Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1752/09 („Tia gradnja“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nekretnina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1752/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Glalić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 1752/09, rješavajući apelaciju „Tia gradnja“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Tia gradnja“ d.o.o.

Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-rev-07-001375 od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-06-000285 od 13.

juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-447/05 od 16. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tia gradnja“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, koga zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ iz Tuzle, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-rev-07-001375 od 24. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-06-000285 od 13. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-447/05 od 16. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-447/05 od 16. oktobra 2006. godine (stav I izreke presude) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev „Šipad Komerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužilac) kojim je tražio od suda da obaveže apelanta da mu preda u posjed nekretnine označene kao k.č. br. 49/5, 50/1, 51/1, 51/3 i 51/4 upisane u PL 2373 K.O. Husino po novom premjeru, odnosno k.č. br. 243/5, 243/6, 243/12, 243/16 i 243/23, upisane u zk.ul. broj 2414 K.O. Husino po starom premjeru, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Stavom II izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev „Hidraulike Kurelja“ d.o.o. Donja Dubica – Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: drugotužilac) pa je apelant obavezan da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje naprijed navedene nekretnine, te da drugotužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.199.69 KM. Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka drugotužilac je odbijen.

4. Stavom III (tačka 1.) izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Ugovor o kupoprodaji stovarišta, zaključen u Sarajevu 9. februara 2005. godine između prvotužioca i drugotužioca, te ovjeren 11. februara 2005. godine kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem 388/05, što je drugotužilac dužan priznati i trpjeti da se u nadležnom zemljišno-knjižnom operatu Općinskog suda, te Katastru nekretnina koji se vodi kod Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla ponovo uspostavi prethodno stanje tako što će se prvotužilac ponovo uknjižiti kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Tačkom 2. stava III izreke presude, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži prvotužiocu da putem ugovora o kupoprodaji prenese na apelanta kao protivtužitelja pravo vlasništva i posjeda predmetnih nekretnina pod jednakim uslovima, tj. u svemu kao iz ugovora o kupoprodaji stovarišta zaključenog između prvotužioca i drugotužioca 11. februara 2005. godine, a u suprotnom prijenos posjeda i vlasništva na predmetnim nekretninama će se izvršiti na temelju ove presude koja zamjenjuje ugovor uz istovremenu obavezu apelanta kao protivtužitelja da prvotužiocu isplati iznos od 186.000,00 KM ili da navedeni iznos položi na depozit kod Općinskog suda u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude. Tačkom 3. stava III izreke presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na obavezu prvotužioca i drugotužioca, kao protivtuženih, da apelantu solidarno naknade troškove sudskog postupka koliko oni budu iznosili.

5. Na kraju, stavom IV izreke presude odbijen je kao neosnovan prijedlog drugotužioca za određivanje mjere osiguranja kojom je traženo da se zabrani apelantu preduzimanje bilo kakvih aktivnosti mijenjanja postojećeg stanja (izvođenje prepravki i građevinski radovi na objektima, kao i promjena kulture zemljišta) na predmetnoj imovini, kao i da se naloži Općinskom sudu da odmah prestane sa preduzimanjem bilo kakvih aktivnosti mijenjanja postojećeg stanja na predmetnim nekretnima.

6. U obrazloženju presude koje se odnosi na apelantov protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da je uvidom u Ugovor o zakupu skladišnog prostora, koji su 10. maja 1999. godine zaključili prvotužilac i apelant, utvrđeno da je predmetnim ugovorom prvotužilac izdao apelantu u zakup dio skladišnog prostora površine 275 m2 i dio neuređenog zemljišta površine 2000 m , uz obavezu apelanta zakupca da mjesečno plaća zakupninu u iznosu od 1.000,00 KM. Dalje je konstatovao da je predmetni ugovor zaključen na period od tri godine, ali kako po isteku ugovorenog vremena apelant nije ispraznio i predmetne nekretnine predao zakupodavcu, to se u skladu sa odredbom člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“ br. 33/77-7/92 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) ugovor smatra prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme. Navedenim ugovorom (član 7.) stranke su ugovorile da je zakupodavac, tj. prvotužilac, saglasan da apelant kao zakupoprimac stekne pravo preče kupnje predmetnog poslovnog prostora u procesu privatizacije, ukoliko se za to steknu uslovi u toku trajanja ugovora. Također, sud je istakao da je članom 30. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, koja je kasnije postala Zakon danom stupanja na snagu uredbe, prestalo da važi pravo preče kupnje općina i drugih pravnih lica koje je do tada bilo regulisano odredbama čl. 29., 30., 31. i 32. Zakona o prometu nepokretnosti. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da pravo iz navedene ugovorne odredbe predstavlja sui generis pravo preče kupnje, pa iako stranke nisu bile u kupoprodajnom odnosu sud nalazi i da je na u ovom spornom odnosu moguća analogna primjena odredbe člana 533. u vezi sa članom 528. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. odredbe koje regulišu prodaju sa pravom preče kupovine.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da, kako je predmetna nekretnina već prodana trećem licu („Tebecom“ d.o.o. Tuzla), to pravo preče kupnje u momentu kada je već zaključen ugovor o prodaji stvari sa trećim licem dobija drugi izgled i pojavljuje se kao pravo prekupa (retractus) stvari iz ruku kupca, pa je apelant bio u obavezi da istovremeno sa podnošenjem tužbe položi u sudski depozit puni iznos kupoprodajne cijene (528. stav 2. ZOO), kao drugi kumulativni uslov koji mora biti ispunjen da bi se njegovom tužbenom zahtjevu moglo udovoljiti. Kako je nespornim utvrđeno da prvotužilac nije izvršio svoju ugovornu obavezu i nije obavijestio apelanta o prodaji predmetne nekretnine, ali i to da apelant nije istovremeno sa izjavom da kupuje nekretninu isplatio prvotužiocu kupoprodajnu cijenu po kojoj je predmetna nekretnina prodana drugotužiocu, niti je istu položio na depozitni račun suda, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te je u skladu sa članom 126. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 528. stav 2. ZOO, odlučio kao u dispozitivu. S obzirom da je sud odbio apelanta sa protivtužbenim zahtjevom, to ga je u skladu sa članom 386. stav 1. ZPP odbio i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. Ostale provedene dokaze sud nije posebno obrazlagao, smatrajući da isti nisu od znatnijeg uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-06-000285 od 13. juna 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude Općinskog suda od 16. oktobra 2006. godine.

9. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je istakao da je nespornim utvrđeno da je apelant u posjedu parcela koje su predmet spornog ugovora o kupoprodaji, a za koje parcele postavljenim tužbenim zahtjevom tužioci traže predaju u posjed, te da je pravni osnov apelantovog posjeda i dalje ugovor o zakupu za koji apelant smatra da je prećutno produžen na neodređeno vrijeme. Dalje je navedeno da je u toku prvostepenog postupka bila sporna pravno-relevantna činjenica da li parcele koje apelant drži po osnovu zakupa predstavljaju parcele koje su bile predmet kupoprodaje tužitelja ili su te parcele u posjedu „Tebecom“ d.o.o. Tuzla. To pitanje je, po mišljenju ovog suda, od strane prvostepenog suda pravilno razriješeno. Kantonalni sud je konstatovao da se tačnom pokazuje tvrdnja žalbe da apelant u faktičkom posjedu ne drži u potpunosti predmete nekretnine koje su bile predmet kupovine tužitelja. Međutim, okolnost što je prvostepeni sud naložio apelantu predaju u posjed i dio k.č. broj 50/01, za koju apelant tvrdi da ne drži u posjedu i dio k.č. broj 49/5-asfaltni dio (koji u naravi predstavlja ulaz u sve parcele), po mišljenju ovog suda nije bila od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude iz razloga što ove parcele u njihovoj sveobuhvatnoj površini, tj. u punom obimu, predstavljaju jednu građevinsku cijelinu odnosno jedan kompleks zemljišta, koji je nekada bio u vlasništvu jednog pravnog lica, tj. prvotužioca.

10. Pravilnim se od strane drugostepenog suda ocjenjuje pravni stav prvostepenog suda da je zaključeni ugovor o zakupu iz 1999. godine, po osnovu člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Dalje je navedeno da nije ni sporno među strankama da prvotužilac izdavanje otkaznog naloga (koja je forma otkaza ovakvih ugovora predviđena članom 29. navedenog Zakona) nije tražio od suda, odnosno da ovaj tužitelj (a ni drugotužilac) nije preko nadležnog suda u Zakonu propisanom postupku zatražio raskid ugovora o zakupu i ispražnjenje i predaju u posjed spornog prostora i zemljišta. Međutim, bez obzira na to, Kantonalni sud je istakao da iz sadržine pismenog podneska prvotužioca od 17. juna 2004. godine i dopisa od 31. januara 2005. godine, slijedi da je prvotužilac otvoreno i jasno iskazao namjeru da sa apelantom raskine ugovor o zakupu iz 1999. godine tako da se podnesena tužba prvotužioca od 10. aprila 2006. godine, kojom ovaj traži predaju u posjed spornih nekretnina, bez obzira na izostanak zakonske forme, može u smislu odredbe čl. 26., 27. i 29. naprijed navedenog Zakona smatrati zahtjevom za raskid ugovora o zakupu zaključenog sa apelantom, kome prvotužilac na ovaj način otkazuje korištenje zakupljenih nekretnina. Stoga je, suprotno neosnovanim tvrdnjama žalbe, Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno našao da ugovor o zakupu zaključen između prvotužioca i apelanta nije više na snazi, pa je stoga pravilno sud odlučio kada je u stavu II pobijane presude apelantu naložio predaju u posjed spornih nekretnina.

11. Kada je u pitanju pobijani dio prvostepene presude koji se odnosi na odbijajući dio protivtužbenog zahtjeva, nepravilnim se od strane drugostepenog suda ocjenjuje stav prvostepenog suda da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti u članu 24. izmijenjena odredba koja se odnosi na zakonsko pravo preče kupovine zakupaca, u tom smislu da vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu više nema obavezu da navedenu zgradu prvo ponudi zakupcu (pod uslovima da je ovaj koristio duže od pet godina). Naime, takva izmjena osnovnog Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija je izvršena u Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ broj 21/92), a koja je preuzeta kao Zakon („Službeni list R BiH“ broj 13/94) i odnosi se samo na općine, tj. samo su općine to pravo (zakonsko preče kupovine) izgubile, dok je zakupcima i dalje ostalo da, kao „privilegovana“ kategorija korisnika i dalje imaju zakonsko pravo preče kupnje. Međutim, Kantonalni sud je istakao da sve to nije bilo od uticaja na pravilnost pobijane presude iz razloga što je tumačenjem ugovorne odredbe člana 7. ugovora o zakupu, u smislu odredbe čl. 99. i 171. ZOO, sud došao do zaključka da su navedenom ugovornom odredbom stranke decidno ugovorile pravo preče kupnje u postupku privatizacije. Da li je ili nije izvršena privatizacija tužilaca, nisu provođeni odgovarajući dokazi, niti su isti bili nuđeni prvostepenom sudu, što sve, po mišljenju drugostepenog suda, također nije bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost konačnog zaključka prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva apelanta koji se odnosio na poništaj ugovora o prodaji zaključenog između tužitelja, jer je apelant propustio da u zakonu propisanom roku zatraži poništenje navedenog ugovora. Naime, odredbom člana 532. stav 1. ZOO propisano je da „ako je kupac prodao stvar i prenio svojinu na trećeg, ne obavještavajući prodavca, i ako je trećem bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavac ima pravo preče kupovine, prodavac može u roku od šest mjeseci, računajući od dana kad je saznao za ovaj prijenos, zahtijevati da se prijenos poništi i da se stvar njemu ustupi pod istim uslovima“. Stavom 3. navedene odredbe propisano je da to pravo u svakom slučaju prestaje po proteku pet godina od prijenosa svojine stvari na trećeg. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio dužan da, u subjektivnom roku od šest mjeseci, podnese tužbu sudu i da traži poništenje navedenog ugovora, a što je on propustio da uradi. Kako se radi o roku prekluzivne prirode, na koji sud pazi po službenoj dužnosti, drugostepeni sud je iz navedenih razloga primjenom odredbe člana 226. ZPP, sa ovako datim razlozima, žalbu apelanta odbio i u pobijanom dijelu prvostepenu presudu potvrdio, dok je u ostalom, neožalbenom dijelu na temelju odredaba člana 221. ZPP-a. prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-rev-07-001375 od 24. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 13. juna 2007. godine.

13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih presuda, za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor o zakupu na određeno vrijeme (zaključen između prvotužioca i apelanta 10. maja 1999. godine) prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, shodno odredbi člana 33. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da prvotužilac nije apelantu dao otkaz ugovora preko nadležnog vanparničnog suda, kako to propisuju odredbe čl. 29. i 30. istog Zakona. Dalje je navedeno da neosnovano revizija prigovara da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio razloge prvostepenog suda i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o predaji u posjed predmetnih nekretnina, zanemarujući pri tome činjenicu da tužioci otkaz nisu dali preko nadležnog vanparničnog suda i pogrešno prihvatajući stanovište da tužba podnesena parničnom sudu zamjenjuje takav otkaz. Otkaz ugovora o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme koji se daje po članu 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija je, kako je to naveo revizijski sud, po svojoj pravnoj snazi je jači od otkaza iz drugih razloga ako su se stekli uslovi za otkaz, jer za otkaz po članu 29. istog Zakona samo je bitno da zakupodavac ispoštuje otkazni rok iz ugovora, odnosno ako taj rok nije ugovoren zakonski rok iz člana 28. navedenog zakona (šest mjeseci) i da se ugovor u skladu sa članom 26. stav 2. tog Zakona ne otkazuje prije isteka jedne godine od dana zaključenja ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je konstatovao da je prvotužilac tužbu za predaju u posjed predmetnih nekretnina podnio 22. septembra 2005. godine, pa kako je od dana podnošenja tužbe pa do dana zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari (14. septembar 2006. godine) protekao zakonski šestomjesečni otkazni rok, to su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su temeljem člana 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija usvojili tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Pri tome je revizijski sud istakao da je irelevantno što je usvojen takav zahtjev drugotužioca koji je u periodu od podnošenja tužbe prvotužioca do zaključenja glavne rasprave od 3. aprila 2006. godine stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i koji je 6. juna 2006. godine postavio tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina, jer je on u skladu sa članom 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija stupio u prava i obaveze zakupodavca (prvotužioca).

14. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni sud nepravilno pozvao na odredbu člana 532. stav 1. ZOO prilikom odlučivanja o blagovremenosti tužbe radi poništenja ugovora o prodaji zaključenog između prvotužioca i drugotužioca, a radi zaštite prava preče kupnje. Pravo preče kupnje zakupoprimca je regulisano Zakonom o prometu nepokretnosti i u skladu sa članom 36. stav 2. tog Zakona zakupoprimac može sudskim putem zahtijevati da se poništi ugovor o kupoprodaji ako je povrijeđeno njegovo pravo preče kupovine i da se njemu pod istim uslovima prenese ta nepokretnost, s tim da tužbu mora podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je saznao za prodaju i uslove prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenog ugovora. Ugovor kojim je povrijeđeno pravo preče kupnje apelanta kao zakupoprimca i čije poništenje traži apelant protivtužbom zaključen je 9. februara 2005. godine, a njegovo poništenje apelant je zatražio protivtužbom od 6. aprila 2006. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 36. Zakona o prometu nepokretnosti. Dakle, nižestepeni sudovi, kako je to naveo Vrhovni sud, nisu na štetu apelanta pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov protivtužbeni zahtjev, a činjenica da je pri tome drugostepeni sud primijenio materijalni propis koji nije primijenjiv na konretan slučaj nije uticala na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Stoga je neosnovan revizijski prigovor da je, u skladu sa članom 532. ZOO, apelant kao revident blagovremeno sudskim putem zatražio poništenje ugovora kojim je povrijeđeno njegovo pravo preče kupovine. Vrhovni sud je, na kraju, naveo da je cijenio i ostale revizijske navode ali da isti, u smislu odredbi člana 253. u vezi sa članom 231. ZPP, nisu od odlučnog značaja. Kako ne stoje navodi iz revizije, kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dospizitivu revizijske presude primjenom odredbe člana 248. ZPP.

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda nevedenih prava se, prema mišljenju apelanta, ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu postojanja prava preče kupnje na strani apelanta i proteka roka za pobijanje ugovora o kupoprodaji, zaključen u Sarajevu 9. februara 2005. godine između prvotužioca i drugotužioca te ovjeren 11 februara 2005. godine kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem 388/05. S tim u vezi, apelant je naveo da je njegova tužba za raskid predmetnog ugovora podnesena blagovremeno, pa je, slijedom navedenog, predložio Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili sam odluči o meritumu apelacije.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, posebice Vrhovni sud, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1752/09 („Tia gradnja“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio