitao osporeno rješenje i u pogledu odluke o kazni i zaključio, da je sankcija koju je prvoapelantu i drugoapelantu izrekao Osnovni sud, primjerena težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u „proizvoljnoj primjeni Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu“. Naime apelanti smatraju da radnje koje im se stavljaju na teret ne predstavljaju prekršaj jer po njihovom mišljenju „niti jednom odredbom zakon ne propisuje licencu za vozača, pa samim tim okrivljeni (apelanti) nisu mogli imati dokument koji zakon ne propisuje“. Također, apelanti su istakli da je „podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka bio dužan, kad je prilikom kontrole utvrdio da vozač nema iskaznicu za vozača, da mu ne dozvoli dalje obavljanje prijevoza, a ne da mu dozvoli da vožnju nastavi bez propisane dokumentacije koju svako vozilo mora imati.“
10. Pravilnik o uslovima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog drumskog prevoza putnika, tereta i opasnih materijala („Službeni glasnik BiH“, BR. 44/05, 50/06, 101/06 i 51/07), u relevantnom dijelu glasi: Član 5. (Obavezni dokumenti u vozilu) Vozač prevoznika, pored dokumentacije propisane drugim propisima, tokom vožnje u vozilu mora imati:
a) Ovjerenu kopiju licence prevoznika
b) licencu za vozilo
c) iskaznicu vozača
Član 10. (Profesionalna osposobljenost) (1) Prevoznik ispunjava uslov o profesionalnoj osposobljenosti ukoliko odgovorno lice ili lice odgovorno za prevoz u pravnom licu kao i fizičko lice koje obavlja drumski prevoz posjeduje Cetifikat o profesionalnoj osposobljenosti za obavljanje drumskog prevoza putnika, tereta ili opasnih materija (u daljnjem tekstu: Certifikat) i ukoliko ima stalno zaposlene vozače, najmanje u skladu sa brojem licenciranih vozila, a koji posjeduju certifikat o osposobljenosti za obavljanje poslova vozača u međunarodnom drumskom prevozu putnika, tereta ili opasnih materija (u daljnjem tekstu : certifikat vozača). Član 14. stav 4. [...] (4) Iskaznica vozača vrijedi isključivo za obavljanje prevoza kod prevoznika s kojim vozač ima zaključen ugovor o radu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, prije svega primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema domaćem zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija i to obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
13. Apelanti su proglašeni odgovornim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi u smislu člana 6. Evropske konvencije obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije da odvrati od takvog činjenja i da kazni počinioca. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju norma kojom je propisan predmetni prekršaji odnosi na sve domaće prevoznike koji obavljaju prevoz putnika i robe u međunarosnom i međuetitetskom cestovnom prevozu, te da stoga ima opći karakter.
14. S druge strane, imajući u vidu odredbe Zakona o prekršajima nesporno je da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspitava, da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana.
15. U konkretnom slučaju radi se o primjeni odredaba Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati da prevoz putnika i roba mogu obavljati isključivo lica (fizička i pravna) koja ispunjavaju uvjete za obavljanje tog prevoza pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Naime, ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da su apelanti počinili prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu. Za učinjeni prekršaj prvoapelantu apelantu je izrečena uvjetna osuda uz prijetnju novčanom kaznom, koja je u suštini kazna kojom se prvoapelant odvraća od ponovnog izvršenja prekršaja, a što je u svari i svrha sankcije u konkretnom slučaju, dok je drugoapelantu izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti dovodi u sumnju zaključke o prekršajnoj odgovornosti prvoapelanta i drugoapelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao i drugoapelanta kao odgovornom licu u pravnom licu (prvoapelata), te na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelanti počinili prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu i Zakona o prekršajima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti, osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić